Mnogima je san pokrenuti vlastiti uspješan posao, no ne uspije svima od njega stvoriti prepoznatljiv brend. Razgovarali smo sa nekima od onih kojima je to pošlo za rukom
'IMATI SVOJ OBRT JE BORBA'
Ostavili su poslove i pokrenuli tvrtke: 'Po receptima baka pečem kolače za cijeli svijet'
Osim dobre ideje, za stvaranje brenda potrebno je puno mašte, odricanja i vizije. Barem tako kažu naši sugovornici koji su zakoračili u nepoznato i uspjeli u svom naumu.
POGLEDAJTE VIDEO: Smiljana Matijaca o pokretanju poslovanja
Pokretanje videa...
00:33
- Suprug i ja smo puno žrtvovali. Godinama nismo imali slobodnog vremena i radili smo po 12 sati na dan. Odrekli smo se stvaranja obitelji i to smo stavili po strani kako bismo stvorili posao i brend koji danas nešto znači u Hrvatskoj, ali i svijetu - započinje razgovor Jelena Skendžić Ratkajec (35) iz Zagreba, vlasnica brendova Skintegra i Skinlick.
Diplomirana antropologinja i etnologinja te bivša novinarka koja je donedavno pisala o beauty trendovima, prije sedam godina osnovala je sa suprugom Vjekoslavom tvrtku koja se bavi proizvodnjom kozmetičkih proizvoda, prvenstveno za problematičnu kožu. Prisjeća se kako je put od ideje do realizacije trajao oko godinu dana.
- Još tijekom studija vodila sam blog posvećen recenziji kozmetike jer imam cjeloživotnih problema s kožom, od rozaceje do masne i osjetljive kože te akni. Blogom sam pokušavala pomoći sebi i drugima u sličnoj situaciji da na tržištu pronađu odgovarajuće proizvode - prisjetila se Jelena koja je potom postala novinarka i dalje se baveći pitanjem kozmetike.
Njezin suprug u međuvremenu je radio za američku tvrtku koja se bavi agregiranjem znanstvenih članaka pa je preko tog softvera imala uvid u brojne znanstvene članke i knjige koje su inače nedostupne za javnost i namijenjene su samo su za akademsku zajednicu. Zato je stekla potrebna specijalna znanja iz dermatofarmacije. Posvetila se prikupljanju znanstvenih činjenica o kemijskom sastavu proizvoda istražujući njihov utjecaj na kožu.
- Kroz gotovo osam godina koliko sam posvetila blogu i kozmetici, uvidjela sam kako konačno imam dovoljno znanja za stručnu diskusiju sa farmaceutima te sam počela suradnju sa laboratorijem kojem smo platili da napravi serum koji sam osmislila. Riječ je o serumu kakvih na tržištu do tad gotovo i nije bilo, a sadržava sastavnice idealne za problematičnu kožu, od salicilne i glikolne kiseline do ekstrakta sladića ili zelenog čaja. Godinu dana radili smo na savršenim omjerima i formulaciji, a ja sam bila glavni pokusni kunić - objasnila je Jelena dodajući kako je na početku bilo puno prepreka, od informiranosti kupaca do financijskih potreba projekta.
POGLEDAJTE VIDEO: Jelena Skendžić Ratkajec o pokretanju posla
Pokretanje videa...
00:38
Dodatno, da bi financirali proizvodnju, ona i suprug su podignuli poslovni kredit u banci. Više nije bilo povratka.
- Ja sam bila ta koja je serum oglasila na internetu, a potom ga pakirala i slala kupcima. Iz današnje perspektive, bila je riječ o smiješnoj situaciji u kojoj smo imali već prvog dana 13.000 tadašnjih kuna prometa, što je bio ekvivalent moje četiri plaće. Rasprodali smo sve u rekordnom roku, i to je bio pokazatelj da moramo ići dalje. Od zarade bismo zadržali mali dio, ali sve ostalo smo reinvestirali proširujući posao - kaže Jelena čija tvrtka danas ima vlastiti proizvodni pogon za 34 zaposlenika.
- Kredit smo otplatili nakon dvije godine i imamo u ponudi više od 30 proizvoda, a lani smo lansirali i sestrinski brend s rudimentarnijim koncentracijama aktivnih tvari i nižih drogerijskih cijena. Osim u drogerijskim lancima, naši proizvodi su u Mađarskoj, Sloveniji, Austriji i stalno izbacujemo novi asortiman i širimo poslovanje - ponosna je Jelena.
Godine istraživanja i eksperimentiranja bile su potrebne i kako bi se razvio Suza Croatian Distillery, brend svjetskog glasa namijenjen ljubiteljima alkoholnih pića. Blizanci Borjan i Tino Suzić (45) iz Rijeke dali su otkaze na poslovima kojima su se bavili kako bi se posvetili stvaranju obiteljskog biznisa koji uključuje stvaranje rakija, likera i gina.
- Još su djed i baka pekli domaće rakije, a tata Slavko je jednom prilikom, tamo negdje osamdesetih, dobio od poznanice recept za medicu star 100 godina. Dogovorio se s djedom i bakom te su po tom receptu napravili nekoliko litara medice. Podijelio ju je sa prijateljima koji su odmah zatražili da napravi još, i tako se malo po malo počeo širiti krug onih koji su je željeli kupiti. Tata je bio vatrogasac koji je imao svoj OPG i bavio se pčelarstvom - prisjetio se Borjan dodajući kako je nakon nekog vremena poznati restoran od tate naručio 50 litara medice, no on je tada rekao kako ga to ne zanima i da se ne želi baviti tim poslom.
No Tino i Borjan uočili su priliku.
- Ja sam radio kao komercijalist, a brat je bio profesionalni vatrogasac. Ubrzo smo osmislili recepte za bisku i druge vrste rakije koje sam počeo prodavati poznatima, ali pokazalo se da ne možemo paralelno vući dva posla svaki od nas. Priča sa destilerijom se zahuktala i zahtijevala je da joj se posvetimo u potpunosti. Dao sam otkaz i 2006. godine smo otvorili tvrtku. Razmišljali smo kako osmisliti prepoznatljiv, vlastiti proizvod sa vizualnim dizajnom i pričom, i tada nam je palo na pamet da bismo posao trebali nazvati po sebi. Tati je nadimak bio Suza, pa smo tako nazvali tvrtku, a dizajner nam je osmislio logo. Riječ je o slovu glagoljice koje predstavlja "s" i poigrao se dizajnom te smo krenuli u posao - prepričao je Borjan.
Brat je još neko vrijeme radio kao vatrogasac, a onda je 2013. konačno dao otkaz i posvetio se obiteljskom poslu.
- Tijekom 23 godine osmislili smo 23 proizvoda, svake godine po jedan. Brat je taj koji smišlja recepte, a ja se bavim pitanjem što je in i što bi ljude moglo zanimati od novih proizvoda. Potrebno je oko godinu i pol dana kako bismo izbacili novi proizvod koji prolazi kroz brojne faze testiranje i izmjena dok ga ne izbrusimo do savršenstva, od etikete do arome - kaže Borjan.
Za svoje proizvode osvojili su brojne nagrade, a priznaju kako su u razvijanje posla uložili najmanje četiri milijuna eura.
- Isplatilo se i još se isplaćuje, a najviše u emotivnom smislu i spoznaji da smo uspjeli stvoriti nešto za sebe i svoju obitelj. Imam dvoje djece i još su mali, ali nadam se da će ići ovim našim putem - zaključio je Borjan.
Ista nadanja dijeli Korčulanka Smiljana Matijaca (72) koja, iako u mirovini, već 30 godina vodi Cukarin, trgovinu sa autohtonim slasticama koje sama proizvodi.
- Zapravo, u travnju ćemo proslaviti okruglih 30 godina postojanja, a priča je krenula nakon Domovinskog rata. Inače sam po struci trgovac i radila sam u trgovini, a vjerujem kako sam slastičarski gen naslijedila od bake, iako nikad nisam završila formalnu naobrazbu u tom smislu. Naime, tijekom rata sam vodila skladišta Crvenog križa i Caritasa te pomagala u distribuciji humanitarne pomoći. To sam radila volonterski, kada je rat završio, trebalo je nastaviti sa životom - prisjeća se Smiljana, supruga i majka dvije kćeri. Dodala je kako je imala poslovni prostor u jednoj od glavnih korčulanskih ulica.
Nije trebala ulagati u infrastrukturu. Trebalo je samo smisliti čime će se baviti.
- Kako je blizu škola i onuda prolazi puno djece, mislila sam prodavati konditorske proizvode, rinfuzne čokoladne bombone i slastice. No to nije baš dobro prošlo i zarada je bila jako loša. Htjela sam zatvoriti obrt, no suprug me spriječio i rekao mi je da pečem odlične starinske kolače te da bih trebala pokušati nešto u tom smjeru, makar u jednoj sezoni. Poslušala sam ga i u međuvremenu obišla sve starije u gradu Korčuli te prikupila recepte za autohtone slastice - priča Smiljana koja je potom te recepte odlučila prilagoditi svom ukusu i ponuditi ih kupcima.
- Odlučila sam da ću napraviti manju količinu dvije vrste kolača, cukarina i klašuna. To su kolači koji su se radili dvadesetih godina, a zanimljivi su jer osim svinjske masti sadrže amonijak koji služi za rahljenje tijesta te je u tome bolji od praška za pecivo i sode bikarbone, a postojao je puno prije njih. Usto, rok trajanja za takve kolače je duži, pa neki od mojih proizvoda mogu stajati i po 20 dana - opisala je Smiljana prisjećajući se kako je te prve sezone kolače doslovno rasprodala čim bi ih ispekla.
Cilj je bio prenijeti okuse i mirise Mediterana u samo jedan zalogaj slastice, a reakcija kupaca je bila fantastična.
- Uvela sam da svatko tko uđe u moj dućan prije kupovine kolač mora probati. Ti kolači izgledom nisu kao suvremene slastice koje gutate očima, a okusom su sve iste. Moji kolači sadrže eksploziju aroma koje opisuju moj otok. Te su mi reakcije dale vjetar u leđa da se posvetim izradi slastica i sljedeće, te svih narednih sezona - nastavila je Smiljana.
Nakon cukarina i klašuna osmislila je amaretu, kolač od badema čiji je talijanski recept prevela i prilagodila dodajući koricu limuna i naranče te liker ruže koji sama proizvodi.
- Talijani koji su je kušali kazali su mi kako takve nema u cijeloj Italiji, pa je amareta postala hit i morala sam proizvoditi puno brže kako bi se još bolje prodavalo. No potom je stigao zakon po kojem sam, da bih mogla prodavati svoje kolače, morala imati vlastitu kuhinju. Uložila sam dosta novca kako bih napravila kuhinju, a potom sam ponudi dodala i Marko Polo bombice, kuglice od čokolade, maslaca i kuhane kreme uvaljane u pečene orahe i tamnu čokoladu. Izradila sam i ušećerene karamel bademe, ali i broštulane mendule na bijelo - ušećerene bademe po receptu koji sam spasila od zaborava - kaže Smiljana koja je željela pomoći i vlasnicima OPG-ova koji su tada tek bili u osnivanju s lakšim plasmanom kvalitetnih proizvoda, pa je u ponudu svog dućana uvrstila i domaće vrhunske proizvode poput džemova ili ulja te proizvoda od smokava.
- A onda sam uvidjela kako se kod nas rogač pomalo zaboravlja. Počela sam ga promovirati dijeleći ga gostima, a smislila sam i harubicu, kolač od rogača, oraha i maslaca uz džem od naranče koji sama spravljam i ušećerenim koricama limuna. Pravi Mediteran u kolaču koji je osvojio i najgorljivije protivnike rogača - nastavila je Smiljana obrazlažući kako je posao u početku bio iscrpljujuć jer je radila sama, istovremeno u kuhinji i u prodaji.
- Kad krenete u posao sami, isprva imate podršku obitelji i to je ono što vam je najpotrebnije. Oko vas ima više zavisti i gluposti nego pameti, ali nisam se dala. Imala sam stotine problema, od kojekakvih inspekcija ili poreznih teškoća. Svatko tko ima obrt zna koja je to borba, pogotovo na otoku gdje sezona sada traje šest do sedam mjeseci, a prije je bila još kraća. Možete vi biti kreativni i sposobni, ali ako nemate kome prodati svoj proizvod, sve vam je uzalud - priča Smiljana koja ističe koliko je sretna i ponosna zbog svog uspjeha.
- O Cukarinu su pisali glasoviti gastronomski vodiči poput Michelina, Lonely Planeta, Routarda i drugih, a nema sezone da barem nekoliko novinara ne prođe mojom trgovinom. Najviše me ipak raduje što su moji kolači dospjeli do svakog zemaljskog kutka te ih mnogima šaljem poštom, zaleđuju ih i potom stavljaju na stol za Božić. Teško je opisati ponos koji vas preplavi kad vam na vrata trgovine uđe netko vodeći svoju djecu za ruku, a on sam je prije par desetaka godina na ista vrata ulazio sa svojim roditeljima. Za mene je to potvrda da se, unatoč svemu, nisam pokvarila i da nisam prostituirala svoj proizvod koji sam sama stvorila - istaknula je Smiljana kojoj u trgovini pomažu starija kći Rezi i nećakinja Iva, dok joj mlađa kći Fani živi na Novom Zelandu. Na dan proizvode i prodaju 300 kolača, pa nema vremena za opuštanje i predah sve do 1. studenog kad završava sezona. Smiljana tad zatvara Cukarin i stavlja obrt u mirovanje do Uskrsa i početka nove sezone.
- Nadam se da se će kći Rezi nastaviti tradiciju i kad mene više ne bude te da se neće obeshrabriti svjesna koliko je truda, energije i rada potrebno da nešto ovakvo zaživi i opstane - zaključila je Smiljana.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
