Promotor „crnog labuda“ je, tvrde naši izvori, i autor zamisli o masovnom nadzoru mobitela u vrijeme epidemije. On, prema našim spoznajama, puni premijerovu glavu bizarnim idejama koje bi vremenom mogle postati opasne...
Profesor Robert Kopal, opasni kicoš iz Plenkovićeva kabineta
U vrijeme velikih iskušenja Andreja Plenkovića, jedan se čovjek pojavljuje kao stručni, znanstveni tumač njegovih taktika, uspona i padova, i pritom u pravilu izaziva podsmijeh. Čini se da mu je ambicija izgledati kao James Bond, ali outfit mu ipak vuče prema stilu inspektora Jacquesa Clouseaua. Naočale kakve je Elton John nosio osamdesetih; neobična frizurica, bizarne odjevne kombinacije i čudnovat rječnik izazivaju pozornost – tko je taj vintage kicoš, kojemu nedostaju samo Clouseauov trenčkot i legendarni šešir iz Pink Panter kolekcije, da može ravno na maskenbal…
Poteškoća je u tome što najpoznatiji „podatkovni znanstvenik“ (rečeno na razumljivom hrvatskom, data scientist) ne ide na maskenbal, i ne zabavlja se, već, prema našim spoznajama, puni premijerovu glavu bizarnim idejama koje bi vremenom mogle postati opasne. Slavan je postao kad je, u vrijeme kad su i djeca znala da stranačka desnica bojkotira Plenkovića na EU izborima, podbačaj umjerene struje objasnio teorijom o „crnom labudu“ – nepredvidivoj kataklizmi. Tu je „nepredvidivu kataklizmu“ naš tjednik najavljivao nekoliko tjedana prije, jer je opstrukcija Plenkovića mogla biti tajna i misterija samo za potpune političke slijepce, pa je Kopal zasmijao javnost. Sintagma je međutim zaživjela.
Promotor „crnog labuda“ je, tvrde naši izvori, i autor zamisli o masovnom nadzoru mobitela u vrijeme epidemije. To je mjera koju je uvela samo Slovačka; nije ju – kažu sugovornici iz redova oporbe – uveo ni neizlječivi ljubitelj izvanrednih mjera, Janez Janša; nema je ni Vučić, nije ju uveo čak ni 'diktator' Viktor Orban pa je nejasno zašto bi imala smisla kod nas, tim prije što njome možete nadzirati samo stanovništvo koje je u samoizolaciji, ali ono je zbog malog broja testova prema svemu sudeći manjinsko u odnosu na one koji doista nose virus. One su ipak predložene iz dva razloga. Da ostave dojam kako je gospodin Kopal suveren u sigurnosnoj ekspertizi (u područjima gdje je neupućen Plenković se jako uzda u ljude kojima vjeruje, bez obzira na njihovu javnu reputaciju, poput Martine Dalić) i drugo, da ojačaju atmosferu izvanrednog stanja i izgradnju kontura spasitelja nacije; iz tog ozračja pseudoratnog stanja lakše je modelirati lik vođe, dobiti izbore…
-Kopal je, radio sam s njim, dobronamjeran čovjek, kaže jedan naš sugovornik iz MUP-a, dodajući da se „voli graditi ekspert i tamo gdje to nije. Narcisoidan je, i to je kod njega uočljivo. Ekscentričan je i voli se pokazivati, predaje po puno privatnih škola. Ima jednu humanu notu, koju krije, ne znam zašto. On ima široko teoretsko znanje, iz kojega je odlutao na područja koja ne poznaje. Upušta se u tumačenja i onoga što zna i onoga što ne zna. Tehnički je, unutar sigurnosnog sustava, koristan, tu zna znanje. Preko toga ne. Čitav niz primjera ukazuje na to da on ne razumije neke aspekte političke ili socijalne situacije; stvari najčešće tumači binarno – ima struje, nema struje; dobar momak, loš momak, Sklon je pojednostavljivanjima – reći će „dogodio se crni labud“ a ne, točno i jednostavno, „HDZ ima frakciju“, Mislim da on na taj način, posezanjem za ezoteričnim rječnikom, malo i kalkulira, radi poziciju za sebe, slika svoj lik kao čovjeka koji je iznad, koji zna objasniti. U ovim mjerama prepoznaje se, i rekao bih jasno se prepoznaje, njegov rukopis. Ali mislim da u svemu nema zlu namjeru“ završava naš sugovornik.
Poslovično, ni put u pakao nije popločan zlim namjerama. Koliko takve „igre“ mogu biti opasne, svjedoči film Krojač Paname, snimljen prema romanu Johna Le Carea. U njemu diplomat, profesionalni obavještajac koji nema pravog posla, iz Paname u središnjicu CIA šalje sve dramatičnije izvještaje – oni su najprije malo dramatizirani a onda i posve izmišljeni) jer mora opravdati svoju misiju i plaću, odnosno, lagodan život koji vodi plaćom koju prima za posao kojega nema. Ti izvještaji vremenom postaju sve dramatičniji, pa na kraju proizvedu pravi rat. Tako bi nas postupno navikavanje na mjere farsične diktature, moglo dovesti do stanja u kojemu ćemo se probuditi u pravoj – a nećemo ni shvatiti kako nam se to dogodilo. Ovaj scenarij je to vjerojatniji – iako, realno govoreći, trenutno nije realističan – jer se paralelno uz nadzor mobitela suspendiraju i brojna druga ustavna prava građana, što bi, imamo li na umu horizont duge recesije i političkog kaosa koji iz nje može nastati, moglo biti vrlo opasno, možda pogubno.
Robert Kopal rođen je u Rijeci 1964. godine. U CV-u mu piše da je: znanstveni suradnik; profesor visoke škole u trajnom zvanju; posebni savjetnik predsjednika Vlade RH za nacionalnu sigurnost. Državni tajnik MUP-a RH; dekan Visokog učilišta Effectus-studij financije i pravo; predavač i gost predavač na više visokih učilišta u RH i inozemstvu te na programu CROMA EduCare (Hrvatsko udruženje menadžera i poduzetnika); savjetnik Uprave IN2 Grupe za R&D/znanstveni savjetnik; Chief Science Officer u IN2data; obavljao poslove glavnoga obavještajnog analitičara MUP-a RH; viši menadžer u POA-i i SOA-i; objavio 11 knjiga u RH i inozemstvu (Ekonomska analiza međunarodnog terorizma; Teorija igara, Tehnike kompetitivne analize i dr.); autor više poglavlja u knjigama te 60+ stručnih i znanstvenih radova u RH i inozemstvu; voditelj i predavač na 100+ poslovnih i analitičkih radionica u RH i inozemstvu (trenirao policijske službenike 11 država); dizajnirao nekoliko specijaliziranih informacijskih sustava; certificirani trener obavještajne analitike i analitičkog SW – 20+ certifikata…
Tu moramo stati (ima toga još oho-ho) jer ta biografija izgleda kao životopis člana HAZU i nema sumnje, djelovala je impresivno na Plenkovića, ali nemamo dovoljno prostora za nabrajanje svih njegovih postignuća, pa ćemo se osloniti samo na pisanje biografije iz naših izvora, dakako posve pouzdanih.
Kopal je, ide priča iz naših izvora, došao u policiju po preporuci Vjeke Brajovića, utjecajnog policajca/milicajca. „To je bila dovoljno jaka poluga. Kako i ne bi. Brajović je u komunizmu bio šef SUP-ovog Odjela za javni red i mir, osiguranje i izvanredne mjere. U njegovom uredu, tamo još 1990. i prije sloma socijalizma, kavice su pili gotovo svi hrvatski emigranti, friški povratnici. I onaj najgori, najprimitivniji soj. Kasnije se Brajović, porijeklom Crnogorac, brinuo za sigurnost predsjednika RH dr. Tuđmana i općenito postao ultravažan tip. Prvi izborni slom HDZ-a, onaj iz 2000., Kopal je dočekao u odjelu analitike Krim-policije. Bavio se informatikom. Rekli bi logističar, a ne sigurnosni analitičar. Njegovo je bilo da kompjutori rade, a podacima i zaključcima bavili su se neki drugi iz odjela. A ambicioznom i samodopadnom tipu poput njega nije se baš dalo samo baviti tehnologijom. Nema tu prave informacije pa nema ni neke moći. Prilika mu se ukazala kad je napravio neki softver za objedinjavanje operativnih podataka što je olakšalo posao policijskim analitičarima. Uskoro je, u prilično nerazjašnjenim okolnostima, iz MUP-a prešao u POA-u, tadašnju sigurnosnu službu kod notornog šefa Franje Tureka. To je bilo u ono doba histerične potrage hrvatske vlade za odbjeglim generalom Antom Gotovinom. Koja nije baš imala nekog rezultata, a stvarala je neviđene pritiske oporbenog HDZ-a i klijentelističkih udruga branitelja na SDP-ova premijera Račana. Općenito, jako instrumentalizirane desnice. Nije prošlo dugo, a Kopal se neviđeno osramotio kao ko-autor tzv. ‘prezentacije’, zapravo power-point promocije čiji je glavni zaključak bio da su hrvatski novinari strani špijuni i odgovorni za pritiske međunarodne zajednice zbog Gotovine. Taj skandal ga i danas prati kao duh Hamletova oca…“
Kopalova karijera, dakle, ima više elemenata farse no što bi si obavještajac od formata dozvolio. „HDZ je Kopal otkrio negdje u vrijeme Karamarka. Fore oko meta-data, algoritama, interneta of all things, metrika počeo je prodavati ekipi koja ga je većinu vremena gledala u čudu... Imao je i nekih uspjeha. Neki su ga, primjerice Davor Božinović kada je stigao u MUP, gurnuli daleko od sebe i zamolili da ode s mjesta državnog tajnika. Onda se pojavio kod Plenkovića……“
HDZ ima uhodanu praksu. Kad netko iz obavještajnog aparata postane suvišan, ima siguran zaklon u HDZ-u ili kod Bandića. Na tim lokacijama njegova znanja naglo postaju korisna. Sjećamo se kako je Tomislav Karamarko, u vrijeme kad mu je nedostajalo ruku za saborsku većinu, iz Pupovčeve stranke naglo mobilizirao zastupnika koji je rat proveo u Krajini. Kako? Pa to je nejasno samo djeci. Milan Bandić, pak, u Zagrebu je – kako je otkrio kolega Pandžić – na visoke plaće uposlio niz policajaca i ljudi iz sigurnosnog sustava. Time je dobio neku vrst privatnog obavještajnog sustava, koji će mu uvijek na vrijeme sugerirati postojanje izvida, nadzora i drugih tajnih radnji sustava prema njemu i njegovim pajdašima, čime uvijek ima na raspolaganju korak više.
Kako smo rekli, ideja nadzora mobitela – koje su izazvale užas oporbe, čak i ovakve operetna kakva je uglavnom naša – ne mora biti fatalna, ali kao uvertira, zvuči vrlo ružno, tim prije što je ona samo dio paketa restriktivnih mjera kojima se, u ime nacionalne sigurnosti, ograničavaju prava.
- Takve su mjere smislene kod anonimnog praćenja mase mobitela, kad imate prirodnu nepogodu pa recimo želite utvrditi koliko se ljudi nakon potresa ili poplave smjestilo na neku lokaciju, kako biste znali koliko trebate poslati pomoći, civilne zaštite, vatrogasaca, liječnika, šatora, itd. Takvu su mjeru imali Izraelci, pa im ju je ukinuo Ustavni sud, dok nad njom ne uspostave parlamentarni nadzor...Inače, izvanredne mjere imaju više skrivenih zamki. Kad se jednom uvedu - to je prvo - teško se derogiraju. Izrael je uveo određena ograničenja zbog rata davne 1948. godine. Kad ih je ukinuo? Nikad. Još su na snazi, uz neke sitne iznimke. Druga su poteškoća naknadne sudske tužbe zbog šteta pričinjenih provedbama mjera. Danas je većina spremna zbog zdravlja zažmiriti na striktnu provedbu zakona, ali sutra će neki obrtnik, uništen zabranom rada, na sudu tražiti odštetu a sud će ustanovljavati je li zakon provođen ili nije. Što ako sutra Arena tuži državu zbog mjera Stožera?
Cijeli tekst pročitajte u novom broju tjednika Express koji je na kioscima u Hrvatskoj od 3. travnja.