'Postao sam modni dizajner, a zezaju da sam hrvatski Bieber'

Odmah nam je uzeo riječi iz usta...

- Kako ste, je li radno?

- Nego što, posao ne poznaje odmor, evo ni na slobodan dan - odgovorismo na ljubazan doček koji nam je u Zagrebu, telefonom doduše (kako sada drugačije), priredio uvjerljivo najveći pehist rukometnog svijeta Mario Vuglač (28). 

Ulogu domaćina razgovora ipak smo potom preuzeli na sebe. Naravno, prvo pitanje već ide automatizmom.

- Pridržavam se mjera, naravno. Čekam, kao i svi, da sve ovo završi, a dotad kuham, čitam knjige, šetam psa, treniram...

Stanite! Ovu posljednju aktivnost i čekali smo čuti jer informacije koje su stigle do nas, još ranije, doduše, kažu da se vraćate rukometu. Pa... Potvrdite ih.

- Još ne mogu sto posto, ali nakon nekog vremena koje sam proveo izvan rukometa i sporta vratio sam se aktivnom stilu života. Sve je još svježe i dogodilo se neočekivano, ali, da, započeo sam proces povratka i bilo je razgovora na tu temu.

Počelo s ramenom

Razgovora, nekako i očekivano, s njegovim klubom, PPD Zagrebom, u kojem bi sa Slovencem Mlakarom trebao činiti duo desnih vanjskih sljedeće sezone. Nije još službeno, ali...

- Odigralo se sve u jednom danu. Čuli smo se telefonski pa kasnije vidjeli. Vjerujem da ćemo postići dogovor, no sve ovisi o meni i mojoj spremi, tj. koliko će mi trebati vremena da se vratim na razinu kojom bih zadovoljio. Ja sam u svakom slučaju spreman, a spremni su i oni.

Prije te budućnosti koja ga čeka prvo bismo malo u prošlost. Njemu tolikim operacijama i ozljedama prošaranoj, stoga ne teme koja mu baš stavlja osmijeh na lice. Nakon one zadnje u veljači 2018. godine prelomio je da je to njegov rukometni kraj. Ali, vremena se mijenjaju, mijenjaju se i ljudi, pa zašto ne dati si još jednu šansu. No, dobro, brojite li uopće koliko ste prošli operacijskih stolova?

- Samo sekundu... Mislim 14. Možda i 13, više nisam siguran - kratko se dvoumio ostavivši nas u blagom - šoku. 

Nismo, iskreno, očekivali ni dvoznamenkasti broj. A sve je, pak, počelo...

- Prije deset godina kad sam bio na pripremama s mladom reprezentacijom za Mediteranske igre, doživio sam tada prijelom obje kosti podlaktice. Pa nakon što sam potpisao za prvi inozemni klub, njemački Balingen, ozlijedio sam križne ligamente.

U Balingenu je prvi put htio završiti karijeru. Jedva da ju je tada i počeo.

- To je bilo "nezaboravno" iskustvo. Krenulo je s ramenom, počeo sam primjećivati probleme kod šuta koji su bili sve veći i veći. Iako bih ja napravio stanku, problemi su se odmah vraćali kod šuta. Otišao sam na operaciju, ali prva nije bila uspješna, pa na drugu, ali nije bila ni ta. Realno, nije bila ni potrebna. Potom sam našao profesora Čička koji me "sredio" te kasnije još dvaput.

Rehabilitacija za rehabilitacijom, mjesec za mjesecom i nakupilo se tu dosta vremena bez igre. Previše, realno.

- Od zadnje utakmice u Bjelovaru do prve u Balingenu prošlo je dvije godine i mjesec dana. Bio sam na posudbi u drugoligašu Hüttenbergu i tih pola godine ispalo je fenomenalno. Tada je druga Bundesliga bila jaka i puno mi je zaista značio taj period.

Ako ste pažljivo brojali, nismo još ni na polovici operacija. Većina ni tada više ne bi pokušavala natrag, a onda je i on nakon posljednje popustio. Tko ne bi kada vas pogodi ozljeda koju rukomet ne poznaje. Potpuno puknuće pectoralis majora ili prsnog mišića.

- Eto, i one stvari koje se u rukometu ne mogu dogoditi, meni se dogode, ha, ha. I to je rješavao profesor Čičak i onda je došlo jednostavno do zasićenja od svega pa sam prestao s rukometom. Sad je dobro, ne osjećam više posljedice. Vjerujem da je dosta.

Koliko poznajemo ljudsku anatomiju, rekli bismo da ne postoji dio tijela koji niste operirali.

- Postoji, ali te sam ozlijedio i nisu zahtijevali operaciju. Sve je načeto, ali ništa nije slomljeno. Ma, vjerujem da mogu dovesti svoje tijelo u optimalno stanje i drugačijim pristupom probiti svoje granice. Vjerujem da se tijelo odmorilo.

Modni izazov

A glava? Kakvo vam je uopće mentalno stanje nakon svega?

- Nisam nikada imao s tim problema. Već sam se naučio od malih nogu na te operacije i kako se nositi s tim. Dapače, do određenog trenutka stalno su mi se budile nove potrebe za samodokazivanjem. Radio sam svoj posao najbolje što sam mogao, ponekad i previše ne razmišljajući o mogućim posljedicama, pa je zbog toga i dolazilo do ozljeda koje su se možda mogle izbjeći. Nekim stvarima koje su potrebne nisam posvećivao pažnju, a moje tijelo zahtijeva profesionalniji pristup nego možda kod nekog drugog sportaša. Sada sam promijenio pristup treninzima, oporavku, prehrani, znam što me kočilo i smetalo. U svakom slučaju nemam straha uopće.

Nekako i očekivano za nekoga tko kao tinejdžer ode u inozemstvo. Iako pola profesionalne karijere, ili čak malo više, nije igrao, nakupilo se tu sredina. Poslije Balingena i Hüttenberga Slovan, pa neuspjeli pokušaj u Francuskoj, pa povratak u PPD, pa Katar... Zapravo, ništa ne izgleda kao lijepo iskustvo na parketu osim Hüttenberga.

- Ma sve su to bila divna iskustva. U Slovanu sam proveo malo manje od pola godine, to je bio projekt koji se svidio kao i drugima koje je okupio, ali brzo je krenulo sve nizbrdo zbog financija. U Francuskoj, uh, sada se više ni kluba ne mogu sjetiti...

- Nimes - uskočili smo.

- Tako je. Tu sam imao problema s radnom dozvolom. Njima je igrač trebao što prije i iako nisam dobio dozvolu, proveo sam tamo jedan, no bez treniranja jer nisam imao pravo na zdravstvenu zaštitu. Nakon tjedan dana rekli su da više ne mogu čekati i poslali me doma.

Pa je otišao do Dohe, do Lekhwiyje.

- Loše je krenulo, ali nekako je završilo dobro jer smo osvojili Azijsku ligu prvaka. Počeo sam osjećati bolove u ramenu i oni su se povećavali pa sam veći dio sezone bio na rehabilitaciji. U sljedećoj je ponovno bilo ozljeda, prebrzo sam se vratio, pa mi je još pukao prst šuterske ruke... I onda smo se, godinu dana prije kraja ugovora, jednostavno razišli. Bilo mi je tamo lijepo, klub je bio sređen, a Doha velik grad i nisam imao problema s njihovom kulturom iako je tada to bilo jedno veliko gradilište zbog priprema za nogometni SP. Tada su tamo bili Mario Tomić, Neven Stipanović, Tibor Jurjević pa smo si bili društvo.

Doha mu je samo jedna točka u crtica "putoholičarenju". Jednom od zanimacija tijekom svih stanki.

- Najviše volim putovati u Europi, Italiju bih preporučio svima. Dosta me zanimaju i egzotične destinacije poput Kube, Dominikanske Republike, Bali. To je, zapravo, velika želja moje djevojke.

Podsjećate nas na još jednog rukometaša koji toliko obožava putovati da je zbog toga - prekinuo karijeru. Šveđanin Kim Ekhdal du Rietz, o njemu je riječ, s 27 je odlučio da je dosta rukometa te da je idealno vrijeme da obiđe svijet.

- Samo je njegova pauza trajala malo kraće - pronaći će se sin nekadašnjeg igrač Bjelovara, također Marija, u usporedbi.

Ali imao je i malo veći motiv za povratak. Zvao je PSG.

- Da, definitivno nije mogao reći ne.

Kao što niste vi mogli reći poslovnom izazovu. Dakle, kad se Mario opet vrati na parket, bit će to kao - modni dizajner. U pauzi od rukometa proširio je modne vidike vlastitim brendom "Get In The Mood".

- Pokrenuli smo ga djevojka i ja. Oduvijek nam je moda bila interesantna i gledali smo je drugačijim očima nego danas. Bilo je to nešto u čemu smo se mogli zamisliti. Školujemo se dosta, već smo dosta naučili.

Možda u glumce

Raspodjela poslova logična je.

- Ona dizajnira žensku liniju, ja mušku. Video i foto-kampanje osmišljavamo sami, ali surađujemo s njemačkim partnerima i po pitanju globalne dostave. Napredovat ćemo iz, da tako kažem, mooda u mood. Možemo još bolje iako bismo u budućnosti voljeli osim odjeće kreirati i obuću te modne dodatke da zaokružimo cijeli jedan odjevni komplet. Koliko košta jedna hudica? Pa moram reći da nam je glavni fokus na kvaliteti materijala, printa i ostaloga. Uloženo je dosta novca, pa je samim time i cijena skuplja, no vjerujem da će biti kolekcija koja će biti dostupne i širim masama. Zasad je to moguće samo preko interneta, ali u budućnosti ciljamo i na svoj prodajni salon.

Tko su vam manekeni?

- Ima nekoliko influencera, primjerice, Diego Siqueira koji je bio dio našeg eurovizijskog tima prošle godine, zatim Anny Alves koja ima svoju školu sambe, pa DJ duo Vanillaz koji nas je nosio na zadnjoj turneji po Skandinaviji. 

Javljaju li se kolege rukometaši?

- Pitaju svi, interesantno im je, no odjeća nije u potpunosti "basic", već je nešto otkačenija. Rekao bih da nije u potpunosti namijenjena ovom tržištu, već vanjskom, ali planiramo i basic liniju u kojoj će se svatko moći pronaći i vjerujem da će se dolaskom novih stvari neki odvažiti kupiti ih. Zasad asortiman još nije toliko širok.

Uz modnu kolekciju, primijetili smo odavno, imate na sebi i lijepu kolekciju - tetovaža.

- Ah, njih više ni ne brojim. 

Zar je dotle došlo?

- Oduvijek sam bio na neki način zaljubljenik u tetovaže, ali sad već neko vrijeme nisam ništa tetovirao. Koja mi je najposebnija? Imaju neke malo draže od drugih, no to ću ostaviti za sebe.

Nije nam namjera bila dati povod za novu, ali jest svakako malo istražiti nadimak hrvatskog Justina Biebera.

- Te provokacije neću komentirati.

Šalio se, naravno da hoće.

- Nije da se žalim na te usporedbe, ali ne uzimam ih pretjerano za ozbiljno. Poštujem, pak, definitivno ono što Justin radi.

Poput, npr., najnovijeg albuma Intentions.

- Nisam ga još cijelog poslušao, ali sviđa mi se ta naslovna pjesma albuma. Ma ima dosta stvari koje mi se sviđaju i dobar dio moje strane liste čine njegove stvari.

Planirate li istražiti još neke stvari i svjetove, recimo, glumački?

- Ako znate da netko traži glumca...

Pa naći ćemo već nešto.

- Zainteresiran sam svakako, uvijek sam za neke nove izazove, čovjek uči dok je živ i treba probijati svoje granice.

On već jest svoje samim pokušajem još jednog povratka. Sada, valjda konačno, s duljim "rokom" trajanja. Vremena još, srećom, ima dovoljno.

Disciplinski postupak

Zadnji rastanak sa Zagrebom nije bio lijep. Bili ste ozlijeđeni, a klub je pokrenuo disciplinski postupak jer se niste pojavili na pripremama?

- Bilo je nesuglasica, ali to je dio svakodnevnog života. Ima takvih slučajeva, ali sada je to iza nas. Idemo dalje.

Reprezentacija

Konkurencija je na vašoj poziciji u reprezentaciji sada poprilična.

- Konkurencija je uvijek dobra stvar, gura te naprijed, ali ne zamaram se trenutno s reprezentacijom. Prvo želim doći u optimalno stanje, a onda će i za to biti vremena, pa možda i za Olimpijske igre, nikad ne reci nikad. Jesam li pratio Euro? Svaku utakmicu. Možemo biti ponosni i čestitati dečkima na srebru iako ostaje žal.