Preminuo je Jurica Jerković! Otišla je prava ikona Hajduka

Nakon duge borbe s teškom bolešću danas je u Splitu u 70. godini preminuo jedan od najvećih nogometaša u povijesti Hajduka, legendarna 'desetka' Jurica Jerković.

Rođen je 25. veljače 1950. godine u Splitu, a riječ je o jednoj od najvećih legendi u povijesti splitskog kluba. Jednostavno, ikoni Hajduka.

Nogometom se počeo baviti u rodnom gradu, a za Hajduk je kroz 10 godina skupio (zajedno s prijateljskim utakmicama) 529 nastupa i 219 golova. S bijelima je triput bio prvak Jugoslavije, osvojio i pet nacionalnih kupova i to zaredom od od 1972. do 1977. što je tada bio apsolutni svjetski rekord.

Bio je dio neponovljive generacije pod vodstvom Tomislava Ivića koja je u to vrijeme bila jedna od najmoćnijih u ovom dijelu Europe. Igračku karijeru nastavio je u Švicarskoj, prvo sedam godina branio boje Züricha gdje je skupio 205 nastupa i zabio 54 gola, a onda 1987. karijeru završio kao igrač Lugana.

Za seniorsku reprezentaciju Jugoslavije skupio je 43 nastupa (šest golova), bio član reprezentacije na svjetskim prvenstvima 1974. i 1982. godine, ali i na Europskom prvenstvu 1976. godine. Po završetku igračke karijere Jerković je bio prvi sportski direktor Hajduka u razdoblju od 1988. do 1990. godine. Legenda Hajduka dobio je 1979. godine veliku čast, baš on je postavio kamen temeljac za novi Hajdukov stadion na Poljudu.

Sudjelovao je u dovođenju Ardiana Koznikua u Hajduk, a tada prigodom leta iz Prištine za Split doživio prevrtanje zrakoplova pri prisilnom slijetanju na oranicu kod Ivanjice u Srbiji.

Kolika je bio veličina od igrača, dokazuje to što je u razmaku od 16 godina igrao i s Maradonom i s Peleom. Još 1971. godine zaigrao je za Jugoslaviju na oproštajnoj utakmici Pelea u Rio de Janeiru, tada i zabio za konačnih 2:2. I to, vjerovali ili ne, pred gotovo 200 tisuća gledatelja.

A s Diegom Maradonom je zaigrao za reprezentaciju svijeta 1987. godine na humanitarnom susretu u Avellinu. Jurica Jerković tada je svlačionicu dijelio još s Boniekom, Brancom, Antonionijem...

Njegova najveća ljubav oduvijek je bio Hajduk, a jednom je prilikom rekao:

- Mogu biti ponosan, bio sam pripadnik jedne od najuspješnijih generacija u povijesti Hajduka. Mi smo osvojili praktički sve, ostali smo tek bez europskog trofeja. I za time žalim.

A uz gol na prepunoj brazilskoj Maracani, Jurica Jerković je s osmijehom na licu pamtio još jedan...

- Slobodni udarac pokojnom Bošku Kajganiću, Crvenoj zvezdi na “marakani” u Beogradu, s 30 metara u rašlje, bila je treća ili četvrta minuta zaletio sam se i zabio im. I dobili smo bome s tih 1:0, bila je to jesen, vi ćete bolje znat, e 1975., a mogli su nam oni kasnije zabit brat-bratu četiri komada, ali je Katalinić sve obranio, baš sve je u’vatio Kate - rekao je nedavno Jurica Jerković u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju, pa nastavio:.

- S Vilsonom Džonijem sam se uvijek slaga’ lijepo, najbolje. Znao je točno kad ću mu dodat balun, u svakom momentu kad će uletit. Bio je stvarno ofenzivni bek ispred svoga vremena, naša dodatna vrijednost.

Njegov je odnos s Tomislavom Ivićem bio "zanimljiv".

- Meni je satisfakcija što je jednom izjavio u Tempu, ovako je rekao, da sad počnem bit trener, s Jerkovićem bih postupao drugačije, znao bih ga bolje iskoristiti. To mi je bilo strašno drago pročitat, kasnije i čut. A je, forsirao je trku u oba pravca. A Ivić je, Bože moj, uklesao svoj golemi obol u spomenik naše generacije i sve te puste pobjede i trofeje što smo osvojili.

Jurica Jerković i Ivica Šurjak jednom su, davnih dana, izveli penal na zanimljiv način.

- Je, ja sam doda’ Šuri, ali sam mu prije toga reka’, ubit ću te ako staneš... Zamislite, ja gurnem balun samo malo, a on ne potrči?! To bi bila blamaža, izviždali bi nas. Zapritija san mu, gotov si, ako ne potrčiš. A nikad ne znaš sa Šurom, svi smo se mi volili zafrkavat, a ne znaš s njim, hoće li me poslušat? Srećom, poslušao je. Ja gurnem, on utrči i zabije ga onom golmanu, kako se zvao, e, Dragan Pantelić i onda Panta trči prema sucu da gol ne vrijedi, a kako ne vrijedi. Publika je na trenutak zastala, ništa im nije bilo jasno, a onda se zaorio aplauz, delirij! Sad zamislite da sam ja balun gurnuo, a Šuro da se nije pomaka’ s mista,da se nije zatrčao, ispali bi ka’ budale, publika bi blenula i ne bi ništa razumila. Zviždali bi. Ovako su to bile prave ovacije. Nikad neću zaboravit.

A kruži priča kako je Jerković u Hajduk zamalo doveo Predraga Mijatovića i Davora Šukera...

- Kaže meni Jozić imam savjet za tebe, za Hajduk, uzmite Davora Šukera iz Osijeka i tog Mijatovića i napravit ćete čudo. Mi se odmah bacili na posao. Mijatovića je spriječio Partizan, a Šuker nas je prevario. Šuker je dolazio u Split, spavao bi kod Bare Teklića, tamo bi jeli, bili u društvu. Činilo mi se da je već naš. Da je bilo jednoga dovest, vladali bismo - završio je Jerković nedavno priču za Slobodnu Dalmaciju.

Bio je velika ikona Hajduka, nema tog navijača koji ga nije obožavao. Brojni su smišljali i pjesmice o njemu jer se drugačije nije moglo opisati divljenje prema njemu. Tužan je to dan za hajdučku obitelj jer je otišao istinski velikan i legenda...

- Radunica, kala mala, velikana Juru dala. Mrzin jugo, ne podnosin buru, ali volin Jerkovića Juru...