Pad Ive Sanadera: Vile, provodi i laži na kraju su ga došli glave

Poznavatelji obitelji Sanader kažu da je još u internatu, dok je pohađao nadbiskupsku gimnaziju u Splitu, Ivo Sanader razvio sposobnost snalaženja pod velikim pritiskom.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:18

Prije deset godina je Sanader otišao s vlasti. | Video: 24sata/pixsell

Nakon gimnazije otišao studirati u Rim, ali je, nakon dvije godine studija, odustao. Čim se iz Rima vratio u Split, spetljao se s Mirjanom i otišao živjeti kod njezinih roditelja. U Splitu je radio u Logosu, izdavačkoj kući koju je izdavanje goleme kolekcije Marxovih djela dovelo do propasti, pa je tadašnji urednik morao odstupiti, što je Sanadera diglo jednu stepenicu više.

Čim se uspeo, počeo je raditi neku knjigu Anatolija Kudrjavceva, splitskog teatrologa, i odmah je za nju naručio originalne radove hrvatskih slikara. Izdao je i “Razvratna i filozofska pisma dviju časnih sestara” u kojima se tematizira seksualna veza predstojnice samostana s dječakom Etienneom. Uopće, kao izdavač Sanader nije bio konzervativan, ali, na njegovu žalost, nije bio ni uspješan. Ta orijentacija nije bila ništa komercijalnija od prethodne, pa je poduzeće preuzeo neki autsajder, akviziter, koji je izdao knjigu o mornarskim čvorovima i odmah Logos digao na noge. Kako je znao francuski i njemački, Sanader je nakon Logosa neko vrijeme radio u poslovnici Dalmacijaturista na Rivi, kao turistički radnik.

Osamdesetih je, pak, majstorski zavaljao Predraga Matvejevića, šefa sveučilišne komisije za nostrifikacije. Matvejeviću je rekao da je ljevičar, pa mu je komisija bila blagonaklonija nego što bi trebala, i austrijsku je diplomu prevela u hrvatski doktorat.

Iz splitskog je Logosa zapalio bez riječi objašnjenja, pa su se Matvejević i Duško Čizmić Marović čudom čudili kad su, čekajući Sanadera da promovira neku knjigu, u sobi našli samo cedulju s porukom “Otišao sam...”
Sanader se u Austriji okušao kao biznismen, ali to nije išlo.

Radio je kao dopisnik Sportskih novosti na Zimskim olimpijskim igrama 1976. u Innsbrucku, pa kao posrednik u trgovini erotskim fotografijama Mayer Pressa.

Te je materijale otkupljivao zagrebački dvotjednik Start, no nije mogao mnogo zaraditi. Denis Kuljiš je tvrdio da je godišnji ugovor Starta i Mayer Pressa vrijedio 3000 dolara pa Sanaderova provizija nije mogla biti velika. No Sanader je u Austriji upoznao neke važne ljude, bliske Jörgu Haideru, što će se u vremenima hrvatske tranzicije pokazati jako važnim.

Romantičan par

Sanader se iz Austrije vratio bez dinara. Stanovali su blizu teretne luke, u krajnjoj bijedi. Svi su ih u Splitu znali kao romantičan, siromašan par. To se kasnije dosta promijenilo...

Jedan bivši ministar vanjskih poslova tvrdi da je Sanader, kao pomoćnik ministra na Zrinjevcu, prolazeći kroz hodnike na svakom mjestu gdje je postojalo ogledalo, zastajao i gledao vlastiti lik. To je strašno iritiralo Tuđmana, koji je povrh svega mislio da je Sanader lijen. Politički je nastradao kao žrtva Pašalićeve urote ali je kasnije na izborima za predsjednika HDZ-a, presudnima i za njega, i za Pašalića a vjerojatno i za Hrvatsku, pobijedio. Pobijedio je uz silne namještaljke i asistenciju Vladimira Šeksa, Alena Borbaša i Branimira Glavaša. Pašalić je dobio bitku a Sander rat.

Sanader se kroz politiku silno uzdigao. Na vrhuncu moći stvorio je fascinantan arhipelag paralelnih ustanova, preko kojih je imao kontrolu nad svime što je htio. Vladao je investicijama, proračunom, medijima. Prema nekim svjedočenjima, koristio se metodama koje doista ne priliče politici, čak ni ovakvoj kakva je naša. Suradnike je tretirao kao mušice, čak i najjače.
“Vladao je željeznom rukom u svilenoj rukavici”, priznat će u trenutku slabosti Šeks.

Izolirao je gotovo sve džepove otpora. Europa ga je obožavala. Srbe je vratio u društvo i opet im dao građanska prava riječima “Hristos se rodi”. Talijane je pozdravio na talijanskom. Detuđmanizirao je Hrvatsku. Nakon nepopularnog i svojeglavog Tuđmana bio je tretiran kao prosvjetitelj, možda prosvijećeni apsolutist, moderni hrvatski faraon, Kralj Sunce, pa ga nitko nije puno propitivao, kao ni sustav koji je gradio - a koji se kasnije pokazao kao “hobotnica”. Izvješće porezne uprave, napravljeno na zahtjev Uskok-a, kaže kako su on i supruga Mirjana mogli uštedjeti maksimalno 4,5 milijuna kuna. Vrijednost njegove blokirane imovine iznosi, međutim, 25 milijuna kuna. U golemo bogatstvo spada i više od 100 umjetničkih djela, slika i skulptura, vrijednih oko 10 milijuna kuna.

Život na visokoj nozi

Sanader svoj luksuzni stil života nije skrivao, čemu svjedoči vila u Kozarčevoj ulici u Zagrebu i impresivna kolekcija satova. Za vilu u Zagrebu dio novca dao je Sanaderov punac Ivo Šarić. 1992. dao im je ušteđevinu od 77.175.000 hrvatskih dinara i kupio prvi stan od 113 kvadrata od Đure Papca. Kasnije im je dao još 359.955.000 hrvatskih dinara, za koje je kupio još jedan stan u vili od 116 kvadrata. Kćer Mirjana je u prosincu 1994. kupila treći stan za 876.000 kuna. Dvije godine kasnije došli su u posjed i četvrtog stana koji je proglašen neupotrebljivim za stanovanje. No osim stanova Ivo Šarić ima i 30.000 kvadrata zemlje na Braču koja je smještena kraj uvale Krvaca na zapadnoj strani otoka. U splitskoj Sukoišanskoj 26 na 6. katu još je jedan od stanova koji je upisan na Mirjanina oca. Taj je stan od 80,5 kvadrata Šarić dobio od brodogradilišta Split kao dugogodišnji djelatnik. I Šarićeva supruga Karmela, koja je nedavno preminula, 1995. je kupila stan u Splitu na adresi Karamanova 9 od 65 četvornih metara. I Sanader ima stan u Splitu koji je kupio 1992. kada je punac kupio prvi u Kozarčevoj. Na splitskoj adresi Riječka 5 prostire se Sanaderovih 100 kvadrata koje je tad platio 100.000 njemačkih maraka.

Kupio je i grobnicu

Supruga Mirjana, uz stan i garažu u Kozarčevoj, ima vinograd u Zaprešiću, što je zapravo zemljište bez vinograda od 3200 kvadrata u Kupljenovu kraj Zaprešića, te Mercedes iz 1999. U Mirjaninoj garaži bio je Sanaderov Renault 8 iz 1967. Auto se nalazi u Muzeju automobila “Ferdinand Budicki”.

No s plaćom od 20-tak tisuća kuna izgleda nije mogla na kraj pa se trudila godišnje zaraditi honorarno do 90.000 kuna. Ipak, osim vidljivog, Sanader je uspio novac pospremiti i na “nevidljive” račune u inozemstvu, ali i na račune svojih bližnjih. Imali su ukupno 78 računa u inozemstvu.

Još 2007. 24sata otkrila su skupocjenu zbirku satova koji su krasili ruke tadašnjeg premijera. Iz toga je proizašla prva Sanaderova velika afera koja je bila poput najave svih onih koje su uslijedile. Prvi sat kojega su uočili naši novinari, marke Lange und Sohne, vrijedi između 21.000 i 28.000 eura. Toliki novčani iznos primjerice bivši premijer u imovinskoj kartici navodi kao nasljedstvo. Unatoč interesa javnosti nikada nije objasnio od kuda mu zbirka satova od 150.000 eura. Prvo se pravdao da nije znao kako uopće upisati satove na formular Povjerenstva za sukob interesa. Nakon Lange und Sohne pred fotoaparate je došao sa satom marke Mercedes koji vrijedi oko 10.000 eura tvrdeći da ga je dobio na poklon kad je 1999. kupio automobil Mercedes kojeg vozi supruga Mirjana. 
Posljednja Sanaderova velika investicija prije uhićenja bilo je grobno mjesto na Mirogoju blizu Tuđmanove grobnice u kojem ima devet mjesta , a vrijedi 93.000 eura. Da se nije upustio u poslove koji će ga dovesti u sukob sa zakonom, Sanader je mogao napredovati do neba. Sve što je stekao, možda malo manje, mogao je dobiti i na drugačiji način.

Nedodirljiv i moćan

No, da je bio realističan, narcisoidni Sanader nikada ne bi došao na ideju da državu može voditi preko mobitela, oslanjajući se samo na snagu vlastitog autoriteta. Materijala koji bi ga uvjerio u vlastitu božanstvenost bilo je, na žalost, napretek. Na vrhuncu moći opisivali su ga kao “političkog kolosa”, čovjeka koji je “dosegnuo hrvatski Olimp”, i koji je “istinski politički pobjednik”. Kad je otišao, mnogi su bili uvjereni da će se brzo vratiti, pa su ga uspoređivali s Bobbyjem Fischerom, šahovskim genijem, velemajstorom koji se povukao kad je bio najveći. 
“Ivo Sanader je istinski državnik i neprijeporni autoritet. Nije to bio zato što je upravljao čeličnom rukom i što je rezao prste svakome tko misli drugačije, nego je jednostavno imao takav autoritet”, rekla je Jadranka Kosor. Andrija Hebrang nazivao ga je “moralnim strojovođom”.

Za dva Sanaderova mandata na čelu Vlade Hrvatska se zadužila za 20,9 milijardi eura pa se ukupni dug zemlje u njegovu mandatu popeo na 40,8 milijardi eura, što je tek nešto manje od godišnjeg BDP-a.

Krivom politikom Ivo Sanader cijelu je zemlju doveo u tešku situaciju jer je u dva njegova mandata (od 2003. do 2009.) Hrvatska, prema procjeni Dražena Rajkovića, oštećena za oko 80 milijardi kuna. Ta je šteta jedva usporediva i sa čim u hrvatskoj povijesti imamo li na umu mirnodopska razdoblja. Politički kolos iz Dugobaba stvorio je, kako se pokazalo, sustav za isisavanje novca čiju preciznost nadmašuje možda jedino njegova širina. Pljačka nije bila samo bezočna, bila je i sveobuhvatna.

Preduvjet sustava koji je izgradio bila je zapravo neograničena eskalacija troškova. U HDZ-u su došli do zaključka da je Sanader imao pripremljen plan za povratak. Sad misle da je on u vrijeme - kako je računao - privremene odsutnosti, trebao legalizirati svu imovinu koju je stekao. Osnovati poduzeća, kupiti poslovne prostore, sklopiti ugovore sa stranim lobističkim kućama ili sveučilištima, kako bi golemo bogatstvo steklo neko fiktivno pokriće.

Do tada, računao je, Kosor će se već pokazati nesposobnom da vodi državu, i on će se vratiti kao spasilac. U ostvarenju tog nauma spriječilo ga je nekoliko krivih pretpostavki.

Pobune ministara 2009.

Prva je ona o potpunoj nesposobnosti Jadranke Kosor da vlada strankom i Vladom. Druga, da će utjecaj iz sjene ostvarivati oslanjajući se na vlastitu snagu ličnosti. A već u ljeto 2009. počele su prve pobune ministara koji su dojavljivali novinarima da ih naziva. Bilo je to jasno otkazivanje poslušnosti čovjeku koji je u svojim rukama imao golemu moć. Sanader je uhvaćen 10. prosinca 2010. godine na autocesti kraj Salzburga dok je plaćao cestarinu na naplatnim kućicama. Za njim je u tom trenutku bila raspisana Interpolova tjeralica. Bio je upozoren da mu slijedi uhićenje, ali do posljednjeg trenutka u to nije želio vjerovati. Tadašnji ministar policije Tomislav Karamarko izjavio je: “Za bijeg Sanadera ne osjećam se odgovornim. Kad je otišao, on je bio slobodan građanin”.

Švicarske veze i tvrtke

Njemu bliska osoba u nekoliko navrata mu je kazala da je stvar vrlo ozbiljna, na što je Sanader samo odmahnuo rukom. Pa, iako ne vjerujući da bi ga policija uistinu mogla privesti, netom prije uhićenja kod svog prijatelja Stjepana Fiolića skrio je vrijedna Brioni odijela, umjetnine i Renault iz 1967. godine.

Prošlo je cijelo desetljeće od najveće političko-kriminalne afere u hrvatskoj povijesti, a nacija i dalje ne zna točan odgovor na pitanje zašto je, zapravo, Sanader podnio ostavku. On uporno tvrdi da je to bilo zbog ucjena Slovenije. To je ponovio i 2017. u intervjuu za Večernji list: “Pahor i ja smo se našli nekoliko puta. Na sastanku u Mokricama u četiri oka sam ga pitao zašto to radi, da je to čista ucjena... Tad sam mu rekao: ‘Borute, upamti, Hrvatska će ući u EU, a neće dati ni centimetra zemlje’.” Čini se da je tjednik Express došao do najuvjerljivijeg odgovora. Bitan element u toj slagalici je Robert Ježić, odnosno njegov zagonetni partner u tvrtki Xenoplast, preko koje je navodno MOL platio pet milijuna eura Sanaderu da bi ovaj zauzvrat Mađarima predao Inu. Robert Ježić, krunski svjedok Uskoka protiv Sanadera u aferi Ina-MOL, ustvrdio je kako je moguće da je dio od pet milijuna eura mita za Sanadera koji su uplaćeni na račun Ježićeve švicarske tvrtke Xenoplast završio na njegovu privatnom računu, s kojega je potom plaćao obaveze prema Hypo banci.

- Novac je išao za otplatu kredita Hypo banci. Dogovor je bio da se novac koristi za poslovanje te da mu se počne isplaćivati nakon godinu-dvije - rekao je Ježić. Ježić je na sudu rekao da ne želi otkriti tko je bio suvlasnik njegove tvrtke “jer je ta osoba pokojna”. Novinari su primijetili da se na tom ročištu Ježić neobično ponašao, da je nekoliko puta, nezadovoljan pitanjima, opsovao sebi u bradu, zbog čega je i oštro opomenut. No Index je - tjedan dana prije no što se očekivalo da će Ježić, na ročištu 6. lipnja, konačno objaviti istinu i reći tko je suvlasnik tvrtke Xenoplast, odnosno Dioki Holdinga, registrirane u švicarskom Zugu, objavio da Ježić nije govorio istinu. Znalo se da je Xenoplast u tom razdoblju zastupao Stefan Hurlimann, ali registar tvrtki pokazuje da su 2004. kao direktori bili upisani Robert Ježić te Michael Iten i Urs Hausheer, odvjetnici iz tvrtke Hausheer&Partner, koja i danas dijeli adresu s Diokijem.

Hausheerova imena više nema na listi ključnih ljudi ove kompanije, ali zato u novoj tvrtki Nord Stream 2, onoj koja se brine za još veći i značajniji plinovod, koji treba udvostručiti kapacitete Sjevernog toka 1, kojim se plin s baltičke obale u Rusiji doprema u Njemačku, stoji ime jednog pravog stasijevca, možda i najmoćnijeg bivšeg stasijevca na svijetu. Taj plinovod u velikoj mjeri određuje i budućnost Europe: Mike Pompeo je početkom godine rekao da će SAD sve učiniti da ga zaustave, ali sa simpatijama ga gledaju Francuzi i Austrijanci.

I u Francuskoj i u Austriji ruska je agenda izrazito jaka. Moskva danas izvozi desni populizam, a u bazi svega je novac, koji dolazi iz dva izvora, nafte i plina. Rusija pokriva lavovski dio europskih potreba za plinom i Europa je o tom plinu ovisna. Moskva za nj dobiva golem novac. Preko novca ostvaruje politički utjecaj.

Cilj američke politike - do Donalda Trumpa - bio je onemogućiti ruski monopol na dobavu plina i izbaciti Ruse iz igre.

Efekt 'crnog labuda'

Rusi su odlučili to spriječiti. Amerika je otkrila da se preko Ježića, odnosno Sanadera, odvija operacija Trojanski konj. U tome moćnom okruženju Ježićeva tvrtka bila je mali igrač, ali za Hrvatsku, njezinu političku i ekonomsku sudbinu, možda krucijalan. I tu dolazimo do odgovora na pitanje zašto je Sanader svoju “dionicu” proglasio “dovršenom” - čini se da ga je skriveno lobiranje za ruske poslovno-političke interese, a oni su koncentrirani uglavnom na probijanje puteva za rusku naftu i plin, odnosno sprečavanje konkurencije da dospije na iste trase, stajalo glave.

Netko ga je pozvao na razgovor i dao mu ponudu koja se ne odbija. Možda su u tom poslu asistirali i Nijemci, koje je također doveo do očaja paktiranjem s koruškim “kontroverznim poslovnim ljudima”. Sanader je odlučio povući se, držati predavanja u Americi - i tako legalizirati svoje bogatstvo - a po potrebi se i vratiti na scenu...

Sanader kao Sanader, igrao je s figom u džepu: odlučio se povući - privremeno - nastojeći iz sjene vladati daljinskim upravljačem, preko Jadranke Kosor, no ta je procjena bila fatalno pogrešna. Svi drugi elementi jednadžbe bili su mu, inače, ispravni. Nakon Obamine administracije u Washington je došla Trumpova, koja puno blagonaklonije gleda na ruske operacije u ovom dijelu svijeta. Sanader i Ježić danas bi u Washingtonu bili gledani kao blaženici. Ali Sanaderu se dogodio “crni labud” - nepredviđena katastrofa, do koje dolazi zbog nekog nepredvidivog elementa, odbijanja Kosor da radi na daljinski i ispunjava naredbe.