Tko se nije namirio i potkožio devedesetih (u danima ponosa i slave -Domovinski Rat) i nešto poslije, u Hrvatskoj nema što tražiti ni čekati. Tko tada nije iskoristio priliku pa se do dana dašnjeg nije uhljebio pa nema tamo gdje treba rođake, kumove, zemljake, poslovno-interesne prijatelje, pa stoga nije u mogučnosti krasti, u Hrvatskoj nema što tražiti ni čekati. Tko želi raditi (bilo kao obrtnik, mali i srednji poduzetnik, radnik i seljak), i za sebe i svoje obitelji a ne samo za vojsku stranačkih uhljeba, koji ništa ne zarađuju a prave samo štetu i trošak, u Hrvatskoj nema što tražiti ni čekati. Mladež, školovani i oni koji žele i znaju pošteno raditi,, da ne bi bili dužna sirotinja, što je u Hrvatskoj jedino u ovim okolnostima moguče biti, nemaju što tražiti u Hrvatskoj.........Budimo iskreni. Ni vani život nije uvjek ružama posut, i nije sve med i mlijeko. Nigdje nije. Bez učenja, truda, odricanja i znoja, ničeg nigdje nema. Ali vani uz trud, rad i odricanje, barem imate neke šanse za nešto dobra napraviti za sebe, svoje familije i za svoj život. U Hrvatskoj takvih šansi imate samo ako imate veze među vladajučim političarima i državnoj administraciji. Tad možete biti i zadnja lijenčina intelegencije prosječne kokoši, ali ipak biti financijski i matrijalno sigurni. Ako nemate veza gdje treba, u Hrvatskoj imate samo šanse da budete doživotna dužna sirotinja.