Pilsel je bio svećenikova žrtva: 'Papa Franjo mi je zaliječio bol'

O velikoj tajni u mojem životu već sam imao prilike javno progovoriti (za tjednik Forum), ali sad to činim u sasvim novom kontekstu, ne da bih se pravio važan, nego da posvjedočim o velikoj milosti koja mi se dogodila u isusovačkoj teološkoj školi kojom je ravnao novi papa Franjo... 

Tad samo otac Bergoglio, živio je u predgrađu Buenos Airesa koje se zove San Miguel. Djelovao je u Colegio Maximo, filozofskom i teološkom fakultetu San Miguel, u kojem sam boravio 1986. i 1987. kao mladi pripravnik franjevačkog reda. Jorge Mario Bergoglio bio je, kraće vrijeme, moj profesor i rektor 1986. godine, dakle kad je imao 50 godina. Ali je onda otišao u Njemačku dovršiti doktorat. Ipak, moram reći da je bio vrlo važna osoba u mojem životu. 

'Bergoglio je okrenuo moj svijet naglavce'

Naime, na početku svojeg redovničkog života školovao sam se u franjevačkom samostanu u Hurlinghamu, u predgrađu Buenos Airesa. Odande su nas poslali u rečenu isusovačku školu, a ondje je Bergoglio bio profesor i rektor. On mi je osobno puno pomogao jer je bio važna osoba meni, ali i svim mojim kolegama u formativnim godinama. Uvijek nam je govorio o vrijednostima građanskog ponašanja i zato moram reći da je velikim dijelom formirao moja građanska razmišljanja. 

Cijenio je i zanimalo ga je to što sam Hrvat. Hoću kazati, naučio me je ispravnom ponašanju, logičnom razmišljanju i okrenuo moj svijet naglavce, tako da shvatim da mogu ostati Hrvatom, ali da moram postati čovjek otvorena srca, napose prema svima porobljenima u latinoameričkim društvima. 

'Zahvalan sam što me izvukao iz gadne muke'

“Ako misliš da tvoji Hrvati žele slobodu i da imaju pravo na vlastiti put, nemoj zaboraviti da to isto pravo imaju i naši Indiosi, naša sirotinja, toliki milijuni siromašnih i obespravljenih Latinoamerikanaca”, kazao mi je jednom. 

Ali zahvalan sam njemu i ostalim profesorima isusovcima što su me izvukli iz gadne muke. 

'Nitko mi nije pojasnio zašto tate više nema'

Moj nas je otac, mamu, sestru, pokojnog brata Branka (umro je, zapravo nestao u Domovinskom ratu 23. listopada 1991.) i mene, tad najstarijeg s 9 godina, ostavio i otišao u Paragvaj. O tim okolnostima će biti riječ u romanu koji upravo pišem, ali važno je kazati sljedeće: kao i u malim glavama mnogih dječaka kao što sam bio ja, ako otac ode, ne umre nego zbriše, nestane, a to se djetetu ne obrazloži, a meni nitko nije pojasnio zašto tate više nema, često se događa, meni je tako bilo, da se zaključi - “Ako je tata otišao od mene, možda ja nisam bio dovoljno dobar”. 

Eh, tako mi se dogodilo. A u to doba se na vjeronauku uči o Bogu Ocu i ta slika Boga biva poremećena. Na taj se belaj zalijepio još veći, jedna ozbiljna trauma koja me je od puberteta do susreta s isusovcima i ocem Bergoglijom, sadašnjim papom, ozbiljno morila. Znam, pouzdano znam, da se ovakvim ispovijedima mogu pomiriti i sadašnjost i prošlost da budućnost ne bude neizvjesnija nego što već jest. 

'Dahtao mi je na vratu, a ruka mu je klizila na moje prepone'

Moram biti zahvalan novom papi, pateru Bergogliju, što se ne moram više, posebno ljeti, tuširati nekoliko puta na dan svaki čas kad sebe uhvatim u pamćenju onog vonjanja po znoju dok me pater N. ispovijedao. I pipao. Idem gledati slike iz vremena života u samostanu, da vidim ima li slučajno na mome licu traga onoga momčića koji se na rubu puberteta 1974. bojao ne pristupiti obveznoj tjednoj ispovijedi jer se iznad glave patera N., na zidu, s otvorenim rukama iznad nas, činilo da Gospin kip amenuje sve što se događa i zato što se nije znalo točno čija bi srdžba mogla biti opasnija: ona s nebesa ili ona iz ureda duhovnika. Ne, ne vidim na svom licu strah, ili zebnju, ili nelagodu. Vidim jednu drugu osobu, nekoga tko je potisnuo patera N. i pamćenje njegova dahtanja na mom vratu dok je pitao: “Reci, Drago, s povjerenjem, jesi li masturbirao, tu...”, pa bi njegova ruka klizila od moga koljena prema preponama. 

'Znam da sam morao napisati ovaj tekst'

Ali znam, sad kada u novinama gledam slike nekih pedofila, znam, jer me te slike strašno podsjećaju na patera N., znam, tu negdje gdje se vrat spaja s leđima znam, kad se srce ubrzava i kad se pluća skupljaju i boli glava jer ostajem bez kisika, znam, a suza klizi samo s desnog oka, znam da sam morao napisati ovaj tekst... 

'Pater N. je davno umro'

Pater N. je davno umro, pa ne moram gledati njegovu sliku u novinama, jer 50 godina života na Zemlji (rođen sam 1962.) može biti dovoljno vrijeme da se shvati kako i druga vjera, osim ta u čovjeka, i ne koristi, te jer pakao, kako je govorio Sartre, možda jesu drugi, ali se iz pakla može izaći pismom, člankom, knjigom... otvarajući se, kako je preporučio Kafka, preko svake mjere. Do one mjere koja dira samoga Boga. 

Bila je to, da ponovim, 1974. godina. Još sam tad bio jako daleko od sadašnje spoznaje da mi je otac normalna i draga osoba (u mladosti je u Buenos Airesu nosio pištolj i stražario za Poglavnika, ali to se ne računa u ovoj priči), nego se o njemu, nakon idealna djetinjstva u Patagoniji, koje se naglo prekinulo 1972., kad je sve krenulo nizbrdo, a on nestao, rečeno mi je, u Paragvaju, nije znalo puno. 

Točnije, kazano mi je u kući i od onih koji su nam bili bliski da mi je otac ništarija, da nas je ostavio i slično, pa se, sasvim jasno, u glavi onoga Drage pomutila slika Boga Oca jer je Adolf Pilsel zeznuo stvar. 

Je li Bog, naš Stvoritelj, mogao biti dobar ako je onaj koji te donio na svijet tako iznevjerio? 

Tu nije pomagao katekizam. Tu je njegova praznina, to jest, očev “bijeg” u daleki Paragvaj, bila proporcionalna upitu: voli li me zaista Bog? 

'Dahtanje traje cijeli mrak, dulje i teže nego Božja šutnja '

I sad stižemo do te obavezne tjedne ispovijedi u sedmom razredu osnovne salezijanske škole “Papa Lav XIII.”. Pa stojimo u redu, s kratkim hlačama, i još kraćom frizurom, kao da su nas pripremili za snimanje filma “Odgoj dječaka u Irskoj”, čekamo ulazak u ispovjedaonicu u kojoj se, da se i to kaže, pater N. samo može osjećati pod nadzorom Gospinih očiju od gipsa te onih Boga, koji vide, iako ih je pater učinio slijepima. Stižem i ja. I svaki puta, iznova, vonj, ustajali zrak, ruka na mojoj nozi, klizi, druga oko mojeg vrata, koji se stišće, koji bi puknuo, raspao se, pobjegao, ali ne može, jer ga ruka drži, ta ista desna ruka koja će poslije odriješiti malog pokajnika. I vonja pater, i vonjaju mu usta, odmah pored mojeg uha, do kojega stižu sitne kapljice toga dahtanja koje traje cijeli mrak, dulje i teže nego Božja šutnja. 

'1986. jedan me čovjek iscjelio, a on je u srijedu postao Franjo'

Ali sam 1986. “pao u ruke” čovjeka koji me je saslušao, pomogao, iscijelio, smirio, vratio pogled na milosrdnog Boga i uvjerio da nemam potrebe više strahovati jer me moj Bog voli. 

Taj je čovjek u srijedu postao Franjo. 

I ukazao nam se kao brat. Vjerujte mi, bit će odličan papa. I hvala što ste pročitali moje svjedočanstvo.

Ponekad i mi, novinari, trebamo osjetiti krv pod meso i suzu na oko. Da se ono pročisti jer treba znati gledati. Tako da je prilika da vidimo da nas ne proganja nikakav vonj, nikakvo dahtanje i da nam se dogodi milost, vjerujem, sasvim realna.