Policija još traga za Ivanom Božićem, 29-godišnjakom iz Solina koji je automobilom udario policajca zadavši mu ozlijede opasne po život. Njegovo stanje je sada stabilno, a prognoze u oporavak optimistične
Ispovijest oca bjegunca Ivana Božića: 'Nemam načina kako do njega, daj Bože da se preda'
A što da vam kažem kako sam. Nikako, tako sam. Razgovarao sam i jutros s ocem i majkom od mladog policajca, ne mogu vam opisati kakvi su to divni ljudi. Pa zamislite, oni meni zahvaljuju na istupu i hrabrosti, a meni je u cijeloj priči nabitnije da je njihov sin van životne opasnosti, to je moja zvijezda vodilja. Svog sina ne pravdam, ali ima on svoju tegobu, svoj križ, koji je sada 'nakrcao' i nama. Mi kao obitelj to moramo nositi, kazao nam je jutros otac Ante Božić, otac 29-godišnjeg Ivana za kojim je još potraga jer je u noći na srijedu, oko 00:50 sati, udario 20-godišnjeg policijskog vježbenika koji je radio na punktu redovne kontrole prometa u Ulici Domovinskog rata.
- On je momak s ADHD-om, dijagnoza je prepoznata na vrijeme, praćena je kroz život. Priča se uvijek svodila na to da će se on do njegove 25. godine smiriti, da će to proći, ali nije. Odrastao je u jako normanoj obitelji, osim njega imamo još troje djece koji su savršeni, bez ijedne mrlje u biografiji. Ivan je iznimno inteligentan, vjerujte mi, on je lumen, samo je otišlo u krivome smjeru, totalno krivom smjeru. Mi smo godinama radili na tome, ja sam mali privatni obrtnik i njemu nikada ni za čim nije bila potreba – kazuje nam otac Ante na naš upit o njegovim ranijim problemima s policijom. Ivan naime, ima policijski dosje zbog krađa boca, gajbi i pića, oštećenja tuđe stvari i zloupotrebe droge, točnije, marihuane.
- Vodio sam ga sa sobom raditi da ide raditi jer je sposoban za sve. Pa on je u šestom razredu sam popravljao školska računala, ali nastava mu je bila dosadna. U vrtiću su gvorili da je toliko napredan da treba poći ranije u školu, na testu inteligencije bio je natprosječno inteligentan. U životu nije pokazao agresivnost, ni prema majci, ni braći i sestrama, ni prema meni, nikada, bez obzira na svoje ispade. Ja sam o svemu zadnji doznao. Što ću se ja sada kriti od nečega, što da radim? Toliko ljudi poznajem, toliko sam ljudi pomagao, i Petrinju i svoju Zagoru i brojne pojedince – govori nam otac Ante koji stalno vrti 'film' u glavi kako se ta nesreća mogla dogoditi.
- Pa ne mogu to shvatiti, je li bio na mobitelu pa ga nije vidio, je li policajac izašao na cestu korak previše... O svemu tome sam pričao i s roditeljima od policajca, dugo smo razgovarali pokušavajući razumjeti što se dogodilo. Ipak, na kraju svega, Ivan će morati odgovarati za svoje nedjelo, on je jedan nesretnik, siguran sam da nije ni njemu lako, izazivao je sudbinu i izazvao ju je. Iz obijesti to nije napravio, to mogu kao ćaća reći – kaže Ante dodajući kako su na raspolaganju policiji što god im treba.
- Ivan mobitel nema, a ja nemam nikakav način da dođem do njega. Daj Bože da se preda. Hvala Bogu da je momak u redu, križ moram nositi. Teško je, dogodilo se zlo, a moglo se dogoditi sto puta gore – kaže Ante. Ivan se javio sestri, i to je, porema dosadašnjim podacima, jedini trenutak kada se i javio obitelji.