Kaže Miroslav Škoro da ga je upala pluća spasila primanja u pionire. Kao što ga je trudnoća supruge svojedobno spasila odlaska u Domovinski rat. A "tržište" ga spasilo od spuštanja cijena na svom parkingu kod bolnice.
Pionir desnice: Kako se Škoro blamirao s primanjem u pionire
"Faktografski gledano, ja nisam čak bio ni Titov pionir jer sam na dan primanja u pionire imao upalu pluća", pohvalio se Miroslav Škoro, vođa Domovinskog pokreta Miroslava Škore, u intervjuu za dnevnik.hr. "Tako da nisam primio ni onu kapu i maramu".
"Ili možda jesam", dodao je," post festum".
I tako, Škoro je uspio opet skočiti sam sebi u usta: hvali se da nije primljen u pionire jer nije bio na primanju, iako se u pionire primalo kolektivno i one koji nisu bili prisutni, hvali se da nije primio kapu i maramu, ali onda priznaje da ju je možda ipak dobio, "post festum".
Je li onda Škoro pionir ili nije?
Faktografski jest. Svi su bili primljeni u pionire.
Zašto izmišlja?
Ali zašto onda Škoro izmišlja da nije dobio kapu i maramu, kad priznaje da ju je možda dobio? Jer su je svi dobili. Zajedno s pionirskom knjižicom.
Čemu onda sve ovo?
Nitko Škoru nije tjerao da ovako pegla biografiju. Novinarka ga je samo pitala da komentira tvrdnje da ga je Ivo Sanader pogurao u karijeri, a on se požurio objasniti da nije bio primljen u pionire. Ali samo zbog upale pluća.
Mogao je, ako je već htio, reći da je principijelno odbio ići na dodjelu jer je bio nacionalno osviješten u prvom osnovne. Ili da su mu roditelji zabranili. Ili da je pobjegao iz škole. A ne da se izvukao na upalu pluća.
Na lomači
A mogao je reći i da je vratio pionirsku kapu i maramu. Da je poderao pionirsku knjižicu. Da ih je sve zapalio na lomači. Ali nije, kaže da ih je primio, post festum.
Ali to je Miroslav Škoro.
Uvijek se vadi na neku višu silu. Upala pluća spasila ga je primanja u Titove pionire.
Kao što ga je suprugina trudnoća spasila sudjelovanja u Domovinskom ratu, što je on ocijenio dobrim jer priznaje da "nije baš veliki borac, nije vičan oružju, u životu se nije potukao".
Kao što ga je, kako je naglasio u predsjedničkoj kampanji, "tržište" spasilo od spuštanja cijena na parkiralištu ispred jedne zagrebačke bolnice, najskupljem u Zagrebu. "Trebalo je investirati puno novaca da se naplaćuje taj parking. Nije mi cijena moralno upitna", kazao je Škoro.
Uvijek neka zgodna podudarnost.
Desničarski pionir
Škori su trebali ovi pioniri jer ipak se on, kao bivši Sanaderov pulen, kao osoba bez braniteljskog staža, kao poduzetnik bez socijalne osjetljivosti i moralne upitnosti, morao nekako potvrditi kao lider najtvrđe, suverenističke, nacionalističke, populističke, narodne desnice.
A što bi se uopće dogodilo da je slučajno bio na primanju u pionire?
Ništa, ni to mu ne bi previše pomoglo, jer mnogi su Titovi pioniri - pa i pokoji general - preuzeli nacionalističke parole, digli zastave i oružje i upustili se u krvave ratove. "Faktografski gledano".
Zar bi sada desnica trebala prigrliti Škoru kao svog lidera samo zato što je na dan primanja u pionire zaglavio s upalom pluća?
To je toliko komično da se zapravo perfektno uklapa u model djelovanja takve desnice.
Ostale kolumne Tomislava Klauškog pogledajte ovdje.