Okrenutih leđa ne možemo promijeniti situaciju!

Moja obitelj je oduvijek živjela na selu. Bili smo skromni ljudi, skromnih primanja. Mama i tata su se vjenčali vrlo mladi. Tata je radio, a mama je bila kod kuće Blagdani su općenito u našem domu bili skromni i dosta se štedjelo. Ipak život na selu je imao svojih prednosti. Šunka je bila domaća, a ni jaja nismo morali kupovati. Imali smo i vlastiti vrt gdje smo uzgajali svoje povrće. Pisanice smo bojali pomoću crvenog luka, a kad je bilo prilike ukrašavali smo ih i voskom. Moj brat i ja smo uživali u toj zadaći jer je to značilo puno vremena provedenog s mamom u njenom najboljem raspoloženju. Mama i tata su nam rijetko kad za Uskrs kupovali slatkiše u trgovini, ali je zato mama radila najbolje kolače na svijetu, ne računajući one zagorene. Nisu to bili  uobičajeni kolači koje možete vidjeti na većini stolova. Naša mama je bila kreativna kuharica i slastičarka, a svi njeni kolači, ma kako različiti, su imali samo jedno ime: „Zmišljenci“. Uz pečenje kolača dolazila je neizostavna dječja poslastica - lizanja zdjele s kremom. To nam je bila zaslužena nagrada za ono silno ručno miješanje kuhačom od kojeg su nas boljele ruke. Električnu miješalicu smo nabavili tek mnogo godina kasnije.

Mi djeca, imali smo još jedan zadatak kojem smo se radovali. Svakog Uskrsa mama je tražila da pišemo razglednice svojim rođacima i obiteljskim prijateljima. Jako smo to voljeli jer nas je tata dan-dva ranije vodio sa sobom u trgovinu i dopustio nam da izaberemo koje god razglednice smo željeli. Za nas je to bilo pravo veselje. Tada nam još mobiteli i internet nisu bili dostupni i kad se nekome čestitalo kakav blagdan, to se činilo posjetom ili razglednicom od srca.

Kotakanje

Svakog Uskrsa, točnije rečeno nekoliko dana ranije, sva djeca iz sela bi se okupila na velikom križanju radi važnog dogovora. Morali smo dogovoriti na čijem će se polju ove godine kotakati (tradicionalna igra s drvenim štapovima i kotačem koja se još uvijek igra svakog Uskrsa u nekim turopoljskim krajevima) i igrati nogometni turnir. Kad smo dogovorili polje, rasporedili smo se i išli od kuće do kuće u selu ne bi li skupili novac za pića koja ćemo služiti na tom važnom događaju. Ljudi iz sela su bili velikodušni i svatko je dao koliko je mogao.  S „velikim novcem“ u rukama, (nikada nikome nije palo na pamet da ukrade pa ni novčić) sjeli smo na bicikle i pojurili susjedu koji je imao najveći automobil ili kombi u selu. Taj dobročinitelj nas je pak odveo do prvog dućana gdje smo kupili sokove i druga pića. Naše mame su nam također pomagale time što su pekle meso, kolače i pite koje smo smjeli nositi na Turnir i dijeliti ih s drugima. Svatko je dobio nešto i ubrzo su klupe i stolovi, također posudba jednog dobrog susjeda, bili popunjeni svakojakim slasticama.

Turnir je bio velika radost za nas djecu, ali i za odrasle. Cijelo selo je uživalo u tom događaju, koji smo mi djeca započeli, a koji se u mom kraju održava i danas i upotpunjuje tradiciju kotakanja. Ljudi iz susjednih sela su u ekipama dolazili takmičiti se s nama i veselju nije bilo kraja. Kuckali smo se pisanicama, uživali u gozbi i sokovima u količinama koje nam doma nikad ne bi bile dozvoljene. Gledali smo uspuhane susjede i rođake kako nakon godine dana neaktivnosti pokušavaju dokazati svoju vrsnost u nogometu, klizanjem na terenu, padanjem jedni preko drugih i zabijanjem autogolova. Naravno ti isti susjedi su imali i niz stručnih savjeta za nas mlađe generacije koje se nipošto nisu libili podijeliti s nama, a koji su nama bili ili smiješni ili pak dozlaboga dosadni.

Turnir i zabava trajali su cijeli dan, nogomet su igrali i odrasli i djeca. Kotakati su smjeli samo odrasli i ona velika, gotovo punoljetna braća.  Igra je bila opasna i nerijetko je završavala ozljedama i ožiljcima koje su neki stariji igrači ponosno pokazivali na Turniru svakog sljedećeg Uskrsa. Prepričavajući nam tako dogodovštine iz svoje mladost jer je kotakanje tradicija mnogo starija od Turnira.

I sad si vi svi sigurno mislite da sam ja rođena davnih dana kad s takvom nostalgijom pričam priču svojeg djetinjstva. Vjerojatno me vidite kao kakvu smežuranu staru bakicu iz davno zaboravljenog vremena. Za vašu informaciju meni je tek dvadeset i četiri godine (volim ovo „tek“), a priča koju vam pripovijedam i nije tako davna.

Nije stvar u vremenu i štednji  već - u zajedništvu

Trošili smo malo jer smo zajednički dijelili sve. Tko nije imao brašna posudio je od susjeda, a  taj susjed je posudio šećer i tako, sve se vrtjelo u krug. Kolači, meso i pisanice su se također dijelili i nije bilo onoga tko je u selu mogao ostati gladan i žedan. Ako možda nije imao doma, na Turniru je bilo svega za sve. Nije to bilo samo za Uskrs. Kad se u selu rodilo dijete, njegovi roditelji nikad nisu morali brinuti za odjeću i igračke, jer se sve dijelilo u krug. Nitko na to nije gledao kao na sramotu što se nema nešto novo, već je to bilo normalno i potpuno prihvaćeno. 

O djeljenju se nije razmišljalo kao o načinu štednje, već kao sasvim uobičajenoj stvari

Moć nekih medija natjerala nas je da kupujemo previše, da je sramota ako nemamo ovo ili ono ili ako posudimo i šalicu kave od susjeda. Postali smo preponosni i sad kad nam rođaci i prijatelji dolaze u posjetu za Uskrs, trudimo se, pa makar i na kredit, da kupimo što više da ne bi oni slučajno rekli da mi nemamo ili da smo siromašni, a činjenično stanje jest upravo to da i jesmo siromašni.

Otuđili smo se jedni od drugih i zaboravili smo prave vrijednosti u životu. Zajedništvo, sloga i prijateljstvo. Nesebičnost i poštenje. Danas svatko gleda samo sebe, čast iznimkama, i upravo zato smo u ovoj kaši neimaštine i siromaštva. Dok neki od nas kopaju po kontejnerima drugi na rate kupuju namirnice u trgovini. Ne možemo promijeniti situaciju jer smo jedni drugima okrenuli leđa.

Ako uistinu želite imati lijep Uskrs ili bilo koji drugi blagdan, zaboravite na velike kupovine, okrenite se zajedništvu, druženju i kreativnosti. Učinite li to ja vam mogu od srca obećati da ćete spoznati jedno veliko veselje kakvo vam dosad još možda i nije bilo znano.

Sretan Vam Uskrs!