ovo je tako emotivno, duboko napisano dok sam čitala cijelim tijelo prolazili su me trnci. žena koja je godinama patila od silne boli, kemoterapija, … poziva na smijeh a ne tugu nakon njene smrti. ima logike, ali teško izvedivo ne proliti suzu, biti bez boli u njedrima a voljeli i znali smo je… želim boje, šarenilo a ne crno? da nije seema to napisala ne bih to povezala sa sobom kada sam imala prve sahrane crninu nosila godinu dana i svako puta kada bih nekoga srela poznatog na ulici izražavali su sućut čak i mjesecima nakon sahrane. Stvarala mi je dodatnu težinu i neopisivi pritisak… slijedeći puta kada sam morala nositi crninu bilo je to samo mjesec dana jer se ponavljala težina i pritisak dok nisam ostavila samo nešto crno od odjeće i puno mi je lakše bilo , bol nosi u srcu i pritišće grudi…. koliko si sami otežavamo i zdravstveno stanje dovodimo u probleme sa nošenjem crnine!? sućut obitelji!