Koliko često glumite? I prije nego krenete s onime da ste vi uvijek svoji i da kod vas nema glume, razmislite još jednom. Znate ono kad razvijete osmijeh od uha do uha prema nekome koga ustvari baš i ne podnosite, ali vam je šef. Ili onaj član rodbine koji uvijek pila s istim pitanjima koja vas tjeraju na teksaški masakr motornom pilom, ali šutnja je zlato kad je obitelj u pitanju. Takve i slične uloge svakodnevno odrađujemo apsolutno svi. Jednostavno moraš.

Ali danas me više zanima kad se ljudima ta gluma toliko osladi da se više ne zadržavaju samo na ovim ˝potrebnim˝ glumama nego gluma postaje cijeli život. Toliko uloga tijekom života promijene da u jednom trenu i zaborave tko su zapravo. Život na van je jako popularan. Kao da više nije važno kako se stvarno osjećaš i što stvarno jesi koliko je bitno na vani prezentirati da ti je život bajka.

Svi oko tebe žive savršenim životima, ne možeš baš ti biti izrod koji kaska za svima. Nekako stječem dojam kao da je velika tragedija pokazati da si ranjiv. A svi smo ranjivi. To je činjenica. I onaj koji si posloži život onako kako je zamislio ima dane kad ne ide sve po planu, ima situacija koje se odvijaju mimo želja i koje su van bilo čijih mogućnosti ispravljanja. Zašto je tolika drama biti loše?

Život kao da postaje natjecanje u tome kome je bolje, a ne u tome kako jedan kojem je dobro može pomoći onom kojem i nije tako dobro. Ljudi se ne otvaraju gotovo nikome. Uopće neću previše vremena trošiti na društvene mreže koje su od samog početka ionako tu samo da se prikazuje što idealnija slika sebe bez obzira što se ispod te površine nalazi. To je isto glupo, ali jebiga, jednostavno tako funkcionira.

Koliko god se taj virtualni svijet danas sve više ukorijenio u onaj ˝pravi˝ toliko ga i dalje iz vlastitih potreba opravdavanja glume u njemu smatramo nečim imaginarnim. Pa nam je tako ok da je u virtualnom svijetu sve savršeno. U tom svijetu nemamo mana, nemamo lošeg dana, nikad loše ne izgledamo. Izgledamo loše samo kad krene pomama za time da se veliča kako smo nesavršeni i kako bi trebali cijeniti sve što je prirodno i iskreno.

Ali i to loše nije ono realno loše nego i dalje namontirano i predviđeno za prihvaćanje zajednice kroz lajkove i komentare o tome kako smo super, iskreni, lijepi i kad smo prirodni. A prirodno stanje zaboravlja se u prevelikoj želji da postignemo neki ideal života koji živi netko drugi. I pritom se često i ne postavlja pitanje živi li ta osoba koja je postala ideal istinski taj život ili je samo
još jedan glumac. Bitno je samo dostići to ˝savršenstvo˝.

I u cijelom procesu žudnje za nečim teško dostižnim malo po malo gubi se ono što osoba zapravo jest. I onda se često govori kako su mediji krivi za ovo ili ono, kako je društvo u cjelini od nas stvorilo nezadovoljne ljude koji uvijek pate za nečim nedostižnim, uvijek netko drugi mora biti kriv. A nije tako. I ne smije biti.

Postoje situacije u životu na koje ne možeš utjecati i doslovno te unište, ali čak ni tada ne treba prestati biti realan. Neće ti pomoći razmišljanje o tome kako tamo netko živi bolje i kako ti nemaš sreće. A u situaciji u kojoj imaš sasvim pristojan život, a njime nisi zadovoljan jer susjed ide dva puta više godišnje na skijanje ili vozi par tisuća eura skuplji auto jedini i isključivi krivac za nezadovoljstvo si ti sam.

Ljudi će uvijek više cijeniti iskrenog čovjeka koji je svjestan svojih vrlina, mana i potencijalnih ograničenja, ali ih prihvaća kao dio sebe, nego lošeg glumca koji cijelom svijetu želi prikazati tobožnji uspjeh koji se pri samo laganom povjetarcu ruši kao kula od karata jer nema apsolutno nikakvih temelja. Ako glumu pustiš onima koji se njome profesionalno bave, a ti budeš ono što jesi – život će postati daleko jednostavniji jer ne moraš svakog jutra kad izlaziš iz kuće razmišljati koja je uloga danas na redu i brinuti se hoće li možda koja rečenica iz scenarija biti krivo izgovorena.

Kad si svoj nemaš scenarija i stvaraš jebeno dobar film koji je bolji od svih onih Hollywoodskih. I to samo zato što je iskren. Bacite maske i budite svoji. Nek to bude cool.

O autoru:

Volim pisanje, fotografiju, pjesmu, 'sve što vole mladi'... Svoje misli često pretočim u tekst i nadam se da će se dio tih misli svidjeti i vama koji ih čitate... 

Pratiti me možete na Facebooku i na Instagramu.