Znao je Milanović kako će najbolje nagovoriti kolege da dignu ruku za izbacivanje Linića iz stranke. Tako što će im zaprijetiti oduzimanjem fotelja i sinekura
Zna Zoran Milanović što najbolje pali kod njegovih ljudi.
Prijetnja prijevremenim izborima i naprasnim gubitkom pozicija, plaća, sinekura, radnog mjesta i privilegija.
Ne samo što je to sve primarni motiv za politički angažman najvećeg dijela njegovih sljedbenika, ljudi bez karijera, profesija i iskustva, već je to u ovom trenutku vjerojatno još jedini motiv koji Zokine pretorijance tjera da još uvijek poslušno slijede svog šefa.
Unatoč padu rejtinga, unatoč gubicima izbora, unatoč lošem radu Vlade, unatoč aferama i skandalima, unatoč činjenici da je Milanović sve omraženiji u stranci i među biračima, oni i dalje čine što im on kaže. Ne usude se gristi ruku koja ih hrani.
Članovi Predsjedništva, njih dvanaestero, glasali su za Milanovićev prijedlog o izbacivanju Linića ne zato što vjeruju da je bivši ministar nanio stranci štetu veću od one koju joj već duže vrijeme nanosi Milanović. Niti su se poveli za principima koji nalažu da se svaki napad na šefa stranke smatra napadom na čitavu stranku.
Oni su digli ruku zato što im je Milanović na sastanku zaprijetio da će im oduzeti sve ono što im je dao i omogućio.
Pa makar se to svodilo na 15 tisuća kuna plaće, pametni mobitel, vozača i titulu ministra. I naravno, luksuzni Audi parkiran u garaži.
Razlozi za izbore
Realno, izbacivanje Linića iz SDP-a ne bi se trebalo dovoditi u direktnu vezu s padom Vlade i prijevremenim izborima, premda je točno da bi premijer to doživio kao izraz nepovjerenja unutar vlastite stranke. Uostalom, nije li Milanović nedavno izjavio kako bi njegova ostavka bila ravna "izdaji"?
Osim toga, odlazak predsjednika vladajuće stranke s mjesta premijera ne znači nužno i raspisivanje izbora, s obzirom da saborska većina može izabrati drugog mandatara. Sjetimo se Ive Sanadera i Jadranke Kosor.
I nadalje, postoji mnogo više realnih povoda za raspisivanje prijevremenih izbora, među kojima je sigurno i izbacivanje Linića iz Vlade, s korupcijskim repovima, teškim optužbama na premijerov račun i totalnim gubitkom kredibiliteta Vlade.
Ali Milanović je ipak odlučio testirati vlastitu podršku u stranci, koristeći se pritom jeftinom ucjenom.
Ne strahom od dolaska Karamarkova HDZ-a na vlast, što njegovi sljedbenici redovito nabijaju na nos svakom onom tko se usudi kritizirati Vladu i SDP, već isključivo strahom od gubitka pozicija. Zašto bi, pobogu, išli na izbore sada, ako im se smiješi još godina i pol na vlasti?
Kad će to oni opet biti ministri? Kad će opet imati ovako dobre sinekure?
Neće valjda dopustiti jednom Liniću da im stane na put.
Mentalni sklop
I ne radi se ovdje ni o kakvoj specifičnosti SDP-a. To je posve uobičajeni mentalni sklop ljudi u vrhu modernih hrvatskih stranaka, organizacija podignutih na negativnoj selekciji i sazidanih od oportunista i karijerista, organizacija u kojima su osobni interesi daleko ispred stranačkih ili državnih.
To je ustaljeni mehanizam vladanja. Temelj opstanka svih autoritarnih režima.
Tko se pobuni, leti iz stranke. Tko kritizira šefa, leti iz stranke. Tko podrži onog tko kritizira šefa, leti iz stranke. A jedino šef stranke smije nekažnjeno pljuvati po svima, vrijeđati, ponižavati, smjenjivati ili pak, kad god je to potrebno, spašavati i pomilovati.
Ili naprosto svima zaprijetiti prijevremenim izborima. Pa da vidimo.
I dok bi izbori donijeli olakšanje svima onima koji su zgađeni ovakvom vlašću, za vrh SDP-a oni još uvijek predstavljaju najgoru prijetnju. U skladu s onom starom: "Dabogda imao, pa nemao".
