Ljubav prema bicikliranju pretvorili u uspješan posao!

Iako u Hrvatskoj proizvodnja bicikala više ne postoji predstavit ćemo vam par mladih ljudi koji svojim globalnim razmišljanjem i znanjem mogu poslužiti kao uzor drugima. Oni dokazuju kako hrvatske ideje spojene s kvalitetnom stranom proizvodnjom uistinu mogu stvoriti odlične rezultate.

Razgovarali smo sa simpatičnim mladim kreativcima Mislavom Streicherom i Anjom Juretić, koji su svoju strast prema bicikliranju pretvorili u Mondo bicikle. Saznajte kako su krenuli i koji su im planovi za budućnost.

Kako je počela priča s Mondo biciklima?

Mislav: Mondo je naš zajednički projekt koji je započeo prošle godine kao ideja proširenja moje dotadašnje tvrtke Zion bikes. Želja nam je bila napraviti posao s gradskim biciklima kojih nema u Hrvatskoj. Inače, već se sedam godina bavim proizvodnjom bicikala kroz brand Zion bikes, a Mondo je samo nastavak te priče.

Anja i ja smo dosta razgovarali o toj ideji, napravili smo nekoliko skica i onda se razvila cijela priča. Anja je preuzela dio posla oko brendiranja, vizuala, osmišljavanja samog imena dok sam se ja više posvetio konstrukciji i razradi kako bi dobili što bolji proizvod. Mislim da smo napravili super proizvod jer su reakcije na bicikle genijalne. 

Anja: Sve je krenulo od skica i šaranja na papiru, prošle godine kada smo bili na moru. Tako smo ispisali cijelu bilježnicu ideja. Doslovno smo nacrtali bicikl na papiru, bojali ga bojicama, igrali se sa stilovima slova i smišljali kako bi to sve moglo izgledati. 

Kako je nastalo ime – Mondo?

Anja: Mondo na talijanskom znači – svijet. Na početku smo imali jako puno ideja, ali željeli smo kratko ime koje će biti zvučno i jednostavno za izgovoriti i Hrvatima i strancima. Na pamet mi je pala riječ Mondo koja na talijanskom znači svijet, a svi naši bicikli su nazvani prema svjetskim metropolama. Logo je isto tako univerzalan i simbolizira svijet, ali i kotač od bicikla. 

Koliko vam je vremena trebalo da ovu poslovnu ideju postavite na noge: od ideje do realizacije? Kako ste zatvorili potrebnu financijsku konstrukciju?

Mislav: Cijeli taj proces je protekao strašno brzo. Organizacija proizvodnje je išla, također, brzo zbog velikog broja kontakata u Tajvanu i ugovora s tvornicama s kojima surađujemo. 

Što se tiče financijske konstrukcije, investirali smo vlastita sredstva odnosno ušteđevinu koja se skupila u sedam godina u poslu s BMX biciklima. Također, jako su nam pomogli upravo naši poslovni partneri iz Tajvana koji su nam omogućili fleksibilnije plaćanje jer inače se sve mora platiti unaprijed. No, zbog dugogodišnje suradnje prepoznali su naše potrebe, širenje proizvodnje i nastanak novog branda pa smo dobili bolje uvjete za proizvodnju. 

Kad ste već spomenuli Tajvan, zašto surađujete s njihovim tvornicama? Zašto ne proizvodite u Kini ili recimo u Europi?

Mislav: Tajvan je centar svijeta, što se tiče proizvodnje kvalitetnih bicikala. Kada govorimo o sportskim, natjecateljskim ili o bilo kakvim drugim biciklima koji zahtjevaju visoku kvalitetu – sve se proizvodi upravo u Tajvanu. Razlog tome je što je Tajvan krajem 80-ih prepoznao poslovnu priliku i specijalizirali su se u nekoliko segmenata industrijske proizvodnje. Jedna od njih su bili upravo bicikli dok su druga – čipovi. U krugu od 50 kilometara moguće je nabaviti sve što nekome treba za tvorničku proizvodnju bicikala. Zbog dobre povezanosti i organizacije radi se s malim maržama, odnosno radi se na volumen te je stoga puno pristupačnije proizvoditi u Tajvanu nego u Europi, bez obzira što je Tajvan kao država skuplji za život od većine europskih zemalja.  Glavna razlika između Tajvana i drugih zemalja u kojoj smo mogli proizvoditi jest kontrola kvalitete.

Anja: Ljudi često imaju pogrešnu predodžbu o Tajvanu kao zemlji jeftine radne snage, odnosno miješaju Tajvan s Kinom, a radi se o jako razvijenoj i skupoj zemlji gdje su prosječne plaće u tvornicama oko 1000 američkih dolara što je više od naših radničkih plaća. Također,  ljudi često kada na deklaraciji našeg proizvoda vide mjesto proizvodnje - Tajvan, regiraju na način da to nije naš proizvod. Ljudi protom zaboravljaju sa su svi čipovi u mobilnim telefonima i gadgetima proizvodeni u Tajvanu, ali nitko neće reći da je primjerice Apple tajvanski proizvod, već da je američki proizvod. Također, svi veliki kvalitetni svjetski proizvođači proizvode svoje bicikle u tvornicama pokraj tvornice gdje se proizvode naši bicikli.

Mislave, vratimo se na priču koje je prethodila Mondu, tvoju vlastitu proizvodnju bicikla koja je krenula praktički iz tvoje garaže? Kako je to izgledalo i u kojem trenutku si odlučio početi surađivati s tvornicama u Tajvanu? Kako si se uopće uspio povezati s njima?

Mislav: S obzirom na to da sam se prije bavio BMX biciklizmom i natjecao u toj kategoriji, imao sam ideju dizajnirati i napraviti bicikl samo za sebe, po mojim potrebama i željama. Kroz inicijalna istraživanja industrije i mogućnosti za proizvodnju takvog bicikla, već na početku sam otkrio Tajvan. Zatim sam 2004. naručio bicikl po vlastitim specifikacijama te kada je bicikl došao u Hrvatsku i kada sam se počeo voziti na njemu, mnogo ljudi me pitalo gdje može nabaviti takav bicikl. Tada s pojavila poslovna ideja kako bi se iz tog mojeg osobnog projekta mogao napraviti ozbiljan posao. Onda sam 2005. uz pomoć roditelja, koji su prepoznali potencijal poslovne ideje, pokrenuo vlastiti posao. Važno je napomenuti kako sam im uloženi iznos uspio vratiti relativno brzo. 

Spomenuli ste Tajvan i podupiranje poduzetničkih ideja. Kakva su vaša iskustva, kao mladih poduzetnika, s nadležnim institucijama iz Hrvatske?

Mislav: Mislim da je situacija obeshrabrujuća i negativna. Primjerice, probali smo u suradnji s Hrvatskom gospodarskom komorom razviti dio priče vezan uz hrvatski proizvod. Na kraju nije bilo ništa od potpore i dogovora. Ispada kako mali poduzetnik, umjesto da ga se podupire i štiti, mora platiti kako bi njegovi proizvodi nosili oznaku hrvatskog proizvoda. Ironija je što primamo sredstva potpore od tajvanske gospodarske komore, primjerice sredstva za poslovno putovanje u Tajvan i slično, dok gospodarska komora u Hrvatskoj od mene samo traži novac. To nije način na koji se privlači investitore i poslovne partnere.

Kakvi su vam planovi za budućnost?

Anja: Širimo ponudu modela i sljedeći će se zvati Zagreb te uvodimo mogućnost da kupci mogu sami birati boju i detalje na biciklima. Upravo smo prije nekoliko dana prodali i prvi bicikl u Njemačku što nam je vrlo drago jer pokazuje smjer u kojem bi se mogli i dalje razvijati. 

Mislav: Dok nas ne prime u EU, izvoz nije opcija jer distributeri iz Unije nemaju nikakvog razloga naručivati izvan granica i plaćati uvoz i dodatne poreze. Fokus je zasada hrvatsko tržište te poslije ulaska u EU sljedeće godine, planiramo razviti i mrežu međunarodne distribucije. 

Koja je najvažnije lekcija koju ste naučiliu dosadašnjem poslu i što možete poručiti našim čitateljima?

Mislav: Nemojte odustati, iako vas institucije i okolina ne stimuliraju za poduzetništvo, moguće je uspjeti. Osobno sam uspio uz potporu svoje obitelji.  Također, marljivim radom od doma, iz vlastite garaže došao sam do Monda i cijele priče sa širenjem proizvodnje.