Nije htio napustiti dom u ratu: Pamtim oca kako sjedi na pragu kuće i tužno gleda za nama...

Moja cijela obitelj, posebno majka Zora, imala je samo jednu želju - da nađemo oca. Ona mu je, u toj nadi, napravila i grobnicu, u koju smo je nakon smrti i pokopali. Umrla je s 98 godina ovoga proljeća, a ta jedna, jedina želja nije joj se ispunila, otvorio nam je dušu 2017. godine Zoran Kulaš (70) iz Polače.

S ponosom nosi ime oca koji je u dvorištu svoje kuće u Polači nestao 29. rujna 1991. godine.

POGLEDAJTE VIDEO

- Već smo svi otišli iz sela. No moj tata se nije dao. Nije htio otići iz sela. Želio je ostati na svojem ognjištu, brinuti o konju, ovcama, purama, kokošima i obrađivati vrt. Došao bi on, s vremena na vrijeme, do Filip Jakova, gdje je živio moj brat, i tamo sam ga 27. rujna 1991. godine zadnji puta vidio. Pokušali smo ga zadržati da ostane, ali to je kategorički odbijao. Govorio je kako blagu mora dati jesti.

Rekli da su ga vidjeli u Kninu

Sjeo je u auto i otišao vidjeti kako je kuća, je li što zapaljeno. U to vrijeme cijelo je selo zbog okupatora pobjeglo u izbjeglištvo. Stigao je u Polaču, počela je pucnjava i, koliko sam čuo, s obližnjeg bunara uspio se vratiti s konjem u dvorište. Od tada mu se gubi svaki trag - s bolom se prisjeća Zoran. Da mu je otac nestao saznao je nekoliko dana kasnije, kad se nije javljao na kućni telefon.

S majkom Zorom, tetom i stricem zaputio se automobilom u Polaču. No dalje od Nadina nisu mogli.

- Mama i tetka su izašle iz auta i pješice došle do njegove kuće. No nisu našli baš ništa, nikakav trag. Očev nestanak odmah smo prijavili Crvenom križu, no do danas nismo našli njegove kosti. Bilo je tu svakojakih priča. Jedan je svjedok govorio da ga je vidio u Kninu, a drugi koji je bio u Kninu, pak, tvrdi da ga tamo uopće nije vidio. Jedna žena rekla mi je da su ga odvezli u crvenoj Zastavi. Ma ništa. Tražili smo puno, kopali i u Prtenjačama, ali njegovih posmrtnih ostataka do danas nema - nemoćno širi ruke Zoran. Uvjeren je da ljudi znaju kakva je sudbina zadesila njegova oca, no boli ga što nitko ne želi ništa reći.

Majka se nadala da će doći

- Ma neka jave anonimno, pa neće ih nitko objesiti. A nama, njegovoj obitelji, to bi značilo jako puno. Vidite, njegovu kuću su potpuno spalili, u njoj su izgorjele sve fotografije. Ostala mi je samo ova njegova slika koju non-stop vozim sa sobom u automobilu - kaže nam Zoran. Pitamo ga kakav je bio njegov otac. A Zoran pogleda već pomalo požutjelu sliku, prijeđe po njoj prstima pa kaže:

- Bio je zaista dobar otac. I nevjerojatan radnik. Volio je raditi i samo je radio. Cijeli život. Uzgajao je blago i živad te se bavio poljoprivredom. Imao je brkove kao i ja, bio je ćelav i jak. Mogao je podići ono što nas troje zajedno ne možemo.

Dodaje da je njegova majka muža, a njegova oca, vrlo često spominjala. Isticala bi kako su imali složan i lijep zajednički život te se nikad nisu svađali.

Bez obzira na to koliko je godina prošlo, uvijek se potajice nadala da će odnekud doći.

- S ocem je imala šestero djece, koja su joj podarila 16 unuka, 22 praunuka i jednog prapraunuka. Jedan od sinova, moj brat Karlo, umro je, a kći Marija sa suprugom Ivanom Žilićem poginula je 2015. u stravičnoj prometnoj nesreći kraj Jankolovice. Unatoč svim životnim tragedijama, moja mama je do zadnjeg dana bila vitalna, bistra, od lijekova je pila tek lijek za visoki tlak - tumači nam Zoran, hrvatski branitelj i pripadnik 112. biogradske brigade. U rodno selo Polaču vratio se odmah nakon završetka Oluje.

Oca često sanja

Našao je spaljenu kuću, a traktori i freze koje su imali su odvezeni.

- Dugo smo u kući spavali bez prozora i vrata. Obnovili smo je i nastavili život. Bavim se poljoprivredom, imam 100 stabala masline, puno vinograda, sadim kapulu, blitvu, špinat, krumpir. Krenuli smo iznova, još da mi je pronaći oca, bilo bi puno lakše. 
Da barem znam gdje je, što mu se dogodilo. O, koliko sam ga samo puta sanjao! Uvijek je to bio rat i uvijek je govorio: ‘Sakrij se, sine, skloni se!’. Kad se probudim, bude mi baš jako gadno. Pa ostatak noći u glavi vrtim filmove što mu se moglo dogoditi. Onda dođem u njegovu kuću, pa pomislim da je tu, da ću ga sad vidjeti. A njega nema - tužno priča Zoran.

I supruga Kata (67) sa Zoranom dijeli bol i tugu. Svekra se, pripovijeda, živo sjeća i danas, kao da ga je jučer vidjela kako sjedi na kućnom pragu i ispraća ih pogledom.

Još se nada da će ga naći

- Kad smo napuštali Polaču, zvali smo ga da ide s nama. Odbio je i danas ga vidim kako sjedi ispred kuće, tužan. Baš je bio tužan. Zadnje riječi koje mi je rekao bile su: ‘Kato, uzmi ovaj kilogram kave i nosi je babi Zorki. Uzmi i pregaču, ali ostavi mi kruh’. To su bile zadnje riječi - prisjeća se Kata. Dodaje kako se njezin suprug trudi hrabro nositi s boli za nestalim ocem. No kad ga preplave osjećaji, povuče se u sebe i šuti.

- I on i ja zaista bismo voljeli da ga dostojno pokopamo. Da mu zapalimo svijeću na mjestu gdje znamo da doista počivaju njegove kosti - priznala je Kata. Zoran često obiđe grob u kojem je pokopao mamu. Još se nada da će za života uspjeti pronaći posmrtne ostatke oca i pokopati ga u obiteljsku grobnicu da u miru počiva kraj supruge.

Supruga mu je umrla nadajući se da će ga pronaći

Bio je zaista dobar otac. I nevjerojatan radnik. Volio je raditi i samo je radio. Cijeli život. Uzgajao je blago i živad te se bavio poljoprivredin. Imao je brkove kao i ja, bio je ćelav i jak. Mogao je podići ono što nas troje zajedno ne možemo, opisao je Zoran oca, čije ime s ponosom nosi. Njegova majka godinama se nije mogla pomiriti s nestankom supruga. Umrla je nadajući se da će ga naći. Često je isticala kako su ona i Zoran imali lijep i složan zajednički život te kako se baš nikad nisu svađali.