Naši odgovorni u poljoprivredi nisu još shvatili da su hrvatska domaćinstva imala značajan doprinos u proizvodnji hrane. A ta su domaćinstva, centri proizvodnje domaće hrane, potpuno odvojena od tržišta. Svako seosko domaćinstvo imalo je u posjedu više manjih parcela i proizvodilo je voće i povrće te uzgajalo je stoku. Od nekoliko komada stoke i desetak rali zemlje ljudi su školovali djecu. Sada se traži registrirati samostalnu djelatnost, registrirati farmu, položiti hrpu ispita za rukovanje, atestirati šprice..... Obična baka ne može posaditi gredicu paradajza jer ga mora špricati, a sredstvo za zaštitu ne može kupiti ako ne plati 350 do 650 kuna za ispit iz zaštitnih sredstava ( on se kupuje svakih 5 godina, kakva edukacija). A bez iskaznice ne možeđ kupiti bakreno sredstvo, moraš moliti uslugu. A i prodaja na placu je tortura ( vaganja u dolasku i odlasku, formulari...). Uvozni lobi je jači i dirigira uvođenjem propisa koji sputavaju proizvodnju hrane, naša vlast se ne snalazi. Gdje na moru kupiti smokve osim na tržnici gdje je više banana i jabuka iz uvoza. Nema ih na policama ispred dvorišta, propadaju na stablu. Lani smo čitali da inspekcijski pregled šlepera koji uvozi povrće košta samo 90 kuna, nekoliko puta manje od ispita za zaštitna sredstva. Žalosno je da turisti u HR jedu uglavnom hranu iz zemalja iz kojih i dolaze, a Slavonci moraju u Njemačku i Irsku.