Sa samo 24 godine otvorila hostel u centru Zagreba

The Brit Hostel. Ne, ne predstavljamo vam britanski hostel, već se radi o hostelu u samom centru Zagreba, na Britancu. U ugodnom interijeru dočekuju vas srdačni zaposlenici koji opravdavaju njihov moto obiteljskog hostela. Otvorile su ga u 12. mjesecu prošle godine Matea Pokrovac, koja ima samo 24 godine, i Moravka Pokrovac, njezina majka. Za funkcioniranje hostela se brine Matein dečko Dalibor Mačkić, koji ima funkciju voditelja. Otkrili su nam što je sve potrebno za pokretanje vlastitog posla.

Kada ste počeli razmišljati o pokretanju vlastitog posla i tko je došao na ideju otvaranja hostela?

Matea: Prije nego što smo otvorili hostel moja mama je imala firmu koja se bavila iznajmljivanjem vlastitih nekretnina kao što su poslovni prostori, stanovi i slično. Mi smo zapravo proširili djelatnost na usluge smještaja i na ugostiteljstvo jer imamo bar (u sklopu hostela) koji je inače otvoren i za građanstvo koji nisu gosti. Ovaj prostor smo iznajmljivali prije nego smo pokrenuli posao. Bilo je tu raznih firmi, a čak je bila jedanput i srednja škola. Nakon toga smo morali potpuno adaptirati prostor, znate kakvi su srednjoškolci. S obzirom na to da je prostor bio kompletno namješten, sada smo imali manja ulaganja za ovaj posao. Shvatili smo da je situacija na tržištu toliko loša da prostor od 500 kvadrata ne možemo iznajmiti bez da to bude jako ispod cijene pa smo odlučili da probamo otvoriti hostel. Na ideju smo zapravo došli skupno moja mama, Dalibor i ja. Mada hostela u Zagrebu sada ima dosta, veličina prostora je diktirala što će biti u njemu, a to nam je prvo palo na pamet.

Dalibor: Problem je bio u tome što je bilo dosta ponuda etažnog iznajmljivanja, no to bi nam onda bile komplikacije. U slučaju da iznajmite prizemlje i prvi kat, teško da će itko uzeti drugi i treći, a upitno je da li bi se ikada iznajmili.

Koju dokumentaciju ste morali prikupiti za otvaranje hostela i koliko je to trajalo? Jeste li naišli na kakve administrativne prepreke?

Matea: Nismo imali problema s administracijom, iako smo otvarali u najgore vrijeme, oko Božića. Tada su svi već bili po domjencima. Uspjeli smo ga otvoriti zato što smo bili uporni. Prikupljanje dokumentacije je trajalo tri i pol tjedna. Prvo što smo morali učiniti je proširiti djelatnost firme na ugostiteljstvo i na pružanje usluga smještaja. Zatim smo trebali dobiti rješenje o minimalnim tehničkim uvjetima od Gradskog ureda za gospodarstvo, rad i poduzetništvo, odnosno od Odsjeka za utvrđivanje minimalno tehničkih i drugih uvjeta za obavljanje gospodarskih djelatnosti.  Oni izađu na teren da vide je li sve u redu, imate li dovoljno sanitarnih čvorova ili previše ležajeva na određenoj kvadraturi jer hosteli znaju nekada natrpati krevete u sobu. U slučaju da trebate neke preinake, onda vam opet dođu. 

Dalibor: Minimalne tehničke uvjete smo dobili dan prije otvaranja, a zahtjev smo predali mjesec dana ranije. Oni su bitni jer su zapravo najkompliciraniji za dobiti, ali kada ih dobijete onda ste zapravo došli na korak do cilja. 

Koja je bila vaša početna investicija za otvaranje hostela? Jeste li dobili kakvu novčanu potporu?

Matea: Budući da smo prostor potpuno uredili godinu dana prije, imali smo oko 200 do 250 tisuća kuna investicija. Veliki razlog zašto je tome tako je to što smo dobavljače nastojali tražiti izvan Zagreba. Naš kolega, koji je voditelj The House Hostela u Zagrebu, preporučio nam je da što više nastojimo izaći izvan grada jer cijene padaju. Recimo, krevet na kat od punog drveta su koštali od 1000 do 1500 kuna u našim trgovačkim centrima, a mi smo ih u Pitomači, koja je malo dalje od Zagreba, dobili za oko 840 kuna. 

Dalibor: Što se tiče novčane potpore, to nismo dobili. Teško je doći do nje. Iz ostalih hostela, koji su se isto tek otvarali i koji su bili tražili potporu, su nam rekli da ne trebamo ni pokušavati jer nema interesa. No, mi planiramo uložena sredstva vratiti u sezonskim danima.

Tko je dao ime  The Brit Hostel i zašto?

Matea: To je bila moja ideja. Nazvala sam tako hostel jer se nalazi na Britanskom trgu. Ja sam se tu prije pet godina preselila i sviđa mi se duh ovoga trga, ima baš onaj pravi zagrebački štih. Sjetila sam se da bismo mogli ime hostela povezati s tom lokacijom pa smo skratili na BRIT da bude zvučno. Neki ljudi možda misle da ciljamo na određene goste, ali to nije razlog, nego baš zbog lokacije. Ime je pamtljivo, ali i nepromjenjivo jer je nekretnina tu te se neće mijenjati ni Britanski trg.

Na vašoj internetskoj stranici piše da ste obiteljski hostel. Ciljate li time na određen tip gostiju? 

Matea: Naš službeni slogan je „Za sve“ ili „For everybody“ jer ne bismo htjeli biti isključivi. Ne želimo samo backpackere jer smo već imali i ljude s djecom, i starije i one koji dođu poslovno. Želimo sve profile gostiju i da se svi tu udobno osjećaju. Za mlade ljude napravimo njihovu nekakvu zabavu, a s druge strane ne ometamo druge koji su se došli odmarati, tako da to dobro balansiramo.

Dalibor: Uglavnom kombiniramo, ako su mladi gosti na prvom katu, onda na treći stavimo starije kako im ne bi smetala buka. Zato smo imali i dosta gostiju, a pogotovo nam dolaze iz Italije, Njemačke i Britanije.

Kako se reklamirate, odnosno kako komunicirate s potencijalnim gostima? 

Matea: Napravili smo Facebook stranicu i prije nego što smo otvorili jer smo se željeli najaviti. Nakon toga smo napravili internetsku stranicu. Bruno Đanić, iz firme Webstanica.NET,  je bio naš web dizajner. Sve slike na stranici su njegove, a ja sam samo malo sugerirala što bih htjela od teksta. Mogu reći da se baš ponosimo s njom. Osim toga, imamo blog gdje pišemo za naše goste i dajemo im mogućnost da nam oni napišu osvrt o tome kako im je bilo kod nas. No, ono što je srž oglašavanja za hostel su stranice za rezerviranje. Neke od njih su Booking.com, HostelBookers, Hostelsclub i Hostelworld. Prilikom rezervacije one naplate proviziju od 10 posto. Jedino Booking.com ima malo drugačiji sistem jer ne uzimaju proviziju odmah, već prvo nama gost plati punu cijenu noćenja, a potom mi uplaćujemo njima proviziju od 15 posto. Ovaj način oglašavanja je dobar jer na tim stranicama postoje ocjene. Svaki gost kada se odjavi iz hostela dobije od njih upit na e-mail da ocijeni od 1 do 10 lokaciju hostela, osoblje, čistoću, sadržaj i slično. Tako se stvara rejting i po tome ljudi gledaju je li neki hostel kvalitetan. Mi smo tek u fazi skupljanja takvih osvrta.

Dalibor: Mi imamo tamo svoj profil hostela sa slikama, uslugama i cijenama. To je prvi kontakt nekog turista s nama pa on može vidjeli i našu internetsku stranicu te nas kontaktirati. Također imamo i letke koje smo nosili na Pleso, ostavljali u turističkim zajednicama, na glavnom i autobusnim kolodvorima, putem smo ih dijelili i po restoranima jer turisti kolaju. Dobili smo informaciju da turisti budu u jednom hostelu, ali ga znaju promijeniti ako ostaju više dana. 

Kako se nosite s konkurencijom i čime se pokušavate izdvojiti na tržištu?

Matea: Događalo nam se da dolaze gosti koji su nezadovoljni nekim drugim hostelima. Sada ima jako puno hostela, samo u centru ih ima oko sedam. S obzirom na to da smo u svome prostoru, mi smo na početku mislili da ćemo moći možda malo varirati s cijenom. No onda se dogodilo da su svi hosteli koji su u najmu da su potonuli s cijenama, a upravo bi je oni trebali držati na nekakvoj razini. Ne znam otkuda im ekonomska isplativost. Mi možemo i preuzimamo veliki dio hotelskih gostiju pa nema ekonomske logike da mi povisujemo uslugu, a snižavamo cijenu. Nećemo se povoditi za tim trendom sve dok zaista ne budemo morali jer nastojimo to kompenzirati kvalitetom, uslugama i ponašanjem naših zaposlenika. Nastojimo se održati na nekoj razini jer si na taj način diktiramo i same goste. U Splitu se već dogodilo to da je cijena pala za 10 eura u sezoni jer se netko sjetio pobrati sve, a nije razmišljao dugoročno.

Dalibor: Neki kažu da smo možda koji euro skuplji, ali mi ćemo to nastojati opravdati uslugama.

Matea: Smatramo da imamo dovoljno dobru lokaciju, interijer i sve ostalo kako ne bismo trebali snižavati cijene. Dobar nam je pokazatelj što nam se već dosta gostiju vratilo drugi ili treći put, a onda im to očito odgovara.

Koliko radnika zapošljavate i koji su vam bili kriteriji prilikom odabira zaposlenika?

Matea: Uz spremačicu imamo još četiri zaposlenika. Tu su dvije cure koje rade dnevne smjene i dva dečka koji rade noćne. U sezoni ćemo trebati još osoblja jer ipak imamo 78 kreveta, možda uzmemo kakvog studenta.

Dalibor: Pri zapošljavanju smo tražili osobe s iskustvom. Htjeli smo imati tu sigurnost da imamo zaposlenike koji su već radili u hostelima. To nam je bilo jako bitno budući da ulazimo u ovaj biznis prvi put, mi učimo s njima. Imamo sigurnost jer je uz nas netko tko već zna procedure oko hostela, a pogotovo kada dođe do komplikacija koje oni znaju rješavati.

Matea: Mi se tu ne postavljamo kao neki veliki šefovi, nego jednostavno radimo svi zajedno. Ništa nam nije problem i mi njima uskočimo kada god nešto treba. Uvijek se nekako vodimo time da sami napravimo ono što možemo, primjerice zašto bi nekog uzimali da dijeli letke kada nama nije problem otići malo prošetati se i podijeliti ih. Kada smo zapošljavali radnike svima smo obećali da će plaće biti neovisno o tome kako firma radi, jer smo tu obvezu preuzeli i nema šanse da se dogodi situacija u kojoj radniku neće biti isplaćena plaća. Za današnje vrijeme imaju sasvim pristojne plaće i rekli smo im da se oko toga ne trebaju brinuti.

Kako izgleda vaš tipični radni dan? Što sve obavljate u hostelu i ostaje li vam išta slobodnog vremena?

Matea: Dalibor je završio Građevinski fakultet, tako da on ima svoj posao, a ja završavam pravo. Zapravo svatko ima svoje zanimanje, ali jako puno vremena provodimo u hostelu i stalno smo na telefonu i e-mailu. Što god da se događa, zaposlenici nas obavijeste i uvijek smo im dostupni.

Dalibor: Ja sam kao voditelj zadužen za funkcioniranje cijelog hostela. Zadužen sam za šank i za nabavu svega što nedostaje kao što su posteljine, ručnici, papir za ruke i slično. Brinem za sve što financijski nedostaje, ali i za rješavanje raznih popravaka i problema kao što to zna biti recimo sa softverom. 

Matea: Za sve što bi se nepredviđeno moglo dogoditi, tu je Dalibor. Ja se bavim marketingom i odnosima s javnošću. Tu spada oglašavanje, internetska stranica, Facebook, osmišljavanje nekih novih ponuda i slično. Pošto sam na studiju prava, još imam par ispita do kraja, pola dana provedem u Sveučilišnoj knjižnici, a pola u hostelu.

Dalibor: Meni je statika struka. Radim u projektnom birou kao projektant suradnik i paralelno uspijevam voditi hostel, ali građevinarstvo mi je ljubav. Uspijevamo sve uskladiti jer imamo pametne telefone i dobre zaposlenike koji su upoznati sa svime. Dobro je što je u projektnim biroima radno vrijeme osam sati jer mi drugi dio dana ostane za hostel.

Matea: Moja mama uvijek uleti ako se dogode kakve nepredviđene situacije, a i živimo tu pa  smo uvijek dostupni. Dobro smo se organizirali pa nema potreba da baš tu budemo 24 sata. No uvjet je naravno da imate ljude kojima vjerujete i koji su sposobni. Koliko dobro uigrate sustav, toliko si ostavite i slobodnog vremena.

Koliko je trajalo uređenje hostela i tko se dosjetio urediti prostor stolicama, stolovima i lusterima od paleta?

Matea: Mama i ja smo zapravo zamislile da bi to bilo crno bijelo uređenje jer smo imali malo vremena za osmišljavanje. No, gospodin Goran Grozdanovski iz firme Goja design, koji je uredio prostor, nam je predložio da napravimo stolice, stolove i lustere od paleta. Rekao nam je da je to jeftinije, a na kraju se to pretvorilo u jedno malo umjetničko djelo. Stolar je trebao povezati palete, naš moler ih je trebao pošpricati, a onda smo trebali još samo staviti jastuke.

Dalibor: Bojali smo se kako će to djelovati u ovako velikom prostoru, ali dizajner nam je skicirao da vidimo sve u 3D-u. Na kraju je ispalo super. Uređenje je trajalo tri i pol tjedna, a to je zato što smo se dobro organizirali i radili smo od 0 do 24.

Koji su vam planovi za budućnost? Planirate li uvrstiti još usluga u svoju ponudu ili otvoriti još koji hostel u Zagrebu ili Hrvatskoj?

Matea: Vidjet ćemo kako će ovo ići, ništa ne isključujemo. Zašto ne bismo jednog dana otvorili neki manji hostel? Vidjet ćemo još kakvi će biti uvjeti u Europskoj uniji i hoće li se mijenjati regulative. Ako budu dobri uvjeti i ako budu dobri prihodi od ovog hostela, nema razloga da se ne širimo.

Dalibor: Veliki plus će biti ako bude poticaja, onda bismo mogli otvoriti hostel i na moru, a to bi bilo uvođenje u posao pravljenja malog lanca. Iz perspektive struke, budući da sam se dosta bavio sudskim vještačenjem i procjenama vrijednosti nekretnina, rekao bih da čim djelatnost u nekretnini otplati vrijednost te nekretnine to znači da je ta djelatnost već dovoljno zaradila da se može širiti i to jako brzo. To je period od oko 20 godina za ovakvu zgradu, ali normalno da nitko neće toliko dugo čekati da uđe u novi posao. Čim se vidi da se ide u tome smjeru, odnosno da se godišnje ostvaruje određeni prihod, onda se definitivno može s novcem ulagati. Zapravo se vrti taj isti novac.

Što biste savjetovali drugim ljudima koji također pokušavaju pokrenuti vlastiti posao i onima koji se boje upuštati u takav rizik?

Matea: Onima koji žele otvoriti hostel bih poručila da, pogotovo ako su u centru grada, dvaput promisle jer su zakupnine tolike da mogu pojesti plaće, tekuće troškove i sve novce koje imate. Ipak treba u posao ući s nekim kapitalom. Ne isplati se ići u prevelike kredite u ovaj posao gdje nas već ima puno, a dosta njih dobro rade i na neke su se ljudi već navikli. Izaći na tržište kao novi hostel u najmu je jako teško. Ipak, mislim da treba pokušati dok smo mladi jer kad ćemo raditi ako nećemo sad. Ako vjeruju u svoju ideju neka krenu u tome smjeru, ja bih za to uvijek riskirala.

Dalibor:  Prije pokretanja posla treba dobro proučiti tržište. Trebate dvaput razmisliti i imati neki kapital. Tko god misli krenuti u neki posao, dobro je da počne u svome prostoru. Treba tri puta razmisliti ako planirate ići u najam ili povezivati se s prijateljima, kako je sad to krenulo u hostelima ili kod otvaranja kafića. Definitivno treba staviti sve na papir i uzeti sve u obzir kao što su dobavljači, razni troškovi, režije i najam.

Matea: Uvijek treba ostaviti neku zalihu i za nepredviđene situacije jer tu stalno nešto treba kao što je papir za ruke ili posteljina. To je zapravo jedna velika mašinerija, čini se jednostavno, ali ima svoje zamke i svoje prednosti. Nekad ideja nije dovoljna, a niti entuzijazam ako nemate novčanu pozadinu ili neki temelj za pokretanje posla.

Dalibor: Iskreno, ne bismo otvorili hostel da smo trebali ući u kredite, neovisno o tome što nemamo najam. To što banke danas rade, kako se mijenjaju stope i kamate, je ipak rizik u koji ne bismo ulazili.

Matea: Ovo radimo s guštom i ne doživljavamo to kao obavezu, sve se može i nakon redovnog posla. Kada radimo u hostelu uglavnom nema stresa, dok ga na poslu uvijek ima.