Plivala sam iz dišpeta, a nisam ni shvatila da sam pobijedila

Imate fotografije sa sportskim legendama? Šaljite nam ih na sport24@24sata.hr, Viberom i WhatsAppom na broj 099/224-2424 ili na Facebook stranicu facebook.com/24sataSport/. Svaka fotografija objavljena u tiskanom izdanju 24sata bit će honorirana. 

Jedino hrvatsko plivačko olimpijsko zlato (te 1968. godine za Jugoslaviju) osvojila je Đurđica Bjedov u Meksiko Cityju. I to na kakav način! Dramatično finale i pobjeda djevojke koja je došla iz sjene. Tada 21-godišnja Đurđica nije bila favorit. Nije osvajala medalje na velikim međunarodnim natjecanjima, nije bila u samom svjetskom vrhu, a na Olimpijadu je otišla da popuni štafetu 4x100 mješovito. Njezin individualni nastup nikome nije bio od važnosti. Čak umalo nije ni otišla na tu za Hrvatsku povijesnu Olimpijadu. U zadnji tren je ušla u reprezentaciju, bila je bez trenera i isprva je trebala nastupiti samo u štafeti. Kako je spominjala u intervjuima, hranila se u menzi, a nitko je nije pitao što radi i kako se uopće pripremala za Olimpijske igre. Čak su smatrali i nepotrebnim troškom slati je na tako dalek put bez velikih šansi za uspjeh.

Ali medalja se nije dogodila slučajno. Đurđicu je trenirao otac Đuro, pravi sportaš, možda čak i sportski fanatik. Kako se kasnije pokazalo na primjeru Kostelića i mnogih drugih - samo se tako i može uspjeti. Tata Đuro odigrao je za prvu momčad Hajduka šest utakmica i dao tri gola. Bio je i plivač, a kasnije i plivački trener. Đurđica je u brojnim intervjuima isticala kako joj je bio uzor i kako je od njega mnogo naučila. Znali su se i posvaditi, vikao je na nju pred svima, dizali su se u 4 ujutro i išli plivati dok su svi spavali, ali naučio ju je da pliva ako želi i jer želi.

Kvalifikacije na 100 metara prsno plivale su se 18. listopada. Đurđica je pobijedila u svojoj grupi i isplivala drugo vrijeme (1:17.7). U polufinalu je bila još brža (1:17.1.), ali brža je bila i konkurencija. Stigla je iza Amerikanke Sharon Wichman (1:16.8). U drugom polufinalu su čak tri plivačice završile ispod 1:17. Velik je to bio uspjeh što se uopće našla u finalu.

Finale se plivalo 19. listopada. Favoritkinje su bile Ruskinja Galina Prozumenšikova, zlatna na prethodnim Olimpijskim igrama u Tokiju 1964. i Amerikanka Sharon Wichman, 16-godišnjakinja s drugim najboljim vremenom polufinala. Urugvajka Ana Maria Norbis, koja je imala najbolje kvalifikacijsko i najbolje vrijeme polufinala na cilj je uplivala - posljednja. Zato je Đurđica projurila bazenom za 1:15.8 i okitila se zlatnom medaljom, ispred Prozumenšikove i Wichmann. Srušila je i olimpijski rekord, ali još nije bila ni svjesna pobjede.

Đurđica je odlično startala i vodila je prvih 50 metara. Prva se okrenula, a glavna favoritkinja Prozumenšikova stigla je do ruba bazena predzadnja. Šok i razočarenje mogli su se osjetiti u glasu ruskog komentatora. No stvari su promijenile već nakon 20 metara. Bjedov je počela zaostajati, a Ruskinja je 'potegnula'. Izgledalo je da će utrka završiti očekivano. Ruskinja ispred svih, a Đurđica pretposljednja. No dešperatna Splićanka izvukla je posljednje atome snage. Izgledalo je kao da ju je povukao gliser i u posljednjim metrima probila se na prvo mjesto. Toliko je bila fokusirana na "ja to mogu" da nije ni sama shvatila koja je uplivala u cilj. Nije ju uvjerio ni semafor na kojem je stajalo njezino ime ispred svih. Suparnice su joj krenule čestitati, a ona je u nevjerici odmahivala glavom, pogledala prema tribini gdje je u deliriju već bio i legendarni Mladen Delić, i prstom pokazivala gestu: "Tko? Ja? Ne, ja nisam pobijedila".

Između povijesnog zlata i srebra stajala je samo desetinka sekunde. A zlato je otišlo u Split dok se velika Rusija morala zadovoljiti srebrom.

- Plivala sam iz dišpeta. I drago mi je da sam sa te dvije medalje učinila da tati, mami, Splitu i cijelom svijetu život bude ljepši - kazala je tada Đurđica.

Spominjala je često i kako joj je obitelj bila velika podrška. Osim oca, koji ju doveo do vrha, tu je bila i majka, koja ju je podržavala svih godina. Njoj je prvoj i javila o svom velikom uspjehu.

- Kad sam pobijedila, poslala sam joj brzojav, tada nije bilo SMS-ova, sljedećeg sadržaja: “Mila moja majčice, jako sam sretna. Cijelo vrijeme utrke mislila sam na tebe. Tvoja Đurđica.” - ispričala je olimpijska pobjednica u narednim danima.

Đurđica Bjedov je u samo četiri dana osvojila zlato i srebro. Bajku je upotpunila u finalu 200 metara prsno 22. listopada. Među osam finalistica ušla je sa sedmim vremenom i opet iznenadila svijet doplivavši do srebra iza Amerikanke Wichman. Time je postala najuspješnija hrvatska sportašica na Olimpijskim igrama, do Janice Kostelić i Salt Lake Cityja 2002. godine.

- Nevjerojatno sam željela plivati, nadmetati se s boljima od sebe. To me ispunjavalo izazovom, nadahnjivalo. I inače sam u životu takva. Kad sam vidjela majmuna kako kliže i sama sam kupila klizaljke i pojurila na ledu. Kad sam vidjela djecu da se penju na najviše vrhunce planine i ja sam morala biti tamo. Nikad ne odustati, boriti se do kraja. To me naučio otac, to je uvijek ostalo u meni - rekla je Đurđica u knjizi Jurice Gizdića "Hrvatske sportašice na Olimpijskim igrama".

Više od 100.000 obožavatelja došlo je na Rivu pozdraviti prvakinju. Split je tada i imao otprilike toliko stanovnika. Slilo se ljudi sa svih strana koji su čekali da stigne gliserom. Svi su joj željeli stisnuti ruku, zahvaliti joj na ponosu koji im je pružila, dotaknuti je...

- Što reći o Đuke? Obilježila je moje djetinjstvo. Radila je kao trener plivača na bazenu gdje sam ja igrao vaterpolo. Uvijek nam je bila idol, pojam... Beskrajni je borac, perfekcionist, racionalist, kod nje nikad nije gotovo. A s druge strane bila je krhka i nježna i vrlo topla osoba, ali i trener. Bila im je profesionalna majka - opisao ju je Milivoj Bebić, jedan od najboljih svjetskih vaterpolista, koji je igrao uz bok s njezinim suprugom Ivanom Gabrilom.

Bjedov je bila u reprezentaciji Jugoslavije 46 puta. Prvakinja tadašnje države bila je 35 puta, a državna rekorderka 19 puta. U švicarskom Locarnu živjela je dugi niz godina prije nego što se poželjela vratiti u Split. Kako je izjavljivala, uvijek joj je nedostajao. U Švicarskoj je radila u sportskom centru, a pokrenula je i vlastiti projekt, svoju plivačku školu 'Zenta' kao i vodeni aerobik. Njezino četvero djece se, naravno, okušalo u plivanju i to sa velikim uspjehom. Svi su bili prvaci Švicarske, a najstarija kći postigla je i puno više.

Anamarija Petričević također je bila perspektivna plivačica. Danas 47-godišnjakinja u svijet je otišla sa samo 16 godina. Već tada je bila rekorderka Jugoslavije, a usavršavat se otišla na Floridu. Kao 16-godišnjakinja je 1988. nastupala na Olimpijskim igrama u Seulu, ali ju je neiskustvo koštalo značajnijeg rezultata. Na sljedeće Igre 1992. godine u Barcelonu nije otišla odlukom HOO-a, iako je bila u naponu snage i tu je, nažalost, završila njezina karijera.

Na novu plivačku medalju čekali smo dugih 36 godina, sve do srebra Duje Draganje 2004. godine u Ateni.

Za svoja iznimna postignuća Đurđica Bjedov je 1987. godine primljena u Međunarodnu plivačku kuću slavnih u američkom Fort Lauderdaleu na Floridi. 2003. dodijeljena joj je Medalja grada Splita, 2007. postala je članica Kuće slave splitskog športa, a dvije godine kasnije dobila je Trofej Splitskog saveza športova Fabjan Kaliterna. 2013. godine dobila je državnu nagradu za sport “Franjo Bučar“, a ista nagrada, ali za životno djelo, dodijeljena joj je 2015. godine.