Pročitajte intervju s Viktorom Žmegačem Europa X 10

Viktor Žmegač, profesor emeritus zagrebačkog Filozofskog fakulteta, povjesničar i teoretičar književnosti, muzikolog i germanist upravo je objavio svoju novu knjigu Europa X 10. Vanserijski hrvatski intelektualac, čija se djela nalaze na popisu obvezne literature uglednih stranih sveučilišta, u svojoj novoj knjizi, bavi se europskim identitetom razmatrajući ga kroz deset pojmova koje drži ključnima za razumijevanje novovjeke Europe. S Viktorom Žmegačem razgovarali smo o načelima biranja pojmova, o razlici između Humboldtovih načela i Bolonje ali i mogućnosti utopije u suvremenom dobu.

Europom ste se bavili i u svojoj prethodnoj knjizi Europski duh. U kojoj mjeri se Europa X 10 nadovezuje na taj naslov?

Nova knjiga nadovezuje se na Europski duh (Profil, 2012.) u tematskom pogledu, no bitna je razlika između njih u sustavnosti. Europa X 10 ne prikazuje samo pojedine zanimljive aspekte europske duhovne povijesti, nego nastoji sistematski obuhvatiti najbitnije intelektualne i umjetničke vrijednosti koje je naš kontinent pružio svijetu. Može se stoga reći da je nova knjiga svojevrstan nacrt europske kulturne povijesti u cjelini. Ne raspravljam o prilozima pojedinih naroda, nego težim za tim da ocrtam univerzalan portret kontinenta koji svojom dinamikom u politici, filozofiji, umjetničkom stvaralaštvu, razvijanju tehničkog uma i gospodarskih inovacija apsolutno prednjači. Izuzmu li se pojedini prinosi starih arapskih i dalekoistočnih kultura, može se bez pretjerivanja ustvrditi da je cijeli moderni svijet, najkasnije od razdoblja renesanse, neposredno ili posredno, kreacija Europe: njezinih duhovnih vrijednosti, materijalnih pronalazaka i njezine ekspanzije u širenju svojih utjecaja. Najsažetije rečeno, nemoguće je napisati povijest novijeg i, dakako, današnjeg svijeta bez potankog opisa europskih misaonih struktura.

Kako ste birali pojmove koje obrađujete u knjizi?

Izbor pojmova, tj. središnjih sadržaja pojedinih poglavlja, poduzeo sam prema mjerilu izvornosti. Izvorni su ovdje fenomeni koji svjedoče o originalnosti europske duhovne i materijalne snage razvoja i preobrazbe. Na bezbrojnim područjima, na primjer u prirodnim znanostima, na tlu socijalnih tekovina napretka, revolucionarnih tehničkih novina i vrhunskih djela u književnosti, glazbi i likovnoj umjetnosti, Europa je do danas nedostižna. Amerika je prema njoj u mnogočemu kulturna depandansa, a na drugim kontinentima pretežno se još uvijek pomno reproduciraju europski i tehnički proizvodi i europske civilizacijske tekovine. Čak po razvoju većine sportskih igara Europa dominira u svijetu. Na primjer: na nogomet, europsku tvorevinu, vozimo se autom, europskim izumom, laćamo se telefona da novinskoj redakciji javimo rezultat. Ovdje se pokreće tiskovna tehnika, pa se sjećamo Gutenberga. Ukratko, na svemu je žig ‘Made in Europa’.

Koji od tih pojmova vam je najvažniji?

Budući da su poglavlja ulančana, teško je dati prednost jednom od njih. Da netko ipak inzistira, opredijelio bih se za razmatranje o književnosti, u kojem prikazujem velike likove europske književnosti koji su stekli simboličko značenje – od Antigone i Hamleta do Fausta. U fabulama i junacima pojedinih djela nalaze se zapravo svojevrsni sažeci konstanti ali i mijena u mentalitetnim strukturama karakterističnima za naš kontinent. Na drugom mjestu spomenuo bih dva usko povezana poglavlja u kojima prikazujem nastanak i razvoj dvaju specifično europskih vrijednosnih pojmova. Riječ je o pojavama koje se nisu istaknule ni u jednoj drugoj kulturi, samo u našoj.Riječ je o načelima individualnosti i originalnosti. Ta načela su trajno obilježila cijelu civilizaciju od 18. stoljeća do danas. Individualizam znači čovjekovo pravo na samoodređenje, na iskaze svih svojih sposobnosti – bez krutih konvencija. Demokracija je politički individualizam, a iz pravnog individualizma proistječu ljudska prava, koja bi se danas morala priznavati u cijelom svijetu. No ona prije europskog civilizacijskog modernizma nisu bila univerzalna vrijednost. Iskaz osebujne ličnosti temelji se na principu originalnosti u umjetnosti. Od doba romantizma načelo izvornog, osobnog izraza pečat je umjetničkog razvoja u svim umjetnostima.

Među temama knjige je i obrazovanje. Koliko je opasno nametanje tržišnog principa obrazovanju, posebice onom humanističkog predznaka. Odnosno, kako gledate na opreku između Humboldtovih načela i Bolonje?

Poglavlje o sveučilištima dotiče se europske povijesti visoke edukacije. Polazim u historijskom slijedu od srednjeg vijeka, ali posebnu pozornost posvećujem onim akademskim modelima koji su aktualni i danas. Ponegdje još živi tradicija 19. stoljeća koja se naziva prema njemačkom znanstveniku Wilhelmu von Humboldtu, bratu slavnog prirodoslovca Alexandera. Humboldtov model, koji je prije stotinjak godina osvojio i Ameriku, danas je u opreci s programom studija koji se iz poznatih razloga naziva „Bologna“. Bolonjski model je krajnje pragmatičan, u skladu s potrebama industrijskog društva – pa je stoga u suprotnosti s Humboldtovim shvaćanjem akademskog studija, u kojem se može i mora iskazati slobodan, ne-normiran izbor znanstvenih grana. Za moga studija moglo se, na primjer, u Njemačkoj i SAD-u prema intelektualnom interesu spojiti i tako daleke struke kao fiziku i muzikologiju, ako je studenta onamo vodio spoznajni eros. „Bologna“ je danas svugdjeprisutna, ali su i sve glasniji kritički glasovi koji s dobrim argumentima napadaju dirigiran, ukalupljen studij.

U poglavlju o glazbi analirate pitanje tzv. stabilizacije kanona?

Kad bi svi čitatelji znali kolika je uloga Europe u glazbenoj klasici, ovo bi poglavlje bilo suvišno. Ono je potrebno jer budi svijest o neizrecivom bogatstvu europske glazbe, koja na razini zahtjevnih zvukovnih djela u svijetu nema premca. Umjetnost poput Bachove, Mozartove, Beethovenove, Chopinove, Wagnerove, Mahlerove (i mnogih drugih) pružila je samo Europa. Drugi su kontinenti to priznali, preuzevši gotovo u cijelosti europski muzički kanon. Čak se preuzima i suženi repertoar europskih orkestara i solista.

Knjigu završavate poglavljem Utopija mašte i riječima: "Utopizam posljednjih desetljeća izbjegava ljudske sudbine te pomiče čovjeka u blizinu strojeva…. Virtualni svijet tehnike rješava čovjeka dužnosti da razmišlja o sebi. Europa je pružila svijetu najveća umjetnička djela i znanstvena otkrića. Ali izrekla je čovječanstvu i najžešću opomenu." Ima li još uvijek prostora za pozitivne utopije?

Završno razmatranje posvećeno je povijesti utopijske mašte, od antike do 20. stoljeća. Smatrao sam da je potrebno upozoriti na okolnost da utopije nisu iscrpljene, kako neki kritičari misle, nego da živimo u svijetu koji je toliko protuslovan da se društvena fikcija kreće samo još na tlu paradoksa, apsurdnosti i negacije. No, ima li još mjesta za takozvane pozitivne utopije? Na to bi mogli odgovoriti samo proroci - kad bi ih bilo.

Link za kupnju: http://www.profil-mozaik.hr/europa-x-10/PR/152379,7151