ovih dana razmišljam o ratu i smrti oca i svemu i ne mogu se sama sobom dogovoriti jesam li tužna ili što, vidim taj spomenik njemu i suborcima i ne osjećam ništa. možda tužno jer ne znam kako je to imati oca, ljuto možda kad se sjetim maminih priča da ponekad nije bio baš dobar. i nikako sretno. zbunjeno na kraju krajeva. i ova me vijest pogodi iz vedra neba i rekla sam sama sebi - jebo te prokleti rat i sve zajedno više. kad pogledam na kraju krajeva sva moguća sranja koja su nas zadesila u obitelji i način uopće na koji danas funkcioniramo i shvaćam da je zbog rata 80% toga u kurcu! a i općenito, imamo državu, i ponosna sam na nju, ali taj ponos splasne kad vidim koliko ljudi živi u mržnji, jadi, bijedi... proklet bio više taj rat i ta jebena mina i onaj koji ju je tu ostavio ne znajući da će ta jedna jebena mina ubiti nevino dijete . proklet bio rat...isprike na pomalo nevezanosti uz članak ali eto, puklo me. počivaj u miru dijete...