"...Do kad smiješ bit vani? Do mraka. Nakon toga te mama s prozora zove da dođeš doma. Vrlo često nas je morala doć fizički uklonit iz parkića. Danas mame fizički pokušavaju odlijepit klince s kauča i otjerat ih u park. Pod uvjetom da te iste mame nisu zalijepljene za vlastiti instagram. Ručak je išao u usta, ne na Fejs. Kugla sladoleda nije bila 10 kuna. Bila je dvije i pol, eventualno tri i nitko nam nije govorio da je okus “plavo nebo” čista kemija i da bi trebali uzet nešto prirodnije. Paradajz je imao okus po paradajzu. Jagode po jagodama. Voda nije imala okuse. I svi smo ju pili iz pipe i ostali živi. Toalet papir nije dolazio u 17 aroma. Šampon je od obećanja nudio čistu kosu, danas još jedino ne nudi surogat majčinstvo i obnovu fasade. Kad si se zaprljao vani, to je bio znak da si točno shvatio djetinjstvo. Kad si bio nemirno, dekoncentrirano dijete, to je bio znak da si dijete. Danas je to ili znak da si “indigo” ili da trebaš pit tablete protiv djetinjstva, ovisi o tome koliko su ti roditelji otvoreni za bulšit. Od dječjih ozlijeda smo imali razbijeno koljeno i/ili usta jer smo pali s penjalice. Danas klinci od ozlijeda imaju karpalni tunel i išijas jer previše sjede za kompom. Mame su djecu vodile u park, ne u shopping centar jer su taman sniženja u zarama. Tinejdžeri su izgledali kao tinejdžeri. Danas tinejdžerke u prvom srednje izgledaju kao 40-godišnjakinje koje se jako dobro drže...."