Podižemo spomenike Franji Tuđmanu. Trebamo li ga onda podići i zviždačici Ankici Lepej?

Nije bilo malo onih koji su vijest o tome da je preminula Ankica Lepej popratili komentarom da bi predsjednik države trebao najpoznatijoj hrvatskoj zviždačici dati neku vrstu posthumnog priznanja ili odlikovanja.

Što možda i ne zvuči kao toliko nečuvena ideja. Kad Zoran Milanović ne bi bio najveći sljedbenik Franje Tuđmana.

I tu dolazimo do problema koji se aktualizirao nakon vijesti o smrti bankovne službenice Lepej koja je 1998. godine otkrila medijima tajne devizne račune Ankice i Franje Tuđmana, potom bila uhićena (!), pa otpuštena zbog kršenja bankovne tajne, a potom životarila na rubu egzistencije.

Dižu se spomenici Franji Tuđmanu, unatoč njegovoj političkoj ostavštini, haškoj presudi, gušenju demokracije, pa i unatoč otkriću Ankice Lepej, dok je Lepej ostala na margini, pomalo zaboravljena i zanemarena.

Najdeblja feta

Plenković danas govori o "demontaži države", o akterima koji "salama taktikom" napadaju institucije i režu "fetu po fetu". Ankica Lepej odrezala je najdeblju fetu s najveće institucije, te ustala protiv političke samovolje i pokorenih institucija.

I ako se Franju Tuđmana promovira u simbola hrvatske državnosti, Ankica Lepej za mnoge je bila simbolom hrvatske države kakva je ona zapravo trebala biti. Transparentna, poštena, hrabra, s jednakim pravilima za sve, bez povlaštenih i zaštićenih.

Lepej je prekršila bankovnu tajnu i ostala bez posla. 

Franjo Tuđman sakrio je 210 tisuća maraka i 16 tisuća dolara s imovinske kartice, pa su ga s najviših instanci branili kako "novac nije imovina", a državni aparat upregnuo se u obranu predsjednika koji je, podsjetimo, dan prije stupanja na snagu novog zakona otkupio nacionaliziranu vilu u Nazorovoj, a njegova obitelj se infiltrirala u mnoge lukrativne poslovne aranžmane.

Pomogla Hrvatskoj

Tuđman je nanio mnogo veću štetu hrvatskoj državi, institucijama, pravnom sustavu, pa i međunarodnom imidžu Hrvatske, pa je svejedno dobio spomenike i aerodrom i vojno učilište i vječitu odanost hrvatske politike, dok Ankica Lepej nije dobila ništa. 

Iako je za Hrvatsku svojim potezom učinila mnogo.

Franjo Tuđman je bio rodonačelnik ovoga sa čime se danas borimo, "feticu po feticu": političke korupcije, sukoba interesa, skrivanja imovine, manipulacije s imovinskim karticama, ignoriranja zakona i propisa. 

Ankica Lepej bila je rodonačelnica borbe protiv takvog ponašanja političara i otpora takvom vođenju države.

Ona je postala simbol otpora u doba mračnog tuđmanizma, gdje je zemlja grcala u siromaštvu i izolaciji, sindikati probijali policijske kordone, mafija drmala državom i politikom, a predsjednik skrivao devize na tajnom računu.

Lepej je bila simbol neke druge Hrvatske od one koji su krojili Tuđman i njegov HDZ. 

Tuđmanova prćija

Dok su oni stvorili državu kako bi u njoj mogli raditi što su htjeli, smatrajući je svojim vlasništvom i privatnom prćijom, Lepej je predstavljala sve koji su se borili za sadržaj te države. 

Gdje se borilo za poštivanje zakona, čak i po cijenu kršenja zakona.

Ali evo, danas imamo predsjednika Republike koji optužuje medije da su prekršili zakon objavljujući informacije o povlaštenom trgovanju djelatnika HNB-a, a javno brani guvernera koji mu je prijatelj.

Na isti se način krajem devedesetih branilo Franju Tuđmana, Oca domovine i najmoćnijeg političara u državi, od bankovne službenice koja je riskirala posao i egzistenciju kako bi otkrila muljažu tog istog predsjednika.

Simbol otpora

I kao što je Aleksandra Zec postala simbolom politički sponzoriranih ratnih zločina - i to sponzoriranih s Pantovčaka - tako je Ankica Lepej postala simbolom političke korupcije s najviših instanci u državi. Ona neće dobiti spomenik, pa čak ni spomenicu, ali će ostati upamćena kao građanka koja je prkosila političkoj samovolji.

Ako je Franju Tuđman pokazao put, zbog čega mu se dižu spomenici, Ankica Lepej je pokazala da postoji i drugačiji put. U neku drugačiju Hrvatsku.