Pravi forenzičari ipak nisu poput onih u TV-serijama

Forenzičari u serijama kao što je “CSI: ekipa za očevid” i najsloženije zločine rješavaju bez ijedne pogreške, no u stvarnosti nije tako, piše New Scientist. Gotovo u svakom forenzičkom postupku postoji mogućnost pogreške, a one mogu završiti osudom nedužnih ljudi. Televizijski forenzički laboratoriji uvijek su potpuno opremljeni svom najsuvremenijom tehnologijom. No, čak ni laboratoriji s najvećim budžetima ne mogu si priuštiti tako kvalitetnu opremu. A i neke od čudotvornih spravica viđenih na televiziji zapravo ne postoje u stvarnosti. Neki od senzora korištenih u serijama ustvari su tek prototipi kojih nema na tržištu. Neke druge sprave u seriji se prikazuju snažnijim i preciznijim nego što uistinu jesu. Prave forenzičare rijetko dočeka savršeno mjesto zločina - tehnologija može pomoći pri otkrivanju dokaza, no ne može pronaći nepostojeće dokaze, primjerice one koji su uništeni jer je prošlo mnogo vremena od zločina.
Ipak, stvarni forenzičari imaju tu prednost da rade pri boljem svjetlu. Dok su laboratoriji u serijama često obasjani tajanstvenom plavkastom svjetlošću, stvarni forenzičari ne drže do ambijentalne rasvjete nego rade pod intenzivnom bijelom svjetlošću koja im omogućuje zapažanje više detalja, a koja bi na televiziji izgledala prilično banalno.

Na stvarnim mjestima zločina rijetko se mogu naći otisci prstiju koji su dovoljno kvalitetni da bi ih se moglo ubaciti u računalo i automatski usporediti. Stoga se usporedbe rade “ručno”, a čak i stručnjaci mogu  pogriješti. Nema dva ista otiska, no pitanje je može li ih čovjek uvijek razlikovati.

Kod potrage za uzrokom požara, stručnjaci na zgarištu traže ostatke zapaljivih tekućina. Rezultate tada uspoređuju s bazom podataka, no usporedbe su i ovdje subjektivni. Novije tehnike služe se i statističkim algoritmima. Analitičari tada mogu biti 95 posto sigurni da su otkrili pravu tekućinu.

Na mjestu zločina često ostaje malo ljudske kose. Iako je DNK analizom moguće otkriti njezinog vlasnika, to je skupo i dugotrajno. Stoga je stručnjaci proučavaju pod mikroskopom. Nova metoda, koja proučava način na koji kosa upija ultraljubičastu svjetlost pomaže, ali ni ona nije posve sigurna.

Analitičari tvrde da čim vide mrlju krvi znaju kako je ona nastala (npr. povlačenjem mrtvog tijela). Nedavno istraživanje pokazalo je da laici uspijevaju “odgonetnuti” mrlju u 21 posto slučajeva, a profesionalni analitičari u 97 posto. To pokazuje da je metoda prilično pouzdana, ali ne i nepogrešiva.