Kako se mijenjao odnos Hrvata prema novcu?

"U radiše sve biše, u štediše još i više" čuvena je uzrečica Stjepana Radića i geslo koje bismo svakako trebali prihvatiti, i zato jer ga je izrekao veliki čovjek, a i zato jer je to odlično pravilo za život. 

Život na kredit nije ugodan. Na sreću, nikada to nisam iskusio jer nikad nisam uzimao kredit. Kaže se kako su oni koji su dužni (prije svega bankama i novčarskim kućama) u dužničkom ropstvu. Možda to i nije klasično ropstvo, ali nečega tu svakako ima. Nije ugodno zaspati sa spoznajom da si dužan banci par „somova“ eura, a svaki dan stotine završe na burzi rada.

Kakvi su prije bili krediti?

Nekada krediti nisu bili tako popularni. Kredita je bilo i prije, sjećam se da mi je otac govorio da je on kupovao neki namještaj na „kredu“ pa čak i da je, kao jamac, otplaćivao kredit od jednog „prijatelja“. Ne moram govoriti da ja ne jamčim nikome, a i većine se stvari kupovalo kešom. Skupljalo bi se mjesecima (ovisno o visini prihoda i rashoda) da se kupi neka stvar. To je bilo popularno i u najvećem potrošačkom tržištu svijeta, SAD-u, davnih 50-ih. 

U međuvremenu su se oformile razne kartične kuće, potrošački krediti, razvile su se marketinške agencije i odjednom su svi morali imati sve. No nije bilo love za sve odmah, pa se javilo kreditiranje. Tako tržišna ekonomija došla i kod nas te se krenulo s potrošnjom. Sjećam se „zlatnih godina“ 2004-2007 kad su parkirališta shopping-centara bila puna. Ergele limenih ljubimaca, mahom srednje klase su odavale impresiju veoma bogate zemlje.

Plaćanje novcem kojeg nemate 

No iza zidina hrvatskih mallova se krila tužna istina, sve ili većina tih silnih milijardi potrošnje su napravljene plaćanjem u budućnosti, novcem koji Hrvati nisu imali u svom džepu. Tad su bila i zlatna vremena za našu vlast. Lupali su se krediti, izdavale obveznice, trošilo se kao u Bruneju.

Banke su tada bile, a i sada su, veoma izdašne kad su u pitanju bile kreditne linije, naročito za potrošačke kredite. Često sam se pitao ima li kakve sprege između banaka i trgovačkih društava, jer ovi reklamiraju „požudu“ i činjenicu da su ljudi zaslužili nešto, potrošače stavljaju u centar svemira, a banke plaćaju naše „slabosti“.

I tako u krug. Kupi ovo, bit ćeš ljepši(a), bit će u trendu, svi imaju a ti ne, bit ćeš frik ako to nemaš itd. Na kraju se pitaš jesi li stvarno normalan ako to ne budeš imao/la. A banka je uvijek tu ako nisi pri kešu. 

Ljudi mi kažu: „to je normalno, mi smo tranzicijska zemlja“. Ja se s tim u potpunosti ne slažem. Mi jesmo bili do 90-ih u socijalizmu, no naše slobode s ove strane „željezne zavjese“, barem kad je kupovina bila u pitanju, bile su veće. Ruske žene su imale u jednom periodu pravo kupiti samo 2 para najlonki godišnje. Ja se ne sjećam nekih ograničenja kod nas, naročito 80-ih godina. Od 1988 smo mogli kupovati sve živo.

Sedam rodnih, sedam gladnih godina

Je li suvišno spominjati štednju? Mi smo većinom katolici. Biblija nam je temelj vjerovanja, biblijski spisi lektira za čitav život. No mnogi katolici ne poštuje jedno, meni veoma drago, biblijsko „pravilo“- 7 rodnih i 7 gladnih godina. Kad imamo, sklonimo, ostavimo malo sa strane jer nikad ne znamo kad će doći gladne godine. Sada su te godine, na žalost, tu. Jesmo li išta sklonili? 

Što su radili Babilonci?

Stari Babilonci su bili najbogatiji narod svog vremena. Oni su imali pravilo – sa strane odvoji desetinu svojih prihoda. Oni su „plaćali sebi“. Platite i vi. Ostalo rasporedite na osnovne troškove. E sad će me „napasti“ i reći da ne mogu ostaviti ništa sa strane jer su troškovi veliki. Jasno mi je da kod nas ima mnogo obitelji koje zarađuju daleko ispod minimuma i takvih mi je žao. Oni se moraju boriti da povećaju prihode. Druge nema.

Ostali moraju shvatiti da postoje: osnovni troškovi (hrana, režije, zdravlje i slično) i želje. Te se dvije stvari ne smiju miješati. Pet pari cipela nisu osnovni troškovi, jedan ili dva para možda jesu. Dva mobitela nisu osnovni troškovi, to su želje. LCD full HD nije osnovni trošak. Novi model limenog ljubimca nije osnovni trošak.

To su želje. Svatko od nas ima hrpu želja. I nikad ih ne možemo sve ostvariti. I mene "zagolica" ali...

Naše želje rastu svaki put kad im nastojimo ugoditi. Vrlo zanimljivo i istinito. Mene „zagolica“ svaki put kad prođem pokraj dućana mobilnih operatera, pa mi „oči ispadnu“ na nove modele s androidom. Tad iz džepa izvadim četiri godine star mobitel koji odlično funkcionira i odem dalje. Zašto? Zamislim da kupim taj neki novi model i ujutro se probudim, sat-dva „pročeprkam“ oko njega, shvatim funkcije i jednostavno ga odložim na stranu.

Od tada ga uzimam u ruke kad mi zazvoni ili kad stigne sms. I to je to. Par sati zadovoljstva koje me košta stotine ili tisuće kuna. Jednostavno smanjimo i reducirajmo želje, dovedimo se u stanje da nas prihod „pokrije“ kad su u pitanju osnovni troškovi i jedan dio „platimo sebi“.