Nekada su bile specijalne škole s posebnim programima koje su pohađala djeca s teškoćama u razvoju. S njima je radio profesor defektolog individualno prema njihovim mogućnostima, a u grupi je bilo najviše do 6 učenika. U takvim okolnostima postizali su se maksimalni rezultati jer svako dijete s teškoćama u razvoju ima drugačiju dijagnozu što direktno utječe na njegove mogućnosti svladavanja određenih znanja. Onda je došao zakon po kojem se djeca s teškoćama u razvoju uključuju u redovni sistem obrazovanja a time su se pojavili i problemi. Da bi se riješili problemi u razredima osim redovnog nastavnika trebao bi biti i t.zvani asistent koji je u stvari defektolog određene specijalnosti. Sve je to učinjeno u ime humanosti kako se djeca s poteškoćama ne bi osjećala izoliranima, ali je onda došlo do problema jer djeca imaju različite razvojne poteškoće a svi asistenti nisu za sve jer imaju svoju specijalizaciju pa bi zapravo trebalo biti više njih da se postigne željeni uspjeh koji je često i minimalan. Za takav oblik rada treba jako puno novca i jako puno asistenata uz dakako redovnog nastavnika, a pitanje je i kakvi rezultati iz svega izlaze.