Saznajte zašto sve više mladih odlazi raditi u Kanadu

Oni gotovo da ne znaju za riječ kriza. U svojim medijima pišu o ponovnom pojeftinjenu goriva, novim radnim mjestima u Walmartu i gradnji novog tvorničkog pogona. Posao pronalaze dok trepnu. Ne jedan, više njih! Ovisno o apetitima za zaradom. Radom u restoranu u središtu Toronta prosječan konobar može zaraditi dnevno i 200 dolara (kanadskih, koji su trenutačno i jači od američkih) isključivo na napojnicama, dok mjesečno može uštedjeti i tri tisuće dolara (preračunato oko 18.000 kuna)! Mesari ili frizerke, primjerice, žive standardom koji im omogućuje da do mirovine steknu dvokatnicu pozicioniranu u širem centru grada i dvaput si godišnje priušte putovanje u bilo koji dio svijeta. Riječ je o Kanadi! Novoj obećanoj zemlji u koju je odnedavno pohrlio mladi hrvatski obrazovani kadar. Temeljem Memoranduma o mobilnosti mladih, kanadska i hrvatska ambasada potpisale su 2009. sporazum o dodjeli 300 dozvola godišnje za osobe između 18 i 35 godina, koje im omogućavaju da u Kanadi putuju, borave i rade na godinu dana, kako donosi Večernji list. 

Ni blizu branši

Za ovu su godinu dozvole za koje je potrebna uplata od 800 kuna bile izdane u samo nekoliko dana i očito je kako bi, da je kvota dozvola i puno veća, bilo zainteresiranih. U dvije godine tako se zaposlilo 655 mladih, a otprilike još toliko zahtjeva je odbijeno. Traže se inženjeri, računalni operateri, pomoćni radnici... Osim mladih, otkad je Kanada 2009. ukinula vize, mnogi odlaze i individualno, ili kroz program Work Canada, koji nudi posao na dvije godine i mogućnost stalnog boravka.

Ako je suditi po primjerima mladih s kojima smo razgovarali, a koji su se odvažili otići "preko bare", rijetki požale. Dva je mjeseca prošlo otkako je 27-godišnja Dora Žganjer spremila kufere i otputovala u Toronto. Novinarka po struci, bez imalo iluzija o novinarskoj karijeri u stranoj zemlji, odvažila se na daleki put kako bi radila i od svoga rada živjela. Nakon duljeg uzaludnog traženja posla, samo je to željela. U Torontu konobari i 15 sati na dan. U Kanadu je došla, kaže, jer je svjesna da se situacija u Hrvatskoj neće još dugo promijeniti nabolje i da je budućnost posve neizvjesna.

"Premda uspijevam puno uštedjeti, ne mogu se zamisliti kako sama, daleko od obitelji, dečka i prijatelja, ganjam novac u dalekom svijetu. Ovdje se sve svodi na novac, a ja naivno smatram da još uvijek ima važnijih stvari u životu i zato se ipak planiram vratiti. Barem zasad", govori Dora koja je promijenila nekoliko poslova, ali ni blizu svojoj branši. Logično, mladi novinari s hrvatskog govornog područja nisu baš tražena roba, kako zbog jezika tako i zbog toga jer i Kanada obrazuje dovoljno "društvenjaka". Posla u struci ima za informatičare, elektrotehničare, u naftnom biznisu i građevini. Preostaje konobarenje, rad u trgovini i slični "studentski poslovi". Napredovati se može, neovisno o kojoj je diplomi i nacionalnosti riječ, a naglasak se stavlja isključivo na iskustvo. Pogotovo se cijeni domaće, kanadsko...

Stotinu kilometara od Toronta, u gradu Cambridge, ispred ogledala svoju frizuru slaže 25-godišnji Velikogoričanin Azur umjetničkog imena Rock. Tri je godine prošlo otkako je otišao u Kanadu. Zauvijek! Nema se namjeru vraćati. "Dugo sam razmišljao, ali presudilo je ukidanje vize. Trebala mi je samo putovnica. U Hrvatskoj se situacija iz mjeseca u mjesec činila sve lošijom, a u Kanadi mi već jedanaest godina živi brat pa sam se odlučio. Uzeo sam svoju gitaru, uz apsolutnu podršku roditelja i otišao", prepričava Azur koji se školovao za zrakoplovnog prometnika, ali se oduvijek želio baviti glazbom. Odlučio je, u Kanadi će preživljavati svirkom! Računao je da ne može propasti jer je ondje minimalna satnica 10,25 kanadskih dolara.

Strože kontrole imigranata

"Ovdje se može raditi koliko god poslova želiš, dakle nema klasične prijave s radnom knjižicom kao u Hrvatskoj. To značajno olakšava pronalazak dodatnog posla ako ti treba više novca. Zarađuje se ovisno o tome čime se baviš i koliko radiš. A plaća uvijek stiže na vrijeme. Kanađanima nije problem odraditi 15 sati u komadu. Kod kuće sam preživljavao od rada u Music Shopu, a u Kanadi se bavim glazbom i to je moj glavni izvor financija", objašnjava Azur koji trenutačno svira s kanadskim autorom Dennisom Napperom te bendom Drew Leith And Foundation koji ga je primio kao pridruženog člana.

Kako kaže, najam stana ovisi o gradu i kvartu. U njegovom gradu cijene su od 700 do 1300 dolara pa naviše. U Torontu je ta cifra i puno viša. Azur nije siguran ima li u Cambridgeu hrvatska zajednica. "Nisam se ni raspitivao previše, imam nekoliko prijatelja Hrvata koji su već poprimili kanadski način života i to mi je dovoljno", kaže Azur očito odlučan da se ne vrati u domovinu.

Inače, samo u Toronu Hrvata je oko 40 tisuća, a većina mladih koji su pristigli u zemlju s radnom vizom nastoje isposlovati mogućnost stalnog boravka i kanadsko državljanstvo. Otkad su na vlasti konzervativci, politika prema imigrantima je kruća. Kako se kriza u svijetu zaoštrava, useljenika je sve više i kanadske vlasti nastoje spriječiti zloporabe izbjegličkog sustava. Iz hrvatskog Ministarstva vanjskih poslova upozoravaju da je mogućnost putovanja bez vize povećala broj pokušaja zloporaba kanadskog izbjegličkog sustava. Upravo kako bi se to izbjeglo, nedavno je u Kanadi usvojena reforma izbjegličkog zakonodavstva koja će osobama koje se lažno pozivaju na to da ih Hrvatska, ili bilo koja druga zemlja, progoni uskratiti mogućnost duljeg ostanka u zemlji. Doru i Azura sada ne more takve brige, a vjerojatno i neće dok god će imati posao i vrijedno raditi.

"U Kanadi nema izbjegavanja posla. Nema – malo radiš pa marenda, cigaretica, kavica, brbljanje na mobitel. Ovdje se šuti i radi", komentira Dora. No, nije li to upravo ono što sve brojniji nezaposleni žele i u Hrvatskoj?