Žene često odbijaju svjedočiti jer su ekonomski ovisne o zlostavljaču. A i dalje postoje predrasude prema ženama, pogotovo u manjim sredinama...
Prijavile nasilje, sud ignorirao: Država je pustila da ih ubiju...
Nikome više ne vjerujem, nikome. Institucijama pogotovo. Četiri puta sam Davida prijavljivala policiji. U sve sam izgubila povjerenje, u sve institucije. Prošle su točno tri godine od Kristinina ubojstva. A ja s njegovom obitelji živim u susjedstvu. Ti ljudi imaju još djece, ja dijete više nemam. Na policiji mi kažu da okrenem glavu kad ih sretnem, kao da sam ja nekog ubila...
Riječi su to Vesne Krupljan, majke ubijene Kristine, i žene koja je potpuno izgubila vjeru u državu, u sustav. Kaže, bit će takvih zločina još, i sve više, uvjerena je, jer je društvo u sve lošijem stanju. Svjedoče tome i brojna ubojstva žena u posljednje vrijeme. Puno njih u jako malo vremena.
Ignoriraju prijetnje
Majka Kristine Krupljan, Vesna Krupljan, ubojicu je, kaže, policiji prijavljivala četiri puta. Nije izoliran slučaj jer su mnoge žene prijavljivale nasilje, ali ih sustav nije dovoljno ozbiljno shvatio, upozorava pravobraniteljica Višnja Ljubičić.
Dobri zakoni, ali ne i primjena
Kristinin ubojica David Komšić (22) služi zatvorsku, pravomoćnu kaznu od 25 godina, koja je smanjena s prvotnih 30 godina. On i Kristina su bili u toksičnoj vezi, u kojoj ju je maltretirao, oteo... Nakon izlaska te kobne noći u veljači 2017. godine, kad mu je rekla da je trudna s drugim i da ga ostavlja, zadao joj je 88 rana nožem. Pet rana bilo je smrtonosno - četiri ubodne rane u vrat i jedna u prsa, koja je Kristini ozlijedila srce i pluća. Djevojka je imala i obrambene ozljede, iz kojih je vještakinja zaključila da smrt nije nastupila trenutačno i da je žrtva patila. Opirala se, svjedoče tragovi Kristininih tenisica na staklu automobila.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
Jako je puno slučajeva u kojima su ubojice ili zlostavljači i prije kobnog događaja bili prijavljeni, određene su mjere zaštite, obaveza liječenja i tretmana. Bezuspješno...
Odvjetnica i bivša ministrica pravosuđa Vesna Škare-Ožbolt ističe kako Hrvatska ima dobro uređene zakone, ali ne i njihovu dobru provedbu.
Sustav ne prepoznaje nasilje
- Time, nažalost, sve pada u vodu. Naš je problem što nemamo dovoljno specijaliziranu, educiranu policiju, koja će prepoznati nasilje, cijelu tu problematiku. Nemamo ni specijalizirane suce u dovoljnoj mjeri, tužiteljstvo također. Vani postoje posebni odjeli za zlostavljane žene - kaže Škare-Ožbolt. Uistinu, države kao što su Španjolska ili Velika Britanija imaju čak i posebne sudove za slučajeve nasilja nad ženama.
- Prepoznavanje simptoma nasilja je ključno jer je puno prijetvornog ponašanja. Žene nekad iz straha ne žele priznati, stoga stručnjaci u cijelom lancu to nasilje moraju sami prepoznati. Često svaljujemo odgovornost na pojedine segmente - policiju, sudstvo, a oni za to nisu ni dovoljno educirani - kaže bivša ministrica. Tamne se brojke ne posvjetljuju, zaključuje, dobrim zakonima, nego promjenama u praksi, na terenu. I dalje, dodaje, postoje predrasude prema ženama, pogotovo u manjim sredinama, zbog čega je i u tom pogledu bolja edukacija nužna.
- Ako muškarac ženi prijeti, educirani policajac neće preko toga olako prelaziti, shvatit će kolika je opasnost i učiniti sve što po protokolu treba - kaže Škare-Ožbolt.
Odvjetnik za kazneno pravo i nekadašnji sudac Rafael Krešić dodaje kako država ne može biti odgovorna i ne može ništa učiniti u slučajevima kad žena sama odustane od svjedočenja protiv partnera.
Žene ne smiju odustati od tužbe
- Događa se da se predomisli pa odbije svjedočiti. Svi znaju što se dogodilo, ali dokaza nema. U pravilu, to se ponovi i više puta, da bi se na kraju dogodila tragedija - kaže Krešić. Žene, kaže, odbijaju svjedočiti jer su ekonomski ovisne o zlostavljaču, zbog stigme, djece...
Počinitelje se, navodi Krešić dojam iz vlastitog iskustva, ipak češće pritvara nego što ih se pušta da se brane sa slobode. Dodaje, međutim, da ih nije ni moguće zauvijek držati u pritvoru.
I tužitelji i suci žele se osigurati pa se nasilnika pritvara. No što u slučaju kad je nasilnik u pritvoru, a žrtva ne želi dati iskaz, predomislila se? Tu sve pada u vodu, kaže Krešić.
Ipak, rijetkost nisu ni predrasude okoline prema žrtvi. Eurostatovo istraživanje iz 2016. godine pokazalo je kako 22 posto Europljana vjeruje da žene pretjeruju ili čak izmišljaju da su žrtve nasilja i silovanja.
Kad je 2014. godine EU Agency for Fundamental Rights provela veliko istraživanje na 42 tisuće žena u 28 članica EU, ustanovilo se da je svaka treća doživjela neki oblik fizičkog i/ili seksualnog nasilja od svoje 15. godine naviše. Svaka deseta je iskusila seksualno nasilje, a čak je svaka dvadeseta silovana. Gotovo polovica ispitanih žena je u vezi bila psihički zlostavljana u nekom obliku. U cijeloj EU, baš kao što je slučaj i u Hrvatskoj, polovica ubijenih žena strada od intimnog partnera ili rođaka. Svake godine u EU zbog obiteljskog nasilja smrtno strada oko 3500 žena.
Ubojice su najčešće sadašnji partneri
Drugim riječima, brojke su svuda crne, pitanje je samo kako se koja država s problemom nosi te, najbitnije, koliko i kako radi na edukaciji, počevši od edukacije djece u vrtićima i školama. Građanskog odgoja, poznato je, u hrvatskim školama jedva da i imamo. Uz Portugal, Hrvatska ima najmanje nastavnih sati građanskog odgoja u EU. Nemamo nastavnika specijaliziranih za taj predmet niti je propisano njihovo inicijalno obrazovanje. Svaku drugu ženu u Hrvatskoj ubije sadašnji intimni partner - u 40 posto slučajeva nakon najave da će ga napustiti. Statistike pokazuju da kod polovice ubojstava nije prethodno prijavljeno nikakvo nasilje, ali se poslije pokaže da ga je ipak bilo i u 50 posto tih slučajeva. Počinitelji su često obrazovaniji od svojih žrtava. Polovica žena-žrtava ima završenu srednju školu ili gimnaziju, a tri posto fakultet. Istodobno, fakultetski je obrazovano više od 17 posto počinitelja, no većina ih također ima srednju stručnu spremu. Puno je veći broj žrtava bez završene osnovne škole ili samo sa završenom osnovnom školom, dok su počinitelji obrazovaniji pa veći dio njih ima završeno fakultetsko obrazovanje.
Među žrtvama je podjednaki broj zaposlenih i nezaposlenih, više od polovice ih je živjelo u dobrim materijalnim prilikama. Više od 95 posto ih nije bilo ovisno o alkoholu ili drogi, a u istom tolikom postotku žrtve su bile dobrog fizičkog i psihičkog zdravlja. I među počiniteljima je podjednaki broj zaposlenih i nezaposlenih, polovica ih je iz dobrih materijalnih prilika, a 36 posto izrazito loših. U vrijeme počinjenja kaznenog djela ubojstva njih gotovo 60 posto nije bilo pod utjecajem opojnih sredstava. Kod oko 30 posto njih uočeni su znakovi duševnih bolesti.
Nasilje obično u 'običnoj' obitelji
Drugim riječima, nasilje se u prosjeku događa u obiteljima materijalno solidnih prilika, srednje obrazovanoj, u kojoj su partneri podjednako zaposleni, kao i nezaposleni. I u 50 posto slučajeva nije bilo prethodno prijavljenog nasilja, iako je ono u polovici tih slučajeva isto postojalo. Samo se trpalo pod tepih. Žene šute ili od prijave odustaju - boje se neefikasnosti sustava, stigme, moguće je da se boje čak i kazni.
Umjesto nasilnika, iz doma odlazi žrtva
Jer ako se nasilnika goni prekršajno, zbog nasilja u kojem nema tjelesnih ozljeda nego “samo” primjene sile bez ozljede, ponižavanja, psihičkog ili ekonomskog kažnjavanja - kazna je najmanje 2000 kuna ili tri mjeseca zatvora. Tko nasilje ponovi, kažnjava ga se s najmanje 6000 kuna ili 30 dana zatvora. Podaci pokazuju da se unatrag deset godina broj prekršajnih prijava nasilja - prepolovio. Je li moguće da žrtve više šute i zbog materijalnih posljedica? No nasilje tad prelazi u kaznenu sferu, s puno kobnijim posljedicama. Umjesto nasilnika, otići često mora žrtva - u sigurnu kuću, u kojoj može živjeti do godine dana. Što, međutim, nakon toga, jedan je od problema koji treba riješiti.
Zbog razvoda ubio suprugu i prijateljice
Vlastimir Kihalić, bivši policajac, nije se mogao pomiriti sa zahtjevom za razvod braka.
Te 2005. ubio je u Petrinji ženu Željku te prijateljice Vesnu Marinković - Mokrović i Nadu Kušan jer su je podržavale. Objesio se kasnije u zatvoru.
Izašao je iz policije i ubio ženu i punicu
Damir Matan je zatočio 2015. ženu u kući u Karlovcu. Pretukao ju je, a punicu bacio niz stepenice.
Potom je ubio ženu, pucao sebi u glavu, no ostao je živ. Noć ranije je zbog nasilja prenoćio u policiji. Osuđen je na 31 godinu zatvora.
Ubojicu su prijavljivali za nasilje
Anica Buila nestala je polovinom 2019. iz kuće u Petrovcu kraj Vukovara.
Njezin muž policiji je pokazivao njezine poruke kako ga napušta. No istraga je pokazala kako ju je ubio i tijelo bacio u septičku jamu. Ranije su ga prijavljivali za nasilje.
Dali mu pištolj iako je bio labilan
U prosincu 2019., 11 godina otkad je zaštitar Andrija Jauk ubio Niku Deković u Zagrebu, sud je nepravomoćno presudio da je država kriva za smrt. Policajci nisu oduzeli pištolj čak dva tjedna, a svi su upozoravali na njega.
Nakon svađe je ubio pred dvoje djece
Sandra Marušić ubijena je 2016. u zagrebačkom Petruševcu. S mužem Josipom posvađala se pred maloljetnom djecom. U sukobu ih je Josip zaključao u boravku i upucao je s dva hica. Potom je ubio sebe. Tijela su našla djeca.
Prijavljivala ga, no nisu je htjeli slušati
Tomislav Jakopović smaknuo je ženu Jelenu Sabinu Jakopović na dječjem igralištu Doma za nezbrinutu djecu u zagrebačkoj Nazorovoj. Na njega je stalno upozoravala, a imao je debeli dosje. Nije prihvaćao razvod.
Ubio je nakon što se vratila iz sigurne kuće
Nikolina Štajdohar iz Gline u naručju je nosila dijete kad ju je u parku napao bivši suprug Josip. Pucao joj je u glavu, kao i sebi. Trenutak ranije bili su u Centru za socijalnu skrb. Zlostavljao ju je te je jedno vrijeme bila i u sigurnoj kući.
Rekla mu da odlazi - uzeo je pištolj
Dubravka Jagatić, koja je kao policajka radila na granici s BiH, ubijena je u kući u Novskoj 2017. Suprug Gordam, također policajac, nije želio da se odseli u Zagreb jer su se razveli. Imao je 1,11 promila i ubio ju je službenim pištoljem.