DIO 1 -- U demokratskoj Hrvatskoj postoje brojne stvari koje nije uputno javno propitivati (privatno Hrvati smiju misliti što god ih volja).Tako je i pojam NACIONALNO JEDINSTVO koji je toliko urastao u kolektivnu svijest u da je postao općeprihvaćen i nabijen mnogim pozitivnim značenjima, pa ga se da ga se malotko o u Hrvatskoj uopće usudi komentirati, a kamoli dovesti u pitanje. Moja malenkost priznaje da je grešnik, pa će si dozvoliti i to Bogohuljenje. Za početak pitanje,,, zasad bez odgovora.; kakvo bi trebalo izgledati to jedinstvo u kojem različite, prirodno antagonizirane društvene skupine i pojedinci (pl*ačkaši i opl*ačkani, liberali i konzervativci, zločinci i žrtve, zlostavljani i zlostavljače, nezaposleni i tajkuni, dužnici i bankari, perfidni političari i nasamareni narod) nadilaze sve svoje antagonizme kroz jednostavnu činjenicu da su – Hrvati? Da li će se, recimo, u ime „nacionalnog jedinstva“ hrvatski tajkuni odreći dijela profita i povećati plaće svojim radnicima? Može li, na koncu konca, „nacionalno jedinstvo“ pomiriti opljačkanog Hrvata s njegovim hrvatskim pljačkašem? Teško. Drugim riječima, iza zagovaranja „nacionalnog jedinstva u pravilu se nemušto skrivaju interesi hrvatskih predatora. Nastojanje da se u ime „nacionalnog jedinstva“ svi antagonizmi „privremeno“ gurnu pod tepih dok se ne riješe „važniji problemi“, a da u međuvremenu svi misle jednako kao i njihovi gospodari, je licemjerje i moralno i psihološki defektno..... nastavak sljedi dolje ....