Priča o spomeniku banu Josipu Jelačiću i misterioznoj smrti...

Prije točno 157 godina, 16. prosinca 1866., svečano je otkriven spomenik banu Josipu Jelačiću na glavnom zagrebačkom trgu, koji i danas predstavlja jedan od najprepoznatljivijih simbola hrvatske metropole. Prvi javni brončani spomenik u Zagrebu svjedoči o burnoj povijesti grada i Hrvatske, te predstavlja važan dio kulturnog identiteta.

Povijest nastanka spomenika

Ideja o podizanju spomenika banu Jelačiću pokrenuta je još za njegova života, 1854. godine, kada je zagrebački gradonačelnik Janko Kamauf predložio gradnju spomenika povodom dodjele grofovske titule Josipu Jelačiću od strane cara Franje Josipa I. Međutim, zbog financijskih poteškoća, realizacija je odgođena. Nakon Jelačićeve smrti 1859. godine, njegov nasljednik ban Josip Šokčević naložio je Odboru za podizanje spomenika raspisivanje natječaja.

Na natječaj su se javila dva umjetnika: riječki kipar Vatroslav Donegani i bečki umjetnik Anton Dominik Fernkorn. Odbor je odabrao Fernkorna, jednog od najznačajnijih umjetnika klasicizma u Beču, koji je već bio poznat zagrebačkoj publici kao autor kipa Merkura na kući Pavla Hatza (danas na pročelju hotela Dubrovnik).

Spomenik je izrađen kao paradni konjanički kip, na kojem je ban prikazan u svečanoj odori koju je nosio na inauguraciji 1848. godine, s isukanim mačem u desnoj ruci. Postavljen je na granitno postolje, gdje je s prednje strane reljefna ploča s natpisom "Ban Jelačić 1848", a sa stražnje strane grb obitelji Jelačić.

KRONIKE POVJESNIČARA Bana Josipa Jelačića ustoličio je srpski patrijarh, a stihove ‘ustaj, bane’ napisao je Srbin

Razdoblje komunizma

Izvorno je kip bio okrenut prema sjeveru-sjeveroistoku, prema tada življem dijelu grada - Kaptolu i Gradecu. Iako se često navodi da je to simboliziralo otpor prema Mađarskoj, smjer je zapravo određen prema Fernkornovoj preporuci o položaju spomenika prema najživljem dijelu grada.

Godine 1947. komunističke vlasti uklonile su spomenik pod okriljem noći, smatrajući ga simbolom prošlih režima. Zahvaljujući muzeologu dr. Antunu Baueru, dijelovi spomenika sačuvani su u podrumu Gliptoteke HAZU, čime je spriječeno njihovo uništenje.

Nakon hrvatskog osamostaljenja, spomenik je restauriran i vraćen na glavni zagrebački trg 16. listopada 1990., na banov rođendan. Ovaj put postavljen je okrenut prema jugu, prema danas življem dijelu grada, simbolizirajući novu eru hrvatske povijesti.

Bio je okrenut prema Mađarskoj

Spomenik banu Jelačiću danas je nezaobilazno mjesto susreta Zagrepčana i turista, poznat po kultnoj frazi "pod repom", koja označava popularno mjesto sastajanja. Oko spomenika se tijekom godine održavaju brojni događaji, od političkih skupova do kulturnih manifestacija, a posebno je atraktivan tijekom Adventa.

Kao svjedok burnih povijesnih događaja i simbol hrvatskog identiteta, spomenik banu Jelačiću i dalje ponosno stoji u srcu Zagreba, podsjećajući nas na važnost očuvanja nacionalne baštine i kulturnog identiteta.

Malo je poznato da je bana Josipa Jelačića za bana ustoličio srpski patrijarh Josif Rajačić 5. lipnja 1848. godine u zagrebačkoj katedrali. Također, poznatu budnicu "Ustani bane" napisao je srpski pjesnik i političar Ognjeslav Utješenović Ostrožinski.

Ova pjesma, koja je postala jedan od simbola hrvatskog narodnog preporoda, originalno je napisana 1848. godine na njemačkom jeziku pod nazivom "Auf, auf, Südslaven!" ("Ustajte, ustajte južni Slaveni"), a kasnije je prevedena na hrvatski jezik.

Misteriozna bolest i smrt bana Jelačića

Ban Josip Jelačić umro je 20. svibnja 1859. godine u Zagrebu, nakon duge i misteriozne bolesti koja je intrigirala mnoge povjesničare. Posljednjih godina života patio je od teške duševne bolesti, čiji uzrok nikada nije potpuno razjašnjen. Neki izvori navode da je bolovao od neurosifilisa, dok drugi spominju posljedice traume i stresa.

Njegovi posljednji dani bili su obilježeni mentalnom konfuzijom i fizičkom slabošću, što je dovelo do prerane smrti u 58. godini života. Pokopan je u obiteljskoj grobnici u Novim Dvorima kraj Zaprešića, a njegova misteriozna bolest i danas je predmet rasprava među povijesničarima.