Skriveni biser Gorskog kotara

Nedaleko od Skrada smještene su dvije čarobne prirodne zanimljivosti Gorskog kotara, koje su danas spojene u jedinstveno zaštićeno područje – značajni krajobraz Vražji prolaz i Zeleni vir. Zbog iznimne i posebne ljepote te geološke vrijednosti, to je omiljeno izletište površine od čak 200 hektara. Osim iznimne prirodne vrijednosti, zbog koje je cijelo područje 1962. godine proglašen posebnim geomorfološkim rezervatom, u ovom dijelu Gorskog kotara području smještena je i prva hidroelektrana ovog kraja, Munjara Zeleni Vir na potoku Curak, koja je puštena u rad 29. prosinca 1921. godine. 

Zbog jedinstvene lokacije i spomeničke vrijednosti, Zeleni vir je danas, ne samo jedna od najljepših HEP-ovih hidroelektrana, već i član odabranog društva hidorelektrana koje su stotinu ili više godina u pogonu. To su još hidroelektrane Jaruga, koja je s radom počela 1903. godine i Miljacka (1906.) na rijeci Krki, Kraljevac na rijeci Cetini (1912.) te Ozalj na Kupi (1908.), koja je i najstarija aktivna hidroelektrana u kontinentalnom dijelu Hrvatske.  

Priča o Zelenom viru započinje još 1898. godine, kada je vlasnik lokalne pilane Josip Lončarić tijekom lova ostao zadivljen ljepotom same lokacije i potoka Curak - vodopadom koji se ruši s velike visine u zeleno jezero smješteno između visokih stijena, a iz kojeg voda nestaje u ponoru.  

Budući da je bio i uspješan poduzetnik, u kapljicama vode s velikoga slapa i zelenog vrila u špilji, Lončarić je osim zadivljujuće ljepote, vidio i mogućnost zarade. Od tog jesenskog dana, daleke 1898., nije prestajao razmišljati o tomu. Međutim, od ideje da se vodena snaga zelenoga vira i potoka Curak pretvori u električnu energiju, koja će osvijetliti Gorski kotar i pokrenuti strojeve brojnih tadašnjih pilana do njena ostvarenja prošlo je više od dva desetljeća. 

U proljeće 1920. utemeljeno je Dioničko društvo za iskorištavanje vodenih sila Gorskoga kotara Zeleni vir. Konačan projekt izgradnje elektrane Zeleni vir izradila je poznata tvrtka Peyer prema nacrtima poznatog inženjera Valerijana Riesznera, prema čijim je nacrtima izgrađena i Hidroelektrana Ozalj. U Munjari Zeleni vir bila su  predviđena dva generatora snage po 1 MVA, ali je 28. prosinca 1921. ipak dovršena samo s jednim, snage 1 020 kVA. Drugi je generator ugrađen tek 40 godina poslije. Prva žarulja, za koju je električnu energiju proizvela Munjara Zeleni vir zasvijetlila je navečer, 28. prosinca 1921. godine u današnjem hotelu Zeleni vir u Skradu, dok je elektrana je službeno puštena u pogon 29. siječnja 1922. godine u 11 sati. 

Istodobno s gradnjom elektrane, izgrađene su dvije trafostanice u Skradu i Kupjaku, te 5 kilovoltni dalekovod za njihovo napajanje. Međutim, novotariju, koju su zvali struja skoro nitko nije htio. Neki su bili skeptični zbog neznanja, a drugi zbog interesa, no tvrdoglavi Lončarić uveo je električnu energiju u svoje kućanstvo i pilanu, besplatno je dijelio žarulje i neumorno promicao novu pogonsku energiju. Električna mreža širila se Gorskim kotarom polako i mukotrpno, ali sigurno.  

Nitko u susretu s Munjarom Zeleni vir ne ostaje ravnodušan. Okolica Elektrane je, koliko lijepa, toliko i zastrašujuća, a u strojarnici na strojevima nataložena povijesna patina. U njenim prostorima kao da je još uvijek prisutan dobri duh marljivog, stručnog i poduzetnog vizionara J. Lončarića, ali i prvog upravitelja - njemačkog inženjera i Bečanina Adolfa Steinera, prvog hrvatskog upravitelja nadmontera Josipa Vrbića, koji je u Skrad stigao iz Požege, te brojnih drugih znanih i neznanih upravitelja, nadmontera, montera i drugih ljudi, od kojih su neki u gradnju ili razvoj te Elektrane uložili i svoje živote. 

Danas je Hidroelektrana Zeleni vir sastavni dio Proizvodnog područja Zapad HEP-Proizvodnje. S instaliranom snagom dva agregata od 1,7 MW, hidroelektrana u prosjeku godišnje proizvede 7,39 GWh električne energije. Ovaj  vitalni „stogodišnjak“ tako svim posjetiteljima i dalje pruža jedinstvenu atrakciju – spoj prirodne ljepote, industrijske baštine i proizvodnje električne energije.