Do Praga je teren bio brežuljkast. Na ulasku u grad se mogao gotovo fizički osjetiti oblak naelektrizirane atmosfere, aura uzbuđenja i nervoze koja je lebdjela u zraku
Marin Bukljaš pisac je, DJ i ljubitelj putovanja. Trenutno je na putovanju od Finske do Turske biciklom, tijekom kojeg planira obići zemlje Istočne Europe. Marin je do sada napisao četiri knjige, a njegov prvi roman "Veliki lutak" objavljen je u digitalnom izdanju. Ostale tri čekaju izdavača. Radi kao DJ jer mu taj posao ostavlja dovoljno vremena za ostale aktivnosti koje ga zanimaju.
Nakon mnogih putovanja odlučio je bilježiti ih kamerom. Do sada je snimio tri putopisa, a ove je godine dobio i prvu nagradu "Dijana Klarić" za najbolji video 2014. s putopisom "Priča o Balkanu".
Dolazak u novu zemlju je poput odlaska na prvi spoj s djevojkom. Cijeli dan si uzbuđen jer ne znaš što te očekuje. Zacijelo su to neki mužjački nagoni. Ako više ne osvajam žene, onda barem da otkrivam nove zemlje.
Da bih stigao u Češku morao sam savladati dugačak brdski masiv. A onda sam iza jedne krivine ugledao nekadašnju granicu. Bilo je to kao da mi je cura dala poljubac za dobro jutro.
Tih dana sunce se brzo popelo na najvišu točku na nebu i činilo se da će zauvijek tamo ostati. U WC-u na benzinskoj stanici sam oprao majice i čarape. Osušile su se za desetak minuta. Do Praga je teren bio brežuljkast taman toliko da ne bude dosadan.
Na ulasku u grad se mogao gotovo fizički osjetiti oblak naelektrizirane atmosfere, aura uzbuđenja i nervoze koja je lebdjela u zraku.
Bez poteškoća sam pronašao smještaj u jeftinom kampu. Bio je to tipičan kamp pun alternativaca s dreadlocksima. Slušao se Bob Marley. Ispred šatora se pušio joint. Vladala je opuštena atmosfera kakva se može osjetiti na festivalima.
Podigao sam šator i krenuo prema centru. Dugačak spust me odveo do starog grada.
Ostatak dana sam proveo snimajući. Gdje god bih pogledao uočio bih nešto zanimljivo. Grad je prepun kulturnih znamenitosti. Opere i klasični koncerti izvode se gotovo u svakoj crkvi. Muzeji na svakom koraku. Uske krivudave ulice su krcate turistima.
Na glavnom gradskom trgu nema slobodnog mjesta na terasi kafića. Ljudi sjede na rinzolima. Backpackeri leže po podu. Grupe umirovljenika hodaju za vodičem s podignutim kišobranom. Kočije s upregnutim konjima voze u krug.
Preko rijeke Vltave vodi Karlov most. Na njemu je vladala najveća gužva.
U holivudskim filmovima često tako prikazuju romantične rasplete. Frajer čeka na sredini mosta, u susret mu dolazi djevojka. Kreće sentimentalna glazba i svi plaču od ganuća dok se oni ljube. Na ovom mostu bi bilo romantično jedino da se Eva Herzigova prošeće u toplesu.
Spustila se večer, a s njom i promjena vibracije. Grad se metamorfozirao. Iz atmosfere kulture poprimio je atmosferu noćnog ludila. Mnoštvo ljudi željnih provoda vrzmalo se po ulicama i zavirivalo u svaki lokal. Ispred klubova stvarali su se redovi. Čuli su se povici na različitim jezicima. Svi se smiju i zafrkavaju. Narod je pripit i veseo, ali nitko nikoga ne gnjavi.
U usporedbi s takvim stilom izlaženja, Zagreb mi izgleda kao štreber na tulumu koji odgovara: "Neću dečki, spava mi se", kad mu partijaneri kažu: "Hej stari, dođi se zabavljati s nama!"
Lokal u koji sam ušao zove se "Tunel". Unutrašnjost je skromnih dimenzija. Pet stolova i kratak drveni šank. U kutu fliper i stolni nogomet. Na ulaznim vratima legendarna slika Mick Jonesa kako razbija gitaru i ispod natpis na češkom. Možda se priopćavalo da je konzumacija alkohola destruktivna.
Za stolovima su sjedila djevojke s ekstenzijama i mladići s čarapama u sandalama. Uske majice, tetovaže na istaknutim mjestima. Većinom na laktovima i nogama. Svirali su Radiohead, Buzzcocks, Led Zeppelin, Oasis, Muse... Uglavnom, britanski bendovi. CD je povremeno preskakao. Nitko se nije radi toga uzbuđivao.
Stao sam za šank i naručio Becherovku. Čekao sam dosta dugo.
Stigao je konobar. Imao je dugu bradu i lenonice. Pokušao sam ga pozdraviti i naručiti na češkom, ali nije mi uspjelo.
- Od kuda dolaziš?
- Putujem s biciklom od sjevera do juga Europe. Inače sam iz Zagreba.
- Aaa, Hrvatska! Vi ste imali problema s razdvajanjem. Mi smo to zaobišli.
- Da, znam. Kako vam je to uspjelo?
Znalački je zagladio bradu.
- Mirnim putem smo natjerali komunističku vlast na povlačenje. Ubrzo smo dogovorili miran razlaz kao najbolje rješenje za budućnost Češke i Slovačke.
- Ma hajde...
- A-ha. Način na koji je Čehoslovačka država prestala postojati je rijedak slučaj mirnog razilaženja dviju nacija.
Kucnuli smo se, iskapili na eks i konobar je otišao za poslom.
Becherovka ima osvježavajuć okus. Žestoka je i ugodno aromatična. Samo sam je jedan put pio u "Titušu". Ostala mi je u ugodnom sjećanju. Uostalom, kao i cijela večer.
Ne uspijevam se zadržati na jednoj pa naručujem još jednu. Duplu. Da ne čekam dugo.
Razmišljao sam o tome koliko mi se na putu očistio organizam i malo mi treba da se napijem. Ubrzo pričam s mladićem do sebe. On je s ekipom došao iz Brna.
- Odakle si ti?
- Iz Hrvatske. Ali putujem...
- O-ho! Tamo sigurno ima lijepih žena.
- Ima. A ni Čehinje nisu loše.
- Hoćeš da se mijenjamo?
Od nekud se ispred mene stvorila krigla točenog Pilsnera. Pivo je izvrsno. Jedno od najboljih koje sam probao.
Nisam popio niti pola kad je stigla iduća runda. Novo pivo se zvalo Kozel. Činilo mi se još bolje od Pilsnera. Za desetak minuta još jedno pivo. Rebel. Popio sam i njega. Bilo je još bolje od prethodna dva.
Nakon nekog vremena sve je puno pijanih Čeha. Neki od njih ne bi samo pili nego bi i pjevali. Krupni mladić u bijeloj potkošulji istiskuje iz grla nježnu jadikovku što lomi srca. Priključuju se ostali. Poželio sam zapjevati s njima, ali ne znam tekst, pa sam otišao iz lokala.
Na putu do kampa uspio sam se izgubiti u spletu uskih ulica. Od alkohola mi se u glavi sve ispremiješalo. Prošlo je dosta vremena dok nisam shvatio da se orijentiram po ulicama Varšave. Ili možda Vilniusa. Ili Tallinna...
Osjećao sam se sjajno.
Ujutro sam spavao malo duže, popio jaki čaj, pa krenuo dalje. Dugo sam vozio. Zgrada više nije bilo, no Prag je još uvijek trajao.
Ubrzo sam ponovno ušao u brda, samo što će ova brda biti puno teža za prijeći od prethodnih.
Predvečer sam se zaustavio ispred gostione na obali jezera. Vlasnici, muž i žena, odmah su mi ponudili da prespavam u njihovoj kući. Pohvalili su se da su bili u Pakoštanima.
- I kako vam je bilo?
- Mjesto je lijepo, ali su cijene visoke. Pivo je kod nas dvadeset kruna. U Hrvatskoj je šezdeset.
Smjestio sam se na travnjaku pored jezera. Jutarnje sunce me probudilo svježeg i spremnog za daljni put. U usputnom razgovoru vlasnik mi je spomenuo da se u blizini nalazi zajednica Hare Krišna.
Neobično otkriće. Hare Krišna u češkim brdima.
Odlučio sam ih pronaći.
Zajednica je smještena na brežuljku do kojeg nije jednostavno stići. Moraš proći kroz šumu. Zatim pregaziti potok. Izgubiti se nekoliko puta, zatim pitati mještane za smjer, i ako imaš sreće da si ih dobro razumio, dođeš do cilja.
Odmah na ulazu mi prilazi žena obučena u svileni sari.
- Hare Krišna.
- Hare Krišna. Čuo sam za vašu zajednicu. Slobodno uđem unutra?
Blagi naklon glave i spojeni dlanovi u visini srca bili su dozvola za ulazak u dvorište.
Na livadi je nekoliko krava paslo travu. Muškarci su radili u polju. Žene su čuvale djecu ili rezale povrće u kuhinji.
Bicikl sam naslonio na zid i promatrao ih jedno vrijeme. Njihova su lica bila opuštena, pogled otvoren a kretnje elegantne i gipke. Druga lica koja svakodnevno susrećem poprimila su stalni grč napetosti i straha od egzistencije. Uostalom, tu masku napetosti nosimo svi, samo što je više ne primjećujemo.
Prišao mi je dječak od desetak godina.
- Hare Krišna. Mogu li vam pomoći?
Imao je plavu kratku kosu i repić na stražnjem dijelu glave.
- Hare Krišna. Snimam putopis po istočnoj Europi. Slobodno malo popričamo?
Pozvao me za stol na sredini dvorišta. Rekao mi je svoje indijsko ime koje nisam zapamtio.
- Ti si Čeh?
- Rođen sam u Češkoj, ali sam stanovnik Majke zemlje.
Njegove velike smeđe oči i lice posuto pjegicama zračilo je inteligencijom.
- Živiš ovdje za stalno?
- Da. Skupa sa svojom braćom i sestrama.
- Ideš u školu?
- Ne. Mama me uči svemu što trebam znati.
Unatoč razlici u godinama, među nama se stvorila momentalna simpatija. Kao da dijelimo neko skriveno razumijevanje i prijateljstvo.
- Što radite po zimi?
- Zadnje dvije godine smo zimu proveli u Indiji.
Stigao je otac. Pozvao je dječaka da mu pomogne oko popravka traktora. Njegova pojava zračila je autoritetom, a trajan smiješak visio je na usnama i isijavao iz očiju.
Sjedio sam još jedno vrijeme, a onda odlučio krenuti.
Čim sam izašao obuzeo me neki čudan osjećaj. Gurao sam bicikl po makadamskoj cesti dok su mi se čula rasprskavala od aktivnosti. Osjetio sam svježinu šume kako me obuzima. Pjev ptica postao je glasniji. Vjetar što je danima puhao u prsa prestao me smetati. Korak mi se usporio, a tijelo ispravilo. Osjećao sam kako su moje iscrpljeno tijelo, vrludavi um i nemiran duh konačno došli u ravnotežu.
Kroz mene je strujala snaga prirode.
Razmišljao sam o smislu života u Hare Krišna zajednici. Takav stil života unutar religijskih skupina nije nešto što bi me moglo privući na duže vrijeme. Međutim, njihov odnos prema sebi i svojoj okolini bio je fascinantan. Pitao sam se jesu li ti ljudi otkrili pravi put? Jesu li uspjeli izbjeći životne zamke poput loše prehrane, pušenja, alkohola, kave. Možda zbog svega toga nisu nervozni i ne zavaravaju se krivim ciljevima.
Tko zna...svatko traži prosvjetljenje kako mu odgovara. No, nemam dojam da sam na krivom putu.
Možete ga pratiti i na njegovoj stranici My Friend Bike.
