Posljednjih Domljanov intervju: 'Pobjedom HDZ-a otplavljeni su komunizam i jugoslavenstvo'

Jučer je u 88. godini života preminuo Žarko Domljan, bivši predsjednik Hrvatskog Sabora.  Domljan je bio prvi predsjednik Hrvatskog sabora nakon izbora 1990. godine i time je ostavio dubok trag u hrvatskoj političkoj povijesti. U Hrvatski sabor ušao je na listi HDZ-a, a dužnost predsjednika je vršio od od 1990. do 1992., da bi u iduća dva mandata bio potpredsjednik Sabora te predsjednik saborskog Odbora za vanjsku politiku.

Domljan je tri mjeseca prije smrti za Hrvatski katolički radio dao svoj posljednji intervju. U razgovoru s povjesničarom Bornom Marinićem prisjetio se svoje povijesne uloge i istaknuo kako su 'konstituiranjem Sabora ideje jugoslavenstva i komunizma definitivno otišle u ropotarnicu povijesti.' U intervjuu Domljan je govorio Franji Tuđmanu, ulozi Crkve u stvaranju države, prvoj sjednici Sabora... Intervju koji je originalno objavljen 29. svibnja ove godine u nastavku prenosimo u cijelosti.

Kakve emocije budi kod Vas uspomena na 30. svibnja 1990. godine?

Velike, duboke i nezaboravne emocije. Ja kada sam određen, to je odredio HDZ dakako, da ću biti predsjednik Sabora imao sam osjećaj da se na mene svalila jedna ogromna planina. Odgovornost. Ni približno takvu funkciju nisam mogao zamisliti, a kamoli da bih je doživio. Prvo što sam učinio, otišao sam kardinalu Kuhariću s kojim sam bio dobar i inače i molio ga za njegov blagoslov. Tom prilikom sam ga zamolio, pošto je to bilo u tradiciji hrvatskog Sabora, da njegovo zasjedanje počinje s misom. Zamislio sam Markovu crkvu kao normalno, tako je to oduvijek bilo, pa mi je kardinal odgovorio „Ne, ja ću služiti misu, ali ne u Markovoj crkvi nego u katedrali. Tako je to zapravo počelo.”

Vidite li simboliku kako je sve počelo s Crkvom koja je bila čuvarica te državne ideje?

To je točno. Crkva je bila nositeljica, čuvarica i zaštitnica hrvatstva i hrvatske državne ideje i inače je to bila tradicija u hrvatskom Saboru. I taj dan je bila misa, mnoštvo ljudi, nismo mogli iz crkve izaći. Prvi put sam čuo tada i hrvatsku himnu da se čuje u crkvi. Svi su pjevali, to je bio jedan zanos, delirij, jedno oduševljenje koje je danas vrlo teško reproducirati i predočiti, pogotovo nekom mlađem čovjeku koji to nikada nije vidio ni doživio. Tolika je bila oduševljenje naroda da kad je završila misa mi nismo mogli izaći na glavna vrata nego smo izašli na ona pobočna, južna i jedva se nekako probili do auta.

Mnoštvo Vas je pratilo sve do Markovog Trga.

Tako je. Meni je posebno drago da je taj blagdan ponovno vraćen natrag da bude državni i neradni i glavni jer to je dan kada se dogodila najveća promjena u hrvatskoj povijesti. Tad se Hrvatska definitivno oslobodila dvaju najvećih zala društva – jugoslavenstva i komunizma. Konstituiranjem Sabora ideje jugoslavenstva i komunizma definitivno su otišle u ropotarnicu povijesti.

Tog dana bili ste gotovo cijelo vrijeme uz dr. Franju Tuđmana koji je imenovan Predsjednikom Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske?

On je postao Predsjednik Predsjedništva i ja sam mu stavio onda onu predsjedničku lentu preko glave kao simbol najviše državne časti.

Bio je to najsvečaniji trenutak dana.

Apsolutno je to bio najsvečaniji trenutak i po broju ljudi jer tada je Sabor imao 356 zastupnika, a ne 140 kao sada. Nisu mogli svi ni stati, novinari, gosti, uzvanici, iz Beograda, iz Ljubljane, crkveni velikodostojnici osim jednoga, a to je srpski patrijarh Jovan. Jedna, jedina stolica u saboru i to u prvom redu tako da se to jako vidjelo, to je stršalo kako da kažem. Jovan jedini nije došao. Došli su židovski, protestantski, katolički normalno i grkokatolički, ali srpski nije došao niti je došao na ijednu sjednicu hrvatskog Sabora. Taj dan, nakon Sabora, sišli smo na Markov trg ispunjen narodom. Čuli su se uzvici, čulo se pjevanje i nakon sjednice smo se svi spustili na Markov trg. Osiguranje dr. Franje Tuđmana je reklo kako je to opasno. Malo smo se konzultirali i Tuđman kaže „Ja idem!“. Onda sam rekao „Predsjedniče, idem i ja s Vama!“. Onda smo u koloni, praćeni ljudima, bez ikakvog osiguranja, onako svi zajedno, sišli na Trg. Trg je bio prepun, tamo je bila postavljena bina. Govorio sam i ja i Tuđman.

Vi ste tada uputili snažnu poruku da se ne želite skrivati i da želite biti s narodom i uz narod što je izazvalo oduševljenje među mnoštvom.

Vidite ja se toga ne sjećam, ali vrlo vjerojatno da sam to rekao. To sam tada i osjećao, da želimo biti svi zajedno, a ne u nekoj dvorani. Bio je i kardinal Kuharić s nama. Ja sam ga stalno pogledavao i pitao se hoće li stari gospodin izdržati taj napor, no on je ostao do kraja i kada je to sve skupa završilo išli smo doma, da se malo odmorimo i pripremimo za popodne i on je krenuo sam, bez ikakve pratnje gore prema Kaptolu kroz onaj prolaz Manduševac i ja sam požurio za njim i rekao sam „Uzoriti, dopustite da Vas ja otpratim.“ Tako da smo ga otpratili ja i moja dva tjelesna čuvara sve do ulaska u nadbiskupski dvor.

Kardinal Kuharić opet je došao popodne i na prijem u Banske dvore.

Tako je. On je popodne u 5 sati došao na prijem koji smo imali predsjednik Tuđman i ja za sve uzvanike, zastupnike, diplomatske predstavnike itd. Kardinal Kuharić ostao je s nama cijelo vrijeme i sve je to izdržao makar je on već bio prilično u godinama. Navečer opet u 20 sati je bio veliki skup na Jarunu. Opet pozornica, mikrofon, govori, proslava i na koncu negdje oko ponoći vatromet. Vatromet je bio predivan jer je bila tamna noć bez mjeseca, a taj vatromet se odražavao u jezeru tako da je to bio dvostruki vatromet. Vatromet na vodi i vatromet na nebu. Tek negdje poslije ponoći smo se razišli. To je bio jedan naporan, ali isto toliko uzbudljiv dan da je to nezaboravno. Završio je pečenjem vola u Dubravi kod Janjevaca koji su zajedno s nama slavili pobjedu HDZ-a.

Prihvatili ste tog dana povijesnu zadaću. Jeste li bili svjesni u što ste se upustili?

Bilo mi je potpuno jasno da je to najveći zaokret u Hrvatskoj politici. Sudbonosan zaokret. Mi nismo pobijedili samo u izborima za parlament. HDZ je pobijedio i na svim lokalnim izborima. Održani su istovremeno i lokalni izbori, u 105 općina koliko ih je bilo u Hrvatskoj i u svima je pobjedu odnijela Hrvatska demokratska zajednica. To je bio, kako Englezi kažu, „Landslide victory“, kad se pokrene zemlja. Odroni zemlje. Naprosto su komunizam i jugoslavenstvo s tom pobjedom HDZ-a u svibnju 1990. otplavljeni iz naše povijesti i iz našeg društva. To je najveći, ja mislim, dobitak tih izbora i to se često zanemaruje. To su izbori koji su rađeni po zakonima komunističkim, oni su ih organizirali, oni su ih provodili, oni su određivali propise i pravila i sve skupa i oni su te izbore izgubili. To je za mnoge komuniste koji su vjerovali u komunizam, koji su vjerovali da je narod uz njih i da su oni na pravi način izabrani i sjede na svojim pozicijama, bilo jedno strašno razočaranje. To mi je rekao Runjić (op. a. Anđelko Runjić) u jednom trenutku kad smo se sprijateljili i zbližili. On je bio Hrvat, ali od onih „kriptohrvata“ koji se nikada nije htio isticati i pazio je da mu se to ne zamjeri pa mi je rekao „Znaš Žarko, jako mi je teško kada sam shvatio da sam cijelo vrijeme sjedio na krivoj stolici.“ Meni je ta izjava ostala u sjećanju jer ona odražavala vjerojatno raspoloženje mnogih Hrvata koji su vjerovali u komunizam.