Gledao sam utakmicu između Atalante i Valencije, utakmicu koju mnogi i danas smatraju epicentrom širenja korona virusa Europom. Ni danas mi nije jasno kako se nisam zarazio
PRIJE TOČNO GODINU DANA
Bio sam u srcu zaraze, virus se proširio s ove utakmice. Ljudi su počeli umirati. Strah je rastao...
Ne mogu vjerovati da je prošlo već godinu dana od kad živimo u "suživotu" s korona virusom, ako se ovo uopće može nazvati "suživot". Iskreno, meni ovo više izgleda kao nekakvo "trajno izvanredno stanje" kome se ne nazire kraj, a svako malo nas upozoravaju kako su "iduća dva tjedna ključna". Još mi je teže povjerovati da sam na današnji dan prije točno godinu dana bio u samom epicentru širenja virusa, na tribinama stadiona San Siro u Milanu, i da sam prošao bez ikakvih posljedica.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
01:07
Utakmica koju ću zauvijek pamtiti
Kako sam se našao na San Siru? Posao sportskog novinara uz brojne nedostatke donosi i neke privilegije, a jedna je što s vremena na vrijeme mogu otputovati na zanimljive utakmice ili natjecanja te popričati s poznatim sportašima.
Pa iako sam uživo odgledao i sjećam se finala svjetskih i europskih prvenstava u nogometu, košarci, rukometu, vaterpolu..., i jedna posve obična nogometna utakmica Atalante i Valencije zauvijek će mi ostati urezana u sjećanju.
Ne samo kao lijepa uspomena na visoku pobjedu Atalante, nego još i više zbog svega onoga što se događalo nakon te utakmice, koja je označena kao utakmica tijekom koje se među gledateljima proširio smrtonosni korona virus i odnosio brojne živote, ne samo u Bergamu, nego i u pokrajini Lombardiji, Italiji, Europi...
Zadnja utakmica s punim tribinama do danas
Susret Atalante i Valencije bio je zadnji u nizu od četiri susreta koje sam s dvojicom kolega odgledao od 15. do 19. veljače u Bergamu, Torinu i Milanu. Često skupa putujemo na utakmice, a taj put nam se baš idealno poklopilo da u par dana možemo vidjeti gostovanje Rome s Džekom i Kalinićem kod Atalante u Bergamu, ogled Ronalda i Balotellija na novom Delle Alpiju u Torinu, kao i Ibrahimovića i Rebića u ogledu Milana i Torina na San Siru. I još kao šlag na tortu, susret osmine filala Lige prvaka u kome je Atalanta s našim Mariom Pašalićem igrala protiv Valencije. Nije bilo dileme hoćemo li krenuti na put ili ne...
Tko bi tada i pomislio da će to biti zadnji susreti koje će talijanske momčadi do danas odigrati s gledateljima na tribinama, svega par dana nakon što su odigrane sjever Italije je bio u kompletnoj blokadi, a korona virus se nezaustavljivo širio Italijom, Španjolskom, Europom i cijelim svijetom...
Virus mi je ušao u život
U tom trenutku o koroni nisam znao baš ništa, tek par osnovnih informacija kako se na nekakvoj "mokroj tržnici" u Kini mutirani virus proširio sa šišmiša ili cibetke na ljude.
Pomislio sam kako ti vražji Kinezi i onako svašta jedu, pa nije ni čudo da im se svako malo događa neka misteriozna zaraza i da je to njihov lokalni problem, koji je nastao i koji će završiti u Wuhanu.
Priznajte, jednako ste u to vrijeme razmišljali i vi. No nakon povratka kući čuo sam da se taj "kineski virus" proširio Bergamom i Lombardijom, a par dana kasnije javio se i prvi zaraženi u Hrvatskoj, mladić iz Ericssona koji je tvrdio kako se zarazio na tribinama San Sira tijekom utakmice Atalante i Valencije. Od tog dana korona virus je "ušao u moj život", pa iako ga se ne plašim posebno, već godinu dana je tu negdje i stvara mi nelagodu i probleme zbog ograničenja u svakodnevnom životu.
Strah se širio
Kad sam čuo što se događa u Bergamu, odmah sam se prijavio dežurnom epidemiologu.
Ljubazna gospođa umirila me rekavši kako nemam razloga za brigu sve dok nema povišene temperature, ali je zatražila i da joj se u naredna dva tjedna javljam telefonom i obavještavam je o zdravstvenom stanju.
Na sreću, ni ja ni kolege s kojima sam putovao nismo bili zaraženi, barem koliko znamo, no vijesti iz Italije bile su svakim danom sve dramatičnije a strah od nepoznatog virusa munjevito se širio.
Naravno, u strahu ljudi reagiraju i neracionalno, tako su nas trojicu povratnika iz Bergama neke kolege prijavile kao potencijalne širitelje zaraze i tražili da nam se zabrani izlazak iz kuća, čak i dolazak na press konferencije...
Neki kolege tražili da nas se zatvori u kuće
Na sreću, epidemiolozi i ljudi koji brinu o medijima na Poljudu bili su puno razumniji i kazali su nam da slobodno možemo raditi svoj posao, no za svaki slučaj desetak dana ipak nisam izlazio, jednostavno zbog toga što ne bih nikad sebi oprostio da se netko zarazi zbog moje neodgovornosti. Bilo u Hajduku, ili negdje drugdje, naravno...
Stigma "širitelja zaraze" nakon desetak dana je nestala, neki od kolega koji su nas "prijavili" i sami su kasnije iskusili pakao korone, i danas im je vjerojatno žao zbog toga, no ponavljam, ljudi u strahu reagiraju neracionalno i nije im za zamjeriti.
Kako su dani prolazili, vijesti iz Bergama bile su sve dramatičnije i potresnije, na tisuće zaraženih, na stotine mrtvih, snimke pustih ulica kojima sam dva – tri tjedna ranije i sam šetao. Rijetki prolaznici s obaveznim maskama, liječnici u skafanderima i s vizirima, policijski sat... Pitao sam se je li moguće da se sve ovo događa, da je svijet stao, pitao sam se što čeka mene i moje bližnje, sve nas... Tjedan dana živio sam u tom dijelu Italije, svakodnevno hodao istim tim ulicama i trgovima, jeo u istim restoranima, na koncu, sjedio na tribinama s ljudima koje je novi virus svakodnevno kosio.
Slike su mi se vraćale
Kroz glavu su mi prolazile slike gužvi dok sam razgledao gornji grad opasan visokim zidinama s kojih se pruža spektakularan pogled na okolicu, prisjećao sam se šetnje povijesnim ulicama cardo i decumano, Piazzom Vecchiom, pa gužvi na ulazu prekrasne bazilike Santa Maria Maggiore i mauzoleja Capella Colleoni...
Ništa manja gužva nije bila ni na trgu pred milanskom katedralom, krcati kafići na trgu Duomo na kome se odvijao i nekakav modni performance, La Scale, obližnjeg šoping centra... Eto, zbog gužve nisam uspio vidjeti originalnu "Posljednju večeru" Leonarda da Vincija koja visi u crkvi Santa Maria delle Grazie...
Pričao sam sa zaraženim igračima i kolegama
U danima izolacije prisjećao sam se prekrasnog dana i uživanja u neponovljivom Cappuccinu i sladoledu na suncu dok se trg Duomo punio navijačima, vraćale su mi se slike krcatog press centra i restorana na stadionu, miks zone u kojoj sam pričao s igračima koji su vjerojatno također bili zaraženi, kao i desetci kolega novinara s kojima sam sjedio na pola metra ili metar razmaka na tribini, gurao se u liftu ili birao hranu posluženu na "švedskom stolu" u restoranu press centra.
Svaka nova vijest o zarazi, a pogotovo svaka nova smrt koja se povezivala s utakmicom Atalante i Valencije vraćala mi je u sjećanje slike onoga što sam proživio, i stvarala mi nelagodu i nemir. Što ako...
Onima koji površno prate sport možda je nejasno zbog čega se utakmica Atalante iz Bergama i španjolske Valencije igrala u Milanu te kako se tako veliki broj stanovnika 40-ak kilometara udaljenog Bergama zarazio upravo na njoj.
Utakmica se igrala u Milanu zbog toga što se dio Atalantinog Gewiss stadiona renovira i nisu ga prijavili za natjecanje u Ligi prvaka, a talijanski epidemiolozi utvrdili su kako se zaraza proširila Bergamom upravo zbog toga što je valjda pola Bergama došlo vidjeti najveću utakmicu u povijesti njihovog kluba. Kako i ne bi, klub čiji godišnji budžet nije dostatan ni za jednu Ronaldovu nogu, probio se u elitno društvo, u kasnu fazu natjecanja Lige prvaka prvi put u povijesti.
Na utakmici bili - svi!
Bergamo je gradić od oko 120.000 žitelja, Gewiss stadion prima 21.000 gledatelja, a na tribinama San Sira okupilo ih se točno 45.792. Dakle gotovo svako drugi stanovnik Bergama!
Utakmicu svih utakmica nije želio propustiti nitko, ni umirovljenici, ni djeca, ni muškarci ni žene, ni direktori, radnici, službenici... Bergamo je taj dan bio pust, a svi su pohitali u 40-ak km udaljeni Milano.
Na žalost, i oni virozni, s temperaturom i simptomima nečega za što su mislili da je tek obična prehlada ili sezonska gripa i da će brzo proći. No bio je to virus korone koji se, smatraju epidemiolozi, proširio među navijačima dok su krcatim automobilima, kombijima, autobusima i vlakovima putovali na utakmicu, a onda i na tribinama na kojima su se grlili i ljubili slaveći visoku pobjedu svoje momčadi 4-1. Koje li ironije, navijači Atalante slavili su pobjedu nad "šišmišima" iz Valencije, Španjolci naime u svom grbu imaju šišmiša, a i klub nosi nadimak po životinji koja je, navodno, u Kini prenijela virus na ljude.
Tempirana biološka bomba
Vodeći pulmolog bolnice u Bergamu Fabiano di Marco kazao je kasnije da je to bila "tempirana biološka bomba za koju nitko nije znao''. Ni da postoji, a ni da je "aktivirana". Do tog nesretnog 19. veljače u cijeloj Italiji bila su potvrđena svega tri slučaja zaraze korona virusom, prvi u okolici Milana, kod čovjeka koji je bio u kontaktu s Kinezom tek pristiglim iz Wuhana. Sve ostalo je povijest...
Do uzvrata na Mestalli dva tjedna kasnije, koronom se već zarazilo oko 1.500 stanovnika Bergama, a trećina ih je izgubila bitku za život. Uzvrat je igran pred praznim tribinama jer se virus već proširio i Valenciom, a trećina igrača i zaposlenika španjolskog kluba bila je pozitivna na korona virus. U Italiji je proglašen lockdown, koji je čekao i Španjolsku, Hrvatsku i ostatak Europe...
Umjesto mikrofona, zaštitne rukavice i dezinficijens
Pljeskali smo i pjevali hrabrim medicinskim djelatnicima, kupovali smo zalihe namirnica, radili od kuća, navikavali se na "novo normalno"... Dvadesetak dana ranije molio sam Zlatana Ibrahimovića u mix zoni par riječi o Anti Rebiću, a dvadeset dana kasnije intervjuirao sam Vilija Beroša, koji je skupa s Alemkom Markotić i Krunoslavom Capakom ušao u naše živote.
A s njima i zaštitne maske i rukavice, dezinficijensi, respiratori te malo poznati pojmovi poput "asimptomatski", "komorbiditet", "imunitet krda", "pandemija", "samoizolacija"...
Sebi i drugima postavljao sam stotine pitanja koja su ostajala bez logičnih odgovora. Nismo znali štite li nas maske od virusa ili ne, trebamo li nositi rukavice, može li se virus prenijeti dodirom, je li dovoljno prati ruke ili treba dezinficirati odjeću i obuću u kojoj smo bili vani... Pitanja su to na koja na žalost ni danas, godinu dana poslije, nitko ne može sa stopostotnom sigurnošću točno odgovoriti.
Nije nam više smiješno
Zbog toga smo svi bili jako oprezni. U nabavu hrane odlazio je samo jedan član obitelji, pokušavali smo to obaviti u ranim popodnevnim satima nakon pauze za dezinficiranje prodavaonica. Kupljenu hranu ostavljali smo na zraku na balkonu barem jedan dan, a ono što smo morali odmah konzumirati oprali bi ili dezinficirali vlažnim maramicama.
Danas se smijemo onima koji su prali kovanice i glačali papirnati novac, ali, tada to nije bilo smiješno. Kao što nije smiješno ni gomilanje toalet papira i kupovanja većih zalihe hrane od uobičajenih. Pogotovo nakon što su zabranjena putovanja među županijama i što smo se pitali hoće li funkcionirati opskrba...
Jesam li zakačio taj virus?
Kako sam se cijeli svoj život bavio sportom, svaku priliku koristio sam za nekakav oblik aktivnosti, hodanja, vožnje biciklom, kako bih barem malo održao kondiciju i razbistrio glavu. Pokušavao sam ostati pozitivan koliko je to god bilo moguće, ali vijesti su bile sve gore. U nekoliko navrata čuo sam se i s Mariom Pašalićem, koji je bio zatvoren u klupskom kampu.
Pričao mi je o jezivim zvukovima sirena iz obližnje bolnice i konvojima vojnih kamiona koji su odvozili mrtve na kremiranje, jer nije bilo dovoljno lijesova i mogućnosti ukopa, zbog toga što su i grobari bili pozitivni ili u samoizolacijama...
Tko zna, možda su u tim kamionima odvođeni baš ljudi koje sam molio da mi razmjene eure u kovanice kako bih platio parking, možda konobari iz nadaleko poznatog lanca pizzerija Gino Sorbillo u kojoj sam pojeo jednu od najboljih pizza, zaposlenici na stadionima koji su mi davali akreditacije ili oni koji su radili u press centru...
I sve to vrijeme sam se pitao jesam li i sam zakačio taj nesretni virus i jesam li ga prebolio na nogama, jer nikakvih simptoma nisam imao. Nije me toliko bilo strah za sebe, koliko za članove obitelji i ostale s kojima sam bio u kontaktu...
Povišena temperatura upalila alarm
U proteklih godinu dana na sreću nisam bio bolestan, samo je jedna par sati blago povišena temperatura upalila alarm, ali test na koji me odmah poslala obiteljska liječnica pokazao je da nije u pitanju korona virus, koju je u međuvremenu preboljelo tridesetak meni bliskih kolega, prijatelja i poznanika, srećom, nitko s fatalnim posljedicama.
Neki su virus preboljeli bez ikakvih problema, drugi s manjim tegobama, ali, neki su ipak, po vlastitom svjedočenju, iskusili poprilično teških i izazovnih desetak dana koje definitivno ne bi ponovili, niti isto ikome poželjeli.
U međuvremenu su svi naši kontakti svedeni na minimum. Redakcijske sastanke i press konferencije zamijenile su zoom pressice, skype i WhatsApp video pozivi. Snalazili smo se kako smo znali i umjeli.
O koroni nismo znali puno, pa moram priznati da su me poprilično umirivali redakcijski mailovi s jasnim uputama i obavijestima, ali i uvjeravanje kako je firma stabilna te se ne moramo plašiti za svoj status i primanja. Saznanje da netko brine o nama u situaciji u kojoj nitko ništa ne zna, a ne zna se ni do kada će potrajati, davalo mi je osjećaj sigurnosti.
Obzirom da sam obiteljski tip, boravak kod kuće nije mi teško padao, a kako se uvijek okupiram nekim poslom, nije mi bilo ni dosadno. Radio sam i više nego u normalnim okolnostima, pisanje o sportskim događajima zamijenili su tekstovi o životu sportaša u doba korone, i o sportašima koji vježbaju kod kuće..., a u slobodno vrijeme sam dovršio pisanje knjige o proslavljenom košarkašu Damiru Šolmanu koja je izašla iz tiska ali je zbog korone nismo mogli svečano predstaviti javnosti.
Uobičajeni večernji ritual gledanja serija i filmova upotpunili smo kartanjem, kćer je naučila igrati i šah... Nedostajala su mi putovanja, utakmice, druženja s prijateljima, jutarnja kava subotom na Rivi, tiskana izdanja novina..., no nas koji smo odrasli u vremenima kada smo gubili po godinu dana života u JNA, sjedenje kod kuće i nije bila pretjerano zahtjevno.
Posljedice na psihu ljudi
No svjestan sam da mnogima jest, mnogi su se psihički teško nosili sa svim što je išlo uz koronu, a pogotovo ljudi koji su živjeli u krajevima koje su u međuvremenu pogodili i razorni potresi.
Katastrofa na katastrofu ostavila je zasigurno posljedice na psihičko zdravlje ljudi, ali je većina ipak pokazala svoje najbolje lice kad je bilo najpotrebnije.
S kolegama i prijateljima novinarima već deset godina organiziram akciju darivanja krvi i prikupljanja pomoći za splitske beskućnike, i obje su ovogodišnje akcije, iako organizirane u posebnim epidemiološkim uvjetima, bile rekordne. Katastrofe i krize očito iz većine nas izvlače ono najbolje, premda nas, manjina koja se cijepila preko reda navodnim "viškom cjepiva" podsjetila na vremena kad su ratni profiteri prodavali humanitarnu pomoć i postali uspješni poduzetnici....
Ljeto je proteklo koliko toliko mirno i normalno, a čini mi se da smo i ovaj drugi "lockdown" svi skupa dočekali spremniji i podnijeli ga puno lakše od onog prvoga, bez obzira što se u međuvremenu broj zaraženih udeseterostručio.
Nadam se da trećega neće ni biti, da će "imunitet krda" i cjepivo učiniti svoje, da ćemo se uskoro vratiti normalnim životima i da će Corona opet biti sinonim za dobro pivo, a ne za opasni virus.
Pokretanje videa...
00:10
Nadam se i da će se sportska natjecanja opet odvijati pred gledateljima i da ću se vratiti na "svoje" mjesto broj 148 u press loži San Sira, na koje me nekim čudom smjeste svaki put kao i da će Zlatan Ibrahimović i Mario Pašalić opet biti važniji od Vilija Beroša i Krunoslava Capaka.
Na koncu, nadam se da će ovih godinu dana "trajnog izvanrednog stanja" ostati samo ružna uspomena u našoj kolektivnoj memoriji, poput "kravljeg ludila", "ptičje gripe", "svinjske kuge" i svih ostalih boleština od kojih smo opravdano ili manje opravdano strahovali, i pokušavali se zaštititi kupujući zalihe "Tamiflua" i sličnih preparata...
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
