Pola stoljeća ljubavi: ‘Svojeg Josipa ne bih nikad mijenjala’

No, slažu se ovi vitalni i veseli Međimurci, osim ljubavi, za dug i dobar brak zaslužni su tolerancija, prilagođavanje, kompromis i opraštanje. Bilo je, kažu, teških trenutaka, no uvijek su nastojali izvući se iz kriznih bračnih situacija.

- Ja sam njega izabrala i sretna sam zbog toga. Upoznali smo se u vlaku kada sam imala 18 godina. Imali smo čak i “naš črni“ vlak. Putovala sam iz Donjeg Međimurja u Varaždin u medicinsku školu, a Josip je radio u HŽ-u u Varaždinu. Bio je tako lijep, ali osebujan i to me jako privlačilo. Rekla sam jednoj prijateljici da mu kaže da mi se sviđa i tako je sve počelo. Varaždin je naš grad, tamo smo počeli našu ljubav, tamo smo se zaručili i proslavili i ovu veliku godišnjicu.

U tom gradu je živjela i moja sestra koju smo često u to vrijeme posjećivali. Vjenčali smo se krajem travnja 1967. godine - kazala je Agneza koja je čitav svoj 43-godišnji radni vijek provela radeći kao viša medicinska sestra u Županijskoj bolnici u Čakovcu.

Njezin suprug Josip koji je završio Prometni fakultet, radio je na željeznici u Varaždinu, direkciji u Zagrebu, a u mirovinu je otišao s radnog mjesta šefa željezničkog čvorišta Čakovec također s 43 godine radnog staža. Supružnici su tijekom godina sagradili obiteljsku kuću u Čakovcu u kojoj danas žive i njihove dvije kćeri s obiteljima.

Supružnici vole društveni život, obožavaju plesati i jedva čekaju druženje umirovljenika na kojima se mogu dobro isplesati. Ona odlazi i dvaput tjedno i na zbor umirovljenika.

- Ponosna sam što sam uspjela sačuvati brak i što sam uspjela u naše dvije kćeri usaditi katoličku vjeru. Katkada je bilo teško u braku, no nikada nisam pomišljala na razvod. Uvijek sam se bojala kako bi to naša djeca podnijela. Muž je bio poprilično osjetljiv i katkada bih morala paziti kako ću mu nešto reći. Bilo je i svađa, ali kako se kaže “poslije svađe je slađe“ - kaže gospođa Agneza.

Dodaje da treba znati stati i u svađi i ne smije se ići “mak na konac“ jer poslije svađe, ružne riječi se pamte zauvijek a tada je teško nastaviti kao da se ništa nije dogodilo. Supružnici žive u stanu u obiteljskoj kući.

Imaju četvero unučadi i uživaju u umirovljeničkim danima. Agnezi suprug svako jutro uljepša kavom i doručkom. Ona se, pak, svako jutro uredi, bez obzira što više ne odlazi na posao. Voli, kako kaže, i dalje biti uređena i dopadljiva s frizurom. Tako se dobro osjeća.
Aktivni Međimurci svake godine idu na more, a u obližnjem Svetom Juraju na Bregu imaju vinograd.

Zdravo se hrane i zdravo žive, pa su još uvijek u dobroj fizičkoj kondiciji bez ozbiljnijih bolesti. Kada jednog dana dođe njihovo vrijeme, Agneza kaže da bi voljela i da zajedno odu.