Pretrčat ću Mont Blanc: Marko će rušiti rekord iz 2013. godine

Ja ću umrijeti ako treba, ali ja ću osvojiti taj vrh i to ću učiniti za manje od četiri sata i 57 minuta kako bih skinuo rekord španjolskog trkača Killiana Jorneta, odlučan je Zagrepčanin Marko Tomičić (35).

Početkom rujna Marko kreće u pothvat života, pretrčat će Mont Blanc, jedan od najviših vrhova Europe koji je na 4808 metara nadmorske visine. Ići će u majici kratkih rukava, kratkim hlačama i tenisicama za brdsko trčanje.

- Pripremam se za to od siječnja. Počeo sam s pripremama u Sloveniji u Alpama na snijegu, baš sam htio najgore uvjete jer trčanje kroz snijeg i kroz suho nije isto. Mnogo je teže i noge se moraju više dizati. Cijelo sam proljeće proveo u Alpama, tamo mi je drugi dom. Pripremam se i na Sljemenu te na Jarunu jer su za brdsko trčanje osim brda bitne i ravne dionice, na kojima se vježbaju sprintevi - kazao nam je Marko, koji nema trenera, već se za rušenje rekorda sam priprema.

Gotovo svakog jutra budi se u 5 sati te je već u 5.10 na Jarunu spreman za jutarnji trening.

- Na ravnoj dionici odradim dva kilometra u ritmu od tri minute po kilometru, potom trčim šest kilometara lagano, pa onda opet dva kilometra sprint i tako otrčim krug oko jarunskog jezera - priča Marko, koji 100 metara istrči za 10,24 sekunde. Za usporedbu hrvatski rekord na 100 metara je 10,20 sekundi, što dovoljno govori o tome kakve odlične rezultate Marko postiže.

S napornim treninzima Marko Tomičić, koji radi kao prodajni predstavnik, nastavlja i nakon posla. Tad odlazi na Sljeme gdje trči Bikčevićevom stazom od Blizneca prema Puntijarki.

- Na toj stazi držim službeni rekord od 24:46 minuta. Inače, prosječnom planinaru za uspon treba oko sat i pol - kaže Marko

Sportom se bavi cijeli život. Od osme godine do srednje škole bavio se veslanjem te je sa prijateljem osvajao državna i europska prvenstva. Smatra da je upravo zahvaljujući veslanju razvio kapacitet pluća, koje mu omogućava da izdrži ogromne napore brdskog trčanja. Ipak, nikad nije razmišljao okušati se u tome dok mu to nije predložila bivša djevojka.

Trenira noseći curu na leđima

- Uz nju sam se počeo baviti alpinizmom, zajedno smo osvajali vrhove po Sloveniji. Tijekom jednog spusta je poljubičastila i nije se mogla pomaknuti. Morao sam nju, njezinu i svoju opremu nositi s planine. Tad mi je rekla da je nevjerojatno kakav sam napor izdržao i da se moram probati time baviti. Čim sam probao prije četiri godine, zaljubio sam se u ovaj sport. 

Na vrhu će 'okinuti' selfie

Više nismo skupa, no uvijek ću joj biti zahvalan što me gurala i vjerovala u mene - priča Marko, koji je posljednjih šest mjeseci u drugoj vezi. 

I s novom djevojkom ide na Sljeme, a, kao dio treninga, često je nosi na leđima do podnožja staze.
Djevojka i najbolji prijatelj pratit će ga i u Francusku, no na uspon iz Chamonixa, s visine od 1000 metara, kreće sam.

- Killian je u rušenje rekorda krenuo sa prijateljem koji je također brdski trkač. Iako se prijatelj putem ozlijedio, on je nastavio i postavio rekord jer je znao da ih čekaju na vrhu te da će netko doći po prijatelja i pomoći mu. Ja nisam takve sreće, nemam nikoga tko bi mogao pratiti moj tempo i trčati sa mnom do vrha - objasnio je Marko, koji je i više nego svjestan opasnosti pothvata.

Ukoliko mu se nešto dogodi, ili se ozljedi, mogu proći sati prije nego bilo tko dođe po njega. Na samom vrhu, na visini od 4808 metara ne smije se zadržati više od nekoliko sekundi jer je gore u kolovozu temperatura bila oko -10°Celzijusa.

- Imam ću mobitel spreman u ruci da mogu okinuti selfie na vrhu, zapiknut zastavicu koju ću nositi i moram odmah dalje. Bilo ni idealno da me netko iz Chamonixa čeka na vrhu jer želim da sve bude regularno - kaže nam Marko.

U malenom ruksaku nosit će samo vodu te jaknu i možda tajice koje će odjenuti prije vrha. Kaže da je u formi života i da ga na putu do rušenja rekorda jedino može spriječiti ozljeda ili visinska bolest.

- Malo me strah visine jer još nikad nisam bio na tolikoj nadmorskoj visini. Najviši vrh koji sa osvojio je Grintovec u Kamniškim Alpama u Sloveniji. On se nalazi na 2,558 metara nadmorske visine - objasnio je.

Osvojio ga je iz drugog pokušaja jer se prvi put, prošle godine kad je trčao utrku Svjetskog pokala, ozlijedio i morao odustati.

Ozlijedio se trčeći u Sloveniju

- Konkurirao sam za jedno od prvih šest mjesta. Naime, nas šest trkača se odvojilo i nakon kojih kilometar i pol htio sam prestići Nejca Kuhara, slovenskog brdskog trkača koji je počeo zaostajati. Skrenuo sam i noga mi je propala u rupu prekrivenu travom. To je bilo u srpnju i nakon toga sezona je za mene bila gotova. Nisam ništa slomio, no povrijedio sam ligamente. Nastavio sam još kojih 200 metara trčati s njima, u njihovom ritmu, mislio sam da ću uspjeti završiti utrku, ali bol je bila prejaka. Noga je iz sekunde u sekundu sve više naticala i jednostavno sam pao. To me jako dotuklo jer sam bio spreman pokazati što mogu i dokazati da konkuriram za najozbiljnije utrke - prisjetio se Marko jedine ozljede.

Tad je naučio da mora trčati pametno, kalkulirati i dozirati kad će i koliko prikočiti.

Kada je prehrana u pitanju, ne broji kalorije, jede sve, a dnevno ima i po sedam obilnih obroka.

Jede i do sedam puta na dan

- Nema hrane koju ne jedem i koju ne volim. Jedino pazim kad šta jedem. Primjerice, ujutro jedem puno jaja sa špekom, šunkom, šta god mi dođe pod ruku. Za ručak je riža, tjestenina, uglavnom ugljikohidrati da se napunim energijom, jedino izbjegavam kruh i slatko, jer štetno djeluju na organizam. Navečer jedem meso, bilo kakvo, samo da su proteini. Koristim i dodatke prehrani jer ne želim smanjiti kilograme. Visok sam 1,78 metara i imam 80 kilograma. Killian je dosta mršaviji od mene zbog čega mu se i lakše penjati. Za usporedbu, jedan brdski trkač kojega sam upoznao iz Eritreje, visok je 1,64 m i ima svega 54 kilograma - kaže Marko. Prateći Killiana naučio je da mora uzimati puno vode te magnezij kako bi izbjegao grčeve. Nakon rušenja rekorda planira novi pothvat, pretrčat hrvatsku obalu od Istre do Dubrovnika u 12 dana.