Ponosni Hrvati: Domovinu sam branio za sve mrtve prijatelje...

Desetak dana prije Oluje u Biogradu su se održale prve igre udruga dragovoljaca svih županija. Stigla je naredba: “Budite spremni!”. Među okupljenim dragovoljcima bio je i Miroslav Bratović (53) iz mjesta Paljuv blizu Novigradskog mora.

Iako nije ni slutio da će oslobođenje Hrvatske uslijediti tako brzo, bio je spreman. Prošle su već tri i pol godine otkako je u padu rodnog Paljuva izgubio najboljeg prijatelja. Bilo je to na Staru godinu 1991. godine. Miroslav je bio na ratištu u Lici. Dotad je već prošao 112. brigadu u Paljuvu te se priključio diverzantskom vodu Meduza 133. brigade. Dana 30. prosinca 1991. godine Meduzin vod krenuo je u oslobođenje Poduma, sela sjeverno od Otočca, iz kojeg su se svakog dana slijevale stotine srpskih granata.

- Krenuli smo u pet ujutro, pravo preko livade. Bilo je jako malo snijega, ali zima je bila velika. Približili smo se Podumu na pedesetak metara, kad je na nas zapucano iz mitraljeza. Pobacali smo se po podu. Moj suborac, a kasnije i veliki prijatelj Sene, u sekundi je izbacio zolju prema prozoru s kojeg je stizala vatra. Uspjeli smo uletjeti među kuće - prisjetio se Miroslav. Protivnička vojska ostala je zatečena. Nisu imali vremena ni za što. Kasno u noć, oko dva sata ujutro, Podum i brdo Um bili su oslobođeni. Meduzin vod pjevajući se vratio u Otočac. Mještani su ih dočekali s veseljem.

- Malo smo odspavali. Oko podneva moj kum Perdas i ja pozvani smo na ručak kod lokalnog učitelja Jose. Gledali smo podnevne vijesti, kad sam čuo da je moj Paljuv pao - izgovara nam Miroslav teška sjećanja. A onda, za koju minutu, u Josinu blagavaonicu utrčao je Sene.

- Idemo u oslobađanje Škara - rekao je i već bio vani. Taktika je dogovorena i Meduzin vod se oko 17 sati na samu Staru godinu 1991. godine zaputio prema bivšoj vojarni Runjevici.

- Pokojni Zele popeo se na bor i iz snajpera opalio nekoliko metaka u zrak - govori Miroslav.

Srbima nije trebalo mnogo da odgovore. Po njima je krenula paljba. Pucali su iz tenka iza kuće udaljene stotinjak metara. Pucali bi, pa bi nakratko stali, a onda nastavili. I tako u krug.

- Ludo more, ludo moje more, kako da te smirim, kad ti vičem da ću doći, kad ti svoje ruke širim - pjevao je u stankama agresora. A onda bi opet počelo pucati.

- Pjevaj sad - viknuo bi kum.

Meci su stizali. Jedan je pogodio suborca iz Šmrike. Krv je špricnula i po Miroslavu.

- Mobiliziraj ga - viknuo je netko. Uskoro je jedan od ratnika odnio ranjenika u bolnicu, dok su ostali nastavili pucati istodobno izbjegavajući protivničku kišu metaka.

Nad Miroslavovom glavom visjelo je neznanje. Neznanje o tome što je s njegovim roditeljima, prijateljima, rođacima i poznanicima. Dio njih ostao je u Paljuvu do posljednjeg dana. Supruga i djeca su još u rujnu otišla u Senj, odakle je ona rodom. Stariji ljudi odlazili bi u obližnji Zadar, ali bi se uvijek vraćali. Nekoliko dana kasnije Miroslavu je bio 29. rođendan. Tada je čuo tužnu vijest - u Paljuvu je na sam dan pada grada poginuo njegov najbolji prijatelj Antiša.     

        Na tim igrama dragovoljaca u Biogradu, tri i pol godine kasnije, Miroslav je itekako bio spreman na oslobađanje domovine. Sve teške godine konačno će dobiti smisao.

- Samo dva dana nakon igara u Senju bila je spremna Senjska bojna kojom je zapovijedao Milan Prpić Meduza - govori nam Miroslav.

I za koji dan su krenuli. U Kutarevu su čekali pravac napada.

- Raspoloženje je bilo izvanredno. Stizali su dragovoljci iz Rijeke, koji su na početku rata bili pripadnici diverzantskog voda Meduza. Tako smo se ponovno našli zajedno, ali sad u Senjskoj bojnoj - nastavlja Miroslav.

Napokon su saznali pravac i vrijeme. U poslijepodnevnim satima 3. kolovoza autobusima su krenuli šumom. Došli su do mjesta Sinac. Jedan dio trebao je napasti s Gradine, a drugi sa Stipanova griča.

- Čekali smo zoru. Sve je počelo oko pet sati. Granatiranje se čulo sa svih strana - govori.

Za oko sat vremena startali su s postrojbama.

- Ušli smo u ničiji teren, u šumu, i tu su nas zasule granate. S prve dvije imali smo prva dva mrtva i nekoliko teško ranjenih - s težinom nam sjećajući se izgovara Miroslav.

Ranjene je trebalo odnijeti do bolnice. Miroslav i Šele podigli su nosila na kojima je ležao Ćiko. Teren je bio težak. Nije bilo staze. Ali četiri su ratnika s dvojicom ranjenika hitala kroz šumu. Miris paleži neprestano je dopirao do nosa.

- Ćiko je bio teško ranjen. Sav je bio u krvi. Ruke i noge. Obojica su bila crna od baruta - govori nam Miroslav.

Stigli su do saniteta. Liječnici su zbrinuli Ćiku. Preživio je. Danas je 100-postotni invalid Domovinskog rata. Ostao je bez noge.

- Spasioče - vikne svaki put kad Miroslav pokuca na vrata njegova doma u blizini Senja.

Mnoge koje je tih godina upoznao Miroslav, nažalost, nikad više neće sresti.

Jedan od njih je i Zvonko, koji je živio u Sincu, gdje je bio i sanitet u koji su donijeli Ćiku.

- Zvonko nam je pristavio vodu za kavu da se malo povratimo. Čim smo sjeli, kuću je pogodila granata, a krov se srušio na nas. Uspjeli smo se izvući. Pokraj kuće je bio drveni bunker. Zvonko je utrčao u šupu izvaditi dvije granate, a jedna od njih aktivirala mu se u ruci. Liječnica je rekla da mu nema spasa - govori nam Miroslav.

Granate su i dalje padale. Pogođen je stariji čovjek. Civil. Miroslav ga je odnio u sanitet udaljen nekoliko stotina metara. Ondje je bila i gostionica koja nije radila, ali je bila otvorena da se ratnici mogu napiti vode. Učinio je to i Miroslav. Unutra je bilo još pet, šest pripadnika njegove bojne, koji su bili zaduženi za logistiku.

- Taman što sam sjeo popiti vode, granata je pogodila u zid na koji sam leđima bio naslonjen. Bacilo nas je tri metra. Jednog Senjanina geler je pogodio u oko. Naravno da je ostao bez oka. Jednog drugog geler je pogodio u stražnjicu. Nevjerojatno je koliko u tim teškim i dramatičnim trenucima uspijete pronaći tračak veselja. Tako je nas, a i njega, nasmijao taj geler u stražnjici - sa smiješkom govori Miroslav. I njega su, jer je granata udarila ravno njemu iza leđa, prenijeli u bolnicu.

- Ništa nisam čuo - sjeća se. Liječnici su mu, kaže nam, dali neke tablete, a nakon toga se vratio suborcima.

- U međuvremenu naše je topništvo pronašlo njihovo i konačno je prestalo granatiranje - dodaje. Onog drvenog bunkera više nije bilo. Potpuno je izgorio. Kao i vojnik koji je bio u njemu. Ostala je samo jedna nagorjela čizma.

- Naši dečki bili su u selu Zalužnica. Zapovjednik voda Mika je starcu od 80 godina rekao neka uđe u kuću i da ga nitko neće dirati. Kad je Mika okrenuo leđa, starac je ispod neke daske izvukao papovku, poluautomatsku pušku, i pogodio ga u leđa. Mika je preminuo - govori nam Miroslav, pa nastavlja do trenutka koji je za njegovu bojnu, uvjeren je, bio najteži u svih godina rata.

- Malo dalje je bila trgovina. Kako su dečki bili žedni, uletjeli su popiti vode i sokova. Čovjek skriven iza prikolice auta, iza stepenica, znam mu i ime, počeo je pucati po njima. Ubio ih je petoricu. Jedan od naših dečki, Darko, hrabro je krenuo na njega. Ovaj ga je pogodio. Ranjen je krenuo natrag vičući: “‘Ubi me, majku mu četničku’. Spustio se na pod i preminuo - prisjeća se Miroslav riječi koje mu i danas zvone u ušima.

Bilanca je bila 17 mrtvih i 42 ranjena vojnika iz Sv. Jurja, Senja, Novog Vinodolskog, Crikvenice i Bribira.

- Srbi su se tog dana već dali u bijeg. Sedmi dan nakon Oluje, nakon pokopa sedam poginulih Senjana, skinuo sam se iz vojske - zaključuje Miroslav svoju priču.

U oslobođeni Paljuv prvi put je došao 16. kolovoza. Otišao je na plažu Nozret i napisao pjesmu.     

Svjedočanstva branitelja, tijek Oluje, pravci napada     

Drugo, prošireno izdanje knjige ‘Moja Oluja’ donosi svjedočanstva branitelja, tijek akcije i pravce napada. Knjigu možete kupiti na kioscima po cijeni od 49,90 kuna.