'Plakao sam zbog Hajduka, a navijače samo treba usmjeriti'

Nevjerojatno kaj mi ovi dinamovci rade. Veli on meni: Znaš zakaj si tak uspješan? Pa jer si kao hajdukovac naučio desetljećima na krize. Pa kaj bi mu sad čovjek na to odgovorio, slegnuo je ramenima uz osmjeh ministar Vili Beroš (55) u prilogu koji je prije nekoliko dana emitirala RTL televizija.

Nismo u mogućnosti objaviti vezani videozapis zbog ograničenja vezanih uz prava emitiranja na internetu. Video možete pogledati OVDJE

Čovjek koji nam svima skupa već tjednima ulijeva povjerenje i pokušava smiriti sve naše strahove u ovim teškim vremenima, pokazao je u tih par rečenica kako je i on samo čovjek te kako se iza profesionalnog i smirenog garda ipak krije osoba od krvi i mesa, netko poput svih nas...

A šaljiva poruka? Poruku mu je poslao zagrebački odvjetnik Saša Pavličić Bekić, u sportskim krugovima poznatiji kao bivši disciplinski sudac HNL-a, danas u košarkaškoj ABA ligi.

- Sašu znam već 20 godina, mi smo vam stari frendovi. On je odvjetnik, a ja sam dugo radio kao sudski vještak i vrlo često smo se sretali na sudovima, i tako smo i privatno postali jako dobri, a i djeca nam idu u isti razred... - otkrio nam je ministar Beroš i dodao:

POGLEDAJTE VIDEO

- A ako znate Sašu, znate i što njemu znači Dinamo. I tako vam se mi 'podbadamo' već dugi niz godina, malo on šalje poruke meni, malo ja njemu, a ovo zadnje što mi je poslao o krizi je samo jedna od takvih poruka. Zamislite kako me samo zeza da mi sin navija za Dinamo, a ja mu odgovaram da mi je to jedan od većih propusta u životu te da se nadam kako će bijela boja kad-tad i kod njega 'isplivati na površinu'. Ako ne prije, ono barem kad Hajduk opet postane prvak.

Ako vam se učinilo da je onaj mirni i staloženi ministar s TV ekrana, ovom izjavom o propustu u odgoju sina ipak malo 'iskočio iz tračnica', naglasimo kako je to izrečeno u šali.

- Naravno da se šalim, ma svi smo mi jedno tijelo. Pa zar se to nije najbolje pokazalo naš sad u ovoj krizi, kad su navijači bez obzira na boje i pripadnost priskočili u pomoć. I ne samo sada, sjetite se Domovinskog rata, sjetite se poplava u Slavoniji, požara u Dalmaciji... To je predivno jedinstvo, solidarnost koja nas krasi, a ti mladi ljudi koji vole sport pokazuju svoju pravu stranu, svoje zajedništvo i volonterizam kad je to svima nama najpotrebnije. Njih samo treba pravilno usmjeriti, a zemlja s takvom mladosti može pomaknuti sve granice, i pobijediti sve probleme. Kad nam zajedništvo najviše treba, zaboravi se tko je bijeli, tko plavi...

Danas ministar više nema toliko vremena za nogomet kao ranije.

- Uh, koliko sam suza prolio nakon velikih europskih poraza, recimo od PSV Eindhovena..., ali moja je generacija barem imala sreću odrastati uz 'zlatnu generaciju', uz Šurjaka, Jerkovića, Mužinića, Buljana, Oblaka, Žungula... i sve njihove uspjehe. S kolegom fizijatrom Stipicom Bućanom sam se puno družio kad smo stigli na studij u Zagreb, a kako je on igrao ranije u Hajduku ta nas je ljubav prema Hajduku i medicini povezala.

Iako je Beroš po rođenju i porijeklu Dalmatinac, rođen u Splitu, odrastao u Jelsi na otoku Hvaru, to se iz njegovog govora ne da otkriti.

- A to vam je tako kad sa 17 i pol godina preselite u Zagreb i u njemu provedete praktično cijeli život. Čovjek se stopi sa sredinom... Ali kad se vratim na Hvar, u moju Jelsu, kao da se vratim u mladost. Odmah mi se vrati i dijalekt, i navike, odmah bih ja izašao na more, ispekao nešto na gradelama... Naravno, najradije neku dobru ribu, ili još bolje lignju, i to pogotovo ako je sam ulovim. Imam vam ja i svoje 'pošte', ispred Jelse prema Glavici ili kod crkvice Sv. Luke prema Grebišću...

A jednom kad smo spomenuli Jelsu i Hvar, uspomene su navirale same od sebe...

- Ljeta, kupanje, izlasci, ''Mina'', ''Bukara'', ''Adriatic''... Bila su to bezbrižna vremena kojih se rado sjećam, i mjesta na koja se u mislima vraćam svakog ljeta kad dođem na odmor. Supruga i djeca bi željeli koji put otići i negdje drugo ljeti, ali za mene je to nezamislivo, bez Jelse ne bih mogao...

Sudbina Hrvatske je u ovom trenutku u rukama dvojice Hvarana, premijer Plenković i ministar Beroš obavljaju dvije najodgovornije funkcije, prvi je iz Svirača, a drugi iz Jelse.

- Naravno da smo obojica ponosni na naše porijeklo, koje nas je oblikovalo i pomoglo nam da postanemo ono što jesmo. Ali cijelu ovu situaciju treba promatrati u širem kontekstu, mi smo samo dio jednog tima koji nastoji dati najbolje od sebe u ovim iznimno teškim okolnostima. I ništa nam nije teško napraviti za svoj narod i svoju zemlju.

Prije nekoliko dana požalio se ministar kako mu je od svih obaveza i odgovornosti pritisak očekivanja cijele nacije, koja ga doživljava kao nekakvog Supermana koji će nas sve spasiti, ipak najteži. Diljem zemlje ljudi mu vješaju transparente podrške...

- Kao neurokirurg navikao sam raditi u stresnim okolnostima, brzo i odmjereno reagirati i mislim da mi to pomaže i sada u ovim teškim trenutcima. Nije me strah ishoda, niti da će me jednoga dana netko kritizirati što sam napravio ovo ili ono, ali ne bih volio da ljudi od mene očekuju čuda. I ja sam samo čovjek, dio jednog sjajnog tima ljudi koji nastoji napraviti najbolje što može u datim okolnostima, iz kojih ćemo se izvući samo ako budemo složni, pametni i odgovorni. Na žalost, bit će gubitaka, ali nadam se da ćemo iz svega ovoga izaći jači, solidarniji, bolji i sretniji....

Osim što ga krasi gard mirnog i staloženog čovjeka koji vlada iznimno teškom i kompliciranom situacijom, Beroš i jako dobro komunicira. Pa iako ga oni koji ga bolje poznaju opisuju kao temperamentnog i pouzdanog čovjeka, pravog Dalmatinca, to se u njegovim umirujućim nastupima uopće ne primjećuje.

- Temperamentan sam možda privatno, ali imam jako puno 'utakmica u nogama', dugo radim kao sudski vještak, a u toj ulozi ste prisiljeni dobro komunicirati i jasno objasniti ono što imate za reći. U kriznoj situaciji komunikacija je jako važna, morate umiriti ljude i jasno im kazati sve ono što trebaju znati. A svaka krivo izrečena rečenica ili protumačena riječ može imati nesagledive posljedice. U svakodnevnom poslu navikao sam se nositi sa stresom i adrenalinom i to mi ne predstavlja problem, problem je što mi kronično nedostaje vrijeme, ne stignem obaviti sve što bih želio... Prije svega više biti s obitelji, prošetati, pročitati što je novoga u medicini...

Ono što se svi ovih dana u strahu pitamo je čeka li i Hrvatsku 'talijanski' scenarij te hoćemo li imati dovoljno liječnika i respiratora da se ne dogodi ono najgore ako se pandemija nastavi širiti.

- Na vrijeme smo se počeli pripremati, i sve što činimo, činimo u namjeri da se situacija koliko je god moguće drži pod kontrolom, i da nam se ne dogodi najgori scenarij. Ono što trenutno imamo na raspolaganju trebalo bi biti dovoljno čak i za još lošiji scenarij u koji osobno ni vjerujem da će se dogoditi, no poduzeli smo i dodatne mjere, naručili nove respiratore u sklopu zajedničke europske javne nabave. Činimo sve što je u našoj moći, ali građani nam moraju pomoći odgovornim ponašanjem. Samo zajedno ćemo se izvući iz ove situacije, nadajmo se sa što manje gubitaka.

Za kraj smo čovjeka koga Hrvatska doživljava kao superheroja upitali i za njegove osobne strahove, čega se boji onaj koji nam je svima već neko vrijeme gotovo jedina utjeha...

- Iskreno, cijeli život strahujem od epidemije ili nekih sličnih problema koji bi nam mogli ugroziti turizam, zbog toga što se jako puno mojih prijatelja bavi baš turizmom. I evo, sada nam se upravo to događa, i protiv toga se moramo boriti. U zadnje vrijeme često mi u misli dolazi film s Dustinom Hoffmanom o virusu ebole koji se proširio ("Izvan kontrole", op.p). Nisam zbog tog filma oprezniji nego što bih inače bio, ali recimo da sam razumio njegovu poruku...