Ima na Balkanu jedna zemlja, koja graniči sama sa sobom.... Gdje žive najljepše žene, a natalitet opada... Gdje nezaposleni najviše rade, gdje na najplodnijoj zemlji žive ljudi, koji gladuju. Gdje vlakovi kasne po redu vožnje. Gdje svi igraju nogomet, a pobjeđuju u vaterpolu, košarci, rukometu ili odbojci. Gdje svi žure na posao, a nitko ne stiže pravodobno. Gdje osmosatno radno vrijeme traje dvanaest sati. Gdje je zdravstvo besplatno, a liječenje skupo. Gdje su novinari slobodni napisati što god im se naredi. Gdje je svjetska kriza dobila državljanstvo. Gdje su javne nabave tajne, a državne tajne javne. Gdje se ratovi nikada ne završavaju. Gdje se povijest ponavlja svaki dan. Gdje su najbogatiji oni, koji nikada nisu radili. Gdje je domaća valuta zamijenjena stranom. Gdje pametne zbog nerazumijevanja proglašavaju luđacima, a luđake sposobnima. Gdje nepismeni pišu povijest. Gdje su zakoni nezakoniti, a anarhija normalno stanje. Gdje vlast prezire građane kao nepoželjne svjedoke. Gdje se živi od budućnosti, jer na sadašnjost nemate pravo. Gdje se svatko svakome smješka, a nitko nikome ne želi dobro. Gdje sudski postupci traju duže od života. Gdje su samo poplave način navodnjavanja zemljišta. Gdje prizivaju diktatora, a demokraciju drže porezom na budale. Gdje drže da će zemlja duže napredovati, ako što više nazaduje. Pa ti preživi, ako si normalan. Sreća je za državu da je takvih sve manje. Normalni svakako nikome nisu potrebni. A i sam život je najveći paradoks; živiš samo da bi umro, reći će nam oni, koji misle da je doba beskonačno, a oni na vlasti besmrtni. Na koju god zemlju ste pomislili, pogodili ste !!!