15. Festival tolerancije zatvorit će Edo Maajka

Edu Maajku ne treba posebno predstavljati, regionalno poznati reper čije pjesme koje govore o socijalnoj nepravdi, ljubavi, mržnji, ratu, nacionalizmu i ljudima općenito imat će čast zatvoriti ovogodišnji 15. Festival tolerancije. Edo će sa svojim bandom sastavljenim od vrhunskih instrumentalista (Yogi Lonich, Mario Rašić, Toni Starešinić i Mirsad Dalipi) nastupiti 10. srpnja od 20.00 sati na Bundeku. Sav program Festivala tolerancije je besplatan, a kako biste osigurali svoje mjesto na vrijeme, dođite ranije i narukvice preuzmite na lokacijama.  

Jedna od tema kojom se Festival tolerancije bavi je Integracija izbjeglica u društvo. Nekoliko puta ste i sami istakli kako ste prošli kroz izbjegličko iskustvo, možete li nam ukratko opisati kako ste to doživjeli i u kojoj mjeri vas je to oblikovalo kao osobu koja ste danas? 

Ja sam postao izbjeglica s 13 godina, nije mi bilo lako kao djetetu shvatiti i prihvatiti sve te nagle promjene koje su mi se desile u životu. Iz totalne sigurnosti uletite u nesigurnost na svim nivoima, ne postoji ništa poznato oko vas i morate se prilagođavati kako znate i umijete. Iz imanja odete u totalno neimanje i ovisnost o ljudima dobre volje. Sve te nove promjene u životu nisu jednostavne za prihvatiti, uz to konstantno čujete loše vijesti, strahujete za najbliže i ljude koje poznajete, strah, nesigurnost to je jedan veliki dio iskustva svakog čovjeka koji je bio izbjeglica. Oblikovalo me je tako da sam dosta tolerantniji prema drugačijem, imam puno empatije prema svima, morao sam naučiti kako i na koji način kanalizirati sav stres, bijes, nezadovoljstvo i bespomoćnost koje se nakupe kroz jedno takvo iskustvo. Širok je spektar utjecaja i oblikovanja koja ti izbjegličko iskustvo donese. 

Bio sam dijete i imao sam familije u Hrvatskoj kod kojih sam živio pa je integracija tekla puno lakše nego da sam bio smješten u nekom od izbjegličkih centara. 

Zašto smatrate da je bitno javno razgovarati o ovoj temi? 

Bitno je jer je izbjeglištvo nažalost globalna realnost, nešto sto se sreće svakodnevno i s cime ćemo se sretati još dugo. Mislim da će i globalne klimatske promjene donijeti sa sobom jako puno raseljenih ljudi sirom svijeta, uz ratove to će biti jedan od osnovnih razloga migracijama ljudi sirom planeta. Moramo razviti empatiju i pomagati jedni drugima, to je jednostavno jedini ispravni put. 

Što biste poručili, naročito mladima, kada se susretnu s ovom problematikom? 

Puno razumijevanja i empatije, sto nije lako nikako ako su okruženi osudama i nerazumijevanjem. Mladi moraju to naučiti od starijih, ukoliko ne vide razumijevanje starijih i zrelijih oko sebe vezano za tu problematiku, bit će im  teže znati se nositi s tim. To je nešto ljudsko, prirodno, kad vidiš nekog kome je teško pomogneš mu, to je ono što nas čini ljudima, humanost je u nama, urođeni alat. 

Prema vašem mišljenju, kako je Hrvatska reagirala u izbjegličkoj krizi u kojoj se zadnjih nekoliko godina našla Europa?

Reagirala je kako je mogla u tom trenutku, bilo je puno i pogrešaka, cijela regija se teško snalazila, malo su se države pogubile jer nisu znali čije akcije pratiti i na koji način, neki su zatvarali granice, neki propuštali, neki su bili i agresivni i išli sa zastrašivanjem prema izbjeglicama, bilo je tu svega. Jako mi je drago što se dosta ljudi samoorganiziralo i išli su pomagali kolonama izbjeglica na bilo koji način. Bilo je tu stvarno svega. 
 

Prošlo je gotovo godinu dana od vašeg posljednjeg koncerta pred publikom uživo. 10.7. pripala vam je čast da zatvorite Festival tolerancije. Kako se osjećate što nakon dugačke stanke uzrokovane pandemijom ponovo možete prezentirati svoj rad uživo? 

Uzbuđeno, toliko dugo nisam svirao s bendom da imam osjećaj kao da idemo raditi neki reunion koncert. Predugo je ovo sve trajalo, jako malo smo se viđali, nije bilo niti proba tako da jedva čekam i probe a kamoli nastup. Svira se pomalo po gradovima, čak su najavljeni neki festivali, polagano se svi budimo i trljamo oči u nevjerici, nada da će se stvari vratiti u neki normalni tok se budi... 

Pripremate li nešto posebno za ovaj koncert i što biste poručili zagrebačkoj publici koja Vaš nastup očekuje s nestrpljenjem? 

Posebno je to što ćemo konačno odsvirati sve te pjesme i biti skupa na bini pred publikom, to je jako posebno i nevjerojatno. Publiku jedva čekam vidjeti, bit će to emotivno, kao nekakvo spajanje obitelji nakon dugo vremena.