Prije 200 godina otvorili su tvornicu Maraschina u Zadru, proizvode ga i danas, ali u Italiji

Prije 200 godina obitelj Luxardo otvorila je tvornicu maraskina u Zadru, a danas se to svečano obilježava. Njihova duga, burna i pobjedonosna priča, također obilježena povijesnim i političkim previranjima, te poduzetničkom vizijom i strpljenjem, započela je u Zadru u 19. stoljeću. No, na obilježavanje te velike godišnjice u Zadru nisu dobili poziv, a kako doznajemo jedan od uzvanika je predsjednik vlade Andrej Plenković.

Njihova priča seže još davne 1817. Godine kada je Girolamo Luxardo  poslan u Zadar kao konzularni predsjednik Kraljevine Sardinije. Njegova supruga Maria Canevari postala je posebno zainteresirana za usavršavanje “ROSOLIO MARASCHINO”, likera koji se u Dalmaciji proizvodio od srednjeg vijeka. Obiteljska i poslovna tradicija duga dva stoljeća prometnula je ime obitelji Luxardo u jedan od velikih brendova snažne talijanske ekonomije. Nakon pokretanja industrije proizvodnje likera u Zadru spletom okolnosti 1944. napuštaju ga. Ulaskom partizana u grad tijekom Drugog svjetskog rata partizanske vlasti proglašavaju ih državnim neprijateljima. Po nalogu OZNA-e tadašnje glave obitelji Pietro i Nicolo Luxardo likvidirani su po kratkom postupku.

Treći brat, George Luxardo, bio je u to vrijeme u Italiji. Čuo je za sudbinu svoje braće i obiteljske tvornice koju je nova vlada zaplijenila i uskoro promijenio ime u Tvornica likera Maraska te se nikada se nije vratio u svoj rodni grad, Zadar.

Od nule je započeo isti posao u Italiji, zahvaljujući tadašnjem šefu proizvodnje Carlu Bianchiju koji je sa sobom tada prokrijumčario recepte u Italiju. Upravo tu cijela nova priča započinje.  

Franco Luxardo, današnji suvlasnik industrije likera koja djeluje u Torregli kraj Padove, rođen je 1936. u Zadru gdje je živio kao dječak, a upravo on pripadnik je šeste generacije obitelji Luxardo.

Razgovarali smo s Francom Luxardom koji se uvijek vrlo rado sjeća Zadra.  

- Rođen sam u Zadru 1936. godine i sve me veže za grad od obiteljskih  sjećanja, crkve sv. Franje u kojoj sam kršten, “barcaiolo” koji mi je pomogao da pređem luku kad sam išao u školu "Cippico" na 1. i 2. razred, Kalelarga gdje me je majka vodila u Battaru najbolju slastičarnicu u gradu, Riva i njezin šareni zalazak sunca. Tamo su sjajni ljudi koji su me poznavali još kao dijete. No, svi oni iznenada su prestali raditi u staroj tvornici Maraska 1965.  Bio sam prvi Luxardo koji se vratio, moja spavaća soba na drugom katu je postala ured - priča nam Franco.

- Ako će se projekt hotela u zgradi Luxardo u luci napokon realizirati, možda bih ipak mogao provesti noć ili dvije u svojoj staroj spavaćoj sobi, tko zna - dodaje Franco.

- Od 1965. godine gotovo sam se svake godine vraćao u Dalmaciju, prvo sa suprugom Suzannom, kasnije s djecom Norom i Matteom. Zadar uvijek je bila stanica, samo ostaviti cvijet na obiteljskoj grobnici na groblju, jedinom posjedu Luxarda u gradu.  Evo 2006. održana je Memorijalna izložba Luxardo u organizaciji lokalne "Comunità degli Italiani" koja je privukla brojne posjetitelje, nekoliko godina kasnije pozvan sam na razgovor na Odsjek za talijanistiku Sveučilišta u Zadru kojem smo s bratom Paolom donirali „ Zbirka književnosti talijanske klasike” vrijednu preko 100.000 eura - nastavlja Franco priču

Dodao je kako je nedavno došao vidjeti izložbu portreta u muzeju i kako ima jako dobar odnos s ravnateljicom, gospođom Peroš, i njezinim osobljem.

U tom teškom razdoblju u studenom i prosincu 1944., nakon što su partizani ušli u Zadar, ukradene su mnoge slike, predmeti i namještaj iz obiteljskih ureda i privatnih stanova. Zgrada u kojoj je živjela obitelj Luxardo jedna je od njih.  

- Pet obiteljskih portreta obitelji Luxardo nestalo je 1944. iz ureda u Zadru i sada se nalaze u Narodnom muzeju Zadar zajedno sa nekim originalnim namještajem. Natrag smo tražili samo portrete, a od 1991. godine do sada pregovaramo s hrvatskom vladom.  S obje strane postoji dobra volja i vjerujem da će uskoro biti moguće potpisati sporazum. - Za 200. obljetnicu (1821.-2021.) Izgradili smo Muzej Luxardo u Torregliji (Padova) koji će biti otvoren početkom 2022. godine i tamo će biti izloženi portreti - rekao je Franco.

Osvrnuo se i na trenutno poslovanje tvrtke Maraska.

- Tvrtka Maraska loše je poslovala od devedesetih, kada je još bila smještena u zgradi koju je 1913. godine sagradio moj djed Michelangelo, gdje sam rođen. Kad ju je gospodin Wolf kupio i nepromišljeno upravljao, ubrzo mu nije ostalo novca. Svoje zaposlenike isplatio je dionicama. Tada smo još bili u neizravnom kontaktu, ali s obzirom na financijsku situaciju daljnji kontakt bilo je nemoguće zamisliti - odgovorio je Franco na pitanje o mogućem povratku proizvodnje brenda Luxardo u Zadar.

- 200. je obljetnica Luxarda. I jako smo ponosni što smo prošli dva svjetska rata, uništavanje destilerije anglo-američkim bombardiranjem, oduzimanje poduzeća i druge imovine od strane komunističkog režima Jugoslavije, tragedija dvojice mojih ujaka i jedne tetke ubijenih na brutalan način, ponovna izgradnja od 1947. nadalje u Torregliji, naporan rad pete, šeste, a danas sedme generacije kako bi ponovo izrasla na međunarodnu razinu. Naši proizvodi do 2020. godine mogu se pronaći u čak 91 zemlji svijeta - rekao je na temu 200. godišnjice.

Još smo tu i aktivni smo, a malo se tko time može pohvaliti - zaključio je Franco.