Završi li naše putovanje na kojem smo osjećali zadovoljstvo, poželjet ćemo da se nije završilo, a upravo je taj osjećaj obilježio kraj puta na biciklu nakon 40 dana
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Prva dva dana u Bugarskoj se nije dešavalo ništa značajno. Možda sam se naprosto prestao oduševljavati onome što vidim. Kad počneš putovati nove impresije možeš upijati jedno vrijeme. Nakon toga si ravnodušan. Postaješ dio vibracije koju emitiraju novi krajolici, ljudi, okoliš. Čula se izoštravaju i mozak se postepeno navikne na promjene. Svijest ulazi u novu fazu i polako prestaješ biti putnik.
U usporedbi s Rumunjskom, u Bugarskoj je sve malo drukčije. Posvuda su hodali krupni muškarci isturenih trbuha i jakih nogu s debelim lancima oko vrata. Uz cestu žene nisu prodavale dinje ili lubenice, nego neko bobičasto voće kiselog okusa u staklenkama od krastavaca. Ponekad, kao u filmu od Kusturice, sa mnom su se utrkivala musava djeca. Rubovi uz cestu su bili zarasli u šipražje, a vozači su vozili autobuse s otvorenim vratima. Na jednoj livadi su pasle krave. Sve do jedne bile su u sjeni ispod krošnje drveta. Zaključio sam da se moram maknuti sa sunca.
Iza jedne krivine sam ugledao mladu djevojku. Sjedila je na kamionskoj gumi i tipkala po mobitelu. Čim me ugledala počela je mahati. Naivno sam pomislio da se sirota djevojka izgubila i da traži pomoć. Počela je pričati nešto nerazgovijetno. Nosila je kratke uske hlače i pripijenu majicu na bretele. Tek kad je približila riječi euri i seks sinulo mi je o čemu se radi.
Na idućem ugibalištu sam ugledao drugu djevojku. Zatim još jednu. Negdje su stajale po dvije. Sve su imale debelo namazane oči. Pušile su cigarete i dosađivale se. Ubrzo ih više nisam primjećivao.
Ponovno sam ušao u brda. Vrućina je pekla za lice i tijelo a voda u bidonu bi promijenila okus već za nekoliko minuta. Osim u rijetkim selima nigdje nisam sretao ljude. Nakošene potleušice, polja sasušenih suncokreta, električni vodovi, propale tvornice, napušteni objekti. A između njih golemi nenastanjeni prostori.
Uvjeravao sam se da je moj način putovanja spor i naporan. Ali omogućava mi veću prisnost s ljudima, a proživljeni doživljaji znatno su dublji. Svijet koji se gleda kroz prozor automobila, doživljava se drugačije od svijeta koji doživiš na biciklu. Putujući vozilom čovjek drugačije pristupa prirodi i lokalnim stanovnicima, i tako prividno zaštićen gubi dragocjene momente otvorenosti.
Stavio sam slušalice i nastavio se penjati. U teškim situacijama muzika me uvijek osnaži. Na MP3 sticku imam izvođače za različite situacije.
Muzika za uspone: Grinderman - drugi album. Jack White - Blunderbuss. The Clash - svi albumi. Mark Lanegan - svi albumi. Jonathan Richman - I'm so confused. David Bowie - Ziggy Stardust. The Beatles - Sgt.Pepper.
Muzika za ravnice: Lucinda Williams - Happy woman blues i Car wheels on a gravel road. Etta James - greatest hits. Nirvana - MTV unplugged. Lee Hazelwood - best of. Gin Wigmore - Gravel and wine i Holly smoke. Neil Young - Harvest.
Muzika za nizbrdice: Šum vjetra prilikom spusta stvara najljepše melodije.
Stigao sam u Varnu, popularno Bugarsko ljetovalište na Crnom moru. Na pješčanoj plaži su ljudi ležali ispod suncobrana. Ponegdje se iz kafića čuo ruski jezik.
Sunce je počelo zalaziti. Okupao sam se u moru i krenuo tražiti smještaj. U prvom hotelu mi je muškarac s recepcije rekao da je sve popunjeno. U drugom je bilo mjesta, ali je u predvorju izbila svađa. Svi su se derali na sve. Padale su teške riječi i samo što se nisu potukli. Recepcionarka je bila toliko uplašena da ih ni u drugom pokušaju nije uspjela smiriti.
Smjestio sam se tek u trećem hotelu. Ozbiljna žena u dugačkoj haljini kratko je ispunila formular, naplatila mi šesnaest eura i prstom pokazala prema dizalu.
- Šesti kat. Soba broj pet.
Bicikl sam zavezao za stepenice na ulazu. Nitko se nije bunio radi toga.
Soba je bila minijaturna. Madrac je bio debeo dva centimetra. Prilikom sjedenja škripale su daske. Morao sam izvaditi svoj samonapuhavajući madrac kako se ne bih nažuljao. Iz zida su virili prekidači. Utaknuo sam punjač za kameru. Ništa se nije događalo.
Izašao sam i besciljno šetao gradom. U kafiću na plaži je svirao Yello. Obuzela me neka nostalgična milina. Odlučio sam sjesti i popiti pivo. Za taj bend se na početku zakačila generacija koja više ne izlazi. Ritam mašinama i semplerima ta su dva momka prišla na osobit način, kao da se zafrkavaju s glazbom. No, pažljivijim slušanjem shvatiš da oni vrlo dobro znaju što rade.
Sjedeći za stolom razmišljao sam o tome kako je elektronska scena u Hrvatskoj dobro započela i brzo završila. Počela je svirati Lady Gaga. Odustao sam od piva. Ustao sam se i otišao.
Varna se po ničim ne razlikuje od tipičnih gradova današnjice. Ljudi kupuju u shopping centrima, svi nekamo žure i piju coffee to-go.
Ujutro sam krenuo prema jugu, uz obalu Crnog mora. Prošlo je točno četrdeset devet dana od kad sam krenuo iz Zagreba. Nisam imao pojma što se u svijetu događa. Tonuo sam u san uz cestu i budio se uz cestu. Jeste li ikad imali osjećaj da je mjesto na kojem ste se upravo probudili vaš dom? Samo sada i više nikad neće biti. Budite se, perete zube, i znate da možete ići kamo želite. Iduću noć ćete spavati na nekom drugom mjestu. I tamo ćete imati isti osjećaj doma.
Na zapadu je krvavo purpurno sunce tonulo iza brda, a ja sam još uvijek vozio. No, već sam navikao na takve situacije. Kako dan odmiče i tijelo se počne umarati, neizbježno se zapitaš: "Gdje ću noćas spavati? Što ako me uhvati noć na cesti?" A onda podigneš šator na prekrasnom proplanku, popiješ čaj od mente, i ne možeš vjerovati da si se danas zbog nečeg brinuo. Uvukao sam se u vreću za spavanje i ležao na leđima s rukama pod glavom. Iznad Bugarske je mjesec, prerezan na pola, plovio po nebu posutom zvijezdama.
Ujutro sam stigao u maleni gradić Pomorie. Cijelo vrijeme sam se osmjehivao rijetkim prolaznicima. Ulice su bile uske i popločene kamenom, a većina kuća nije imala više od dva kata. To je čovjeku davalo dojam da može disati. U takvim trenucima snovi o budućnosti mi se odvijaju u malim mjestima uz more, gdje se pogledu može dopustiti da plovi po pučini, uživati u živim bojama sunca, ili slušati kako more zapljuskuje obalu i spokojno maštati vanjskom svijetu kojeg treba istražiti.
Teren se zaoštrio i krenula su brda. Nebo se naoblačilo i počela je padati kiša. Zaklon sam pronašao ispod krošnji drveća. Ubrzo su tenisice i trenirka bili prljavi od blata. Stigao sam u neko selo i ušao u kafić. Mlada konobarica nije znala bi li mi dala par leva za milostinju ili me upitala što ću popiti.
Nastavio sam dalje razmišljajući kako se svaki put kad ulazim u novu zemlju osjećam kao da sam osvojio jackpot. Posljednji zgoditak bila je Turska.
Na granici sam morao izvaditi vizu. Dvadeset pet eura. Osjećao sam se legalno opljačkan. Svaki potrošeni novčić bio je cigla u zidu koji me dijeli od sitnog luksuza u turskom hamamu koji sam si želio priuštiti.
Putem sam sreo jednog biciklista. Zvao se Ali. Iako je bilo sedam sati ujutro činio se vrlo umoran.
- Odakle putuješ?
- Iz Grčke. Vozio sam cijelu noć. Za sat vremena moram biti na poslu.
Nije me pitao da li sam gladan, već mi je dao vrećicu punu orašastih plodova.
- To ti je odlično za energiju. I čuvaj se ludih vozača.
Odjurio je da ne zakasni na posao.
Do Istanbula me dijelilo još nekoliko kilometara. Obuzeo me osjećaj ushita. Samo što je taj osjećaj dolazio izvana. Njime je bio prožet zrak, kao da je na tom mjestu svijet sam sebe oduševljavao.
Stigao sam do posljednje točke svog putovanja. U Istanbulu završava Europa i započinje Azija. Trebaš samo prijeći Bospor i ulaziš u novi svijet. Upoznaješ drugu kulturu. Susrećeš drugačije ljude.
Odjednom, na jednoj uzvisini je grad zabljesnuo poput škrinje s blagom. Carigrad. Konstantinopolis. Istanbul. Slika je bila spektakularna.
Poslijepodnevno sunce je žarilo punom snagom. Ispod sunca je letio avion. Pratio sam ga pogledom i zamišljao kako se uskoro moram vratiti u Zagreb. Mrav će doći po mene na aerodrom pa idemo na pivo. Doma ću zagrliti tatu Francesca. Pojest ćemo fini ručak i dobro se ispričati. A onda ću se vidjeti s Evom. Otići ćemo na odmor na neko osamljeno mjesto. Šetat ćemo po prirodi držeći se za ruke. Navečer ćemo pijuckati vino i pričati nježne riječi. Polako vozeći, osvijestio sam taj osjećaj ljubavi, uživao u njemu, otvorio mu se i upijao ga poput suhe spužve.
Ubrzo sam se uvjerio da Istanbul i dalje nosi uzbudljivu orijentalnu aureolu. No, njegovi stanovnici su ipak izgubili nešto od one susretljivosti prema strancima koje karakterizira turski narod.
Ušao sam u jedan od rijetkih hostela. Na recepciji je sjedio mladić u trapericama i košulji dugih rukava. Kosu je začešljao briljantinom. Za jednu noć u sobi s osam ljudi tražio je dvadeset eura. Imao je usredotočeno lice ozbiljnog biznismena. Hvalio je udobnost kreveta, lokaciju, klimatizirani prostor. Bila su mi smiješna njegova prenemaganja. Nakon cjenkanja s Rumunjima i Bugarima, trebalo mi je manje od minute da spustim cijenu na dvostruko nižu razinu.
Klima u sobi nije radila, ali je zato roof-terace bio udoban.
Dugo sam ležao zavaljen u jastuke i pio mineralnu. Nakon dugo vremena uživao sam slušajući izvrstan tech-house što ga je pustila jedna Francuskinja.
Razmišljao sam kako je čovjek sazdan da na podražaj ugode reagira za ponavljanjem doživljenog. Završi li naše putovanje na kojem smo osjećali zadovoljstvo, poželjet ćemo da se nije završilo. Baš kao što ćemo nakon izvrsnog koncerta poželjeti da nije gotov. Logika nam kaže da je bilo dovoljno, ali srce zna samo da mu je dobro i ne želi da prestane. Čujemo kako vrišti:
