Palijativni centar u N. Marofu je najveći u ovom dijelu Europe: 'Bude suza, ali ima i smijeha...'

Raditi u palijativnoj skrbi nije nikako jednostavno. Kod nas dolaze teško bolesni pacijenti na produženo liječenje, a s pacijentima, uglavnom, dolaze i njihovi članovi obitelji. Oni svi imaju nadu, a mi im moramo dati točne informacije, koje ponekad zbog situacije, stresa ne mogu razumjeti. Zato je za ovaj posao, osim znanja, stalnog usavršavanja, ali i iskustva potrebna i velika volja i želja za radom.

POGLEDAJTE VIDEO: Melinda ručno oslikava murale u bolnicama

Pokretanje videa...

00:58

Melinda ručno oslikava murale u bolnicama: Pacijenti se vesele mojim radovima u čekaonicama | Video: 24sata/pixsell

Govore nam to djelatnici Službe za produženo liječenje i palijativnu skrb Novi Marof - glavni medicinski tehničar Službe Ivan Tuk, glavna sestra Odjela palijativne skrbi Dijana Kropek te voditeljica Odjela palijativne skrbi Martina Markunović Sekovanić. Naši su nas domaćini dočekali u prekrasnom dvorcu, čiji su vlasnici bili članovi obitelji Erdody, a koja je kasnije postala bolnica. Prvo je bilo Državno lječilište za tuberkulozne bolesnike, da bi kasnije postala ovo što je danas s prekrasnim parkom koji okružuje sve zgrade. 

- S ponosom možemo reći da smo mi najveće palijativna služba u ovom dijelu Europe. Unatrag nekoliko godina dobili smo najmoderniji palijativni odjel gdje imamo ukupno 89 kreveta. Sobe su većinom dvokrevetne te su samo dvije trokrevetne, sve su klimatizirane i opremljene najmodernijim krevetima. Vrlo smo ponosni na to jer u ovakvim uvjetima možemo pacijentima pružiti najbolju medicinsku skrb - govori nam dr. Markunović Sekovanić. Vrlo je bitno, nastavlja dr. Markunović Sekovanić, naglasiti kako njihovi pacijenti kod njih dolaze na daljnje liječenje.

- U javnosti, ali i među kolegama liječnicima postoji kriva percepcija. Da je palijativni centar mjesto gdje se ljudi šalju kako bi jednostavno umrli. To nije točno. Naši pacijenti ovdje primaju normalno terapiju te se rade sve potrebne analize. Naši pacijenti nisu samo onkološki bolesnici. Imamo pacijente i s drugim teškim bolestima - kardiološkim, neurološkim, gastroenterološkim. Ali najveći broj je ipak onkoloških pacijenata - govori dr. Markunović Sekovanić te odmah nastavlja:

- Kod nas pacijenti dobivaju svu potrebnu terapiju, pa i, zadnjih dana vrlo spominjani, morfij. Naravno, to se treba dozirati te se ide postepeno. U našem timu imamo cijeli niz liječnika te su odluke zajedničke. U timu imamo i socijalnog radnika, ali i psihologa. Prvi su nam potrebni jer imamo dosta socijalnih slučajeva, a psiholozi su u našoj službi prijeko potrebni. Ponajviše jer mi kao institucija radimo jako puno i s obiteljima naših pacijenata - govori nam dr. Markunović Sekovanić. Najteže im je, kažu nam, s mladim pacijentima. 

HUMAN POSAO Heroji palijativne skrbi: Mi činimo sve da im zadnji dani prođu u miru i dostojanstveno

- Mladi ljudi su uglavnom onkološki pacijenti. Imali smo i majke s djecom. To je zaista teško. Koliko god dugo radili ovaj posao, teško je ostati imun i hladan. Naši pacijenti se s nama otvore. Govore nam stvari koje nisu govorili niti svojim najbližima. Nama je jako bitno da pacijentu kažemo sve informacije koje on mora znati. Stvori se veliko povjerenje pa se i povežemo. Mi slušamo o njihovim obiteljima, odnosima, željama, propuštenim prilikama. Pa nakon što pacijent premine, javljaju nam se članovi obitelji. Zahvaljuju nam se, ali i pitaju: Što je otac/majka zadnje rekla? Od obitelji znamo i godinama dobivati čestitke za blagdane. To nam puno znači jer znamo da smo odradili naš posao na maksimalnoj razini. Naravno, ima i nekih kritika, koje su dobrodošle, ali, na našu sreću, to je u manjini - kaže nam glavna sestra Kropek. 

U bolnici, otkriva Kropek, ispunjavanju i želje. 

- Nekad imaju želju pojesti ćevape ili im se jede nešto u tom trenutku. Mi to javimo obitelji, a onda im Soni donesu izvana. No ako možemo mi to napraviti u našoj kuhinji, vrlo će radno naše kuharice to napraviti. Mi smo presretni kad oni nešto pojedu. A naši pacijenti su zadovoljni i s našom kuhinjom - otkriva nam Kropek. 

Uz sve to, godinama se bore sa stigmom da su oni bolnica iz koje “nitko ne izlazi živ”, ali posljednjih godina, kažu nam, to se promijenilo. 

- Kad sam se zaposlila ovdje bila sam u šoku. Ali sam bila mišljenja da se netko mora brinuti za te bake pa je pala odluka da ostanem ovdje. Uz to, ovdje zaista imamo obiteljsku atmosferu. Dolaze nam u posjetu i djeca, oni dolaze u predvorje pa se druže s određenim pacijentima. Imamo i puno volontera, posebice studenata medicine jer naša institucija surađuje s fakultetima. Organiziramo i neke događaje za blagdane, bude zaista lijepo i trudimo se da sve funkcionira. Stoga, zadnjih godina ljudi žele dolaziti ovdje jer su uvidjeli da smo dobra institucija, a to nam je i cilj - zaključila je dr. Markunović Sekovanić.