Ostao sam zatočen u Indiji, sad živim sa svećenicima i čekam...

Bit ću iskren, da mi je netko prije dvije godine rekao da ću živjet u Indiji, vjerojatno bih ostao šokiran. A kad bi tome dodao da će moj Zagreb nakon 140 godina pogoditi snažan potres te da se neću moći vratiti u Hrvatsku radi pandemije virusa koji je zahvatio gotovo cijeli svijet, vjerojatno bih mislio da se šali. Ali, upravo to mi se događa ovih dana.

Pišem vam sve ovo iz Guwahatija, glavnog grada savezne države Assam na sjeveroistoku Indije. Grada koji, premda ima za naše prilike velik broj stanovnika (oko milijun) nije dovoljno velik da bi se iz njega mogao organizirati evakuacijski let za Europu, kao što je slučaj s nekim drugim većim indijskim gradovima. Letovi unutar Indije su zabranjeni, kao i sav drugi promet, a ja sam od najbližeg većeg grada Calcutte udaljen tisuću kilometara, tako da mi je do daljnjega ostati ovdje u Guwahatiju, u kompleksu koji vode salezijanski svećenici, s kojima sam u kontaktu još od prošle godine, otkako sam došao u Indiju.

Kao što ste vjerojatno mogli vidjeti u hrvatskim medijima, u Indiji je proglašena karantena, policija nerijetko i batinama kažnjava oglušavanje na restriktivne mjere, što je i razumljivo, s obzirom na potencijalno veliku opasnost koja prijeti zemlji s oko 1,3 milijarde stanovnika, koji su uglavnom bez adekvatne zdravstvene zaštite. U Indiju sam prvi put stigao u rujnu 2018. godine i moj prvi dojam nije bio nimalo bajan. Tako nešto nisam vidio čak ni u filmovima. Put od zračne luke do hotela je kombinacija džungle i autoputa po kojem automobili prolaze trubeći bez obraćanja pozornosti na pravila, a svako malo na cesti možeš vidjeti kravu, ponekad čak i slona...

Sparina je velika, miris je drugačiji, čak ni okus hrane nije onakav kakvim ga mi zamišljamo u nekim romantičnim predodžbama o Indiji. I tako je sve dok se ne privikneš, dok ti se nakon nekog vremena percepcija ne promjeni, pa prihvatiš stvari koje su ti smetale, i počneš uživati u ovom za nas jako egzotičnom dijelu svijeta, s potpuno drukčijim načinom života od našeg europskog.

Riža je u većini indijskih kućanstava glavna namirnica, jedu je svaki dan, uglavnom s njihovim specijalitetom 'dalom', a ovaj, sjeveroistočni dio Indije, specifičan je i po tome što dio stanovništva jede gotovo sve životinje, tako se na njihovom meniju mogu naći i psi, mačke, štakori, zmije i tko zna što sve ne, a priče kako te životinje love i pripremaju zvuče nevjerojatno.

Dobar dio grada podsjeća me na naš, zagrebački "Hrelić", gdje možeš pronaći sve, od igle do lokomotive. Ali to ne vrijedi i za toaletni papir kojega je jako teško pronaći,  budući da ga Indijci u pravilu ne koriste. Dobar dio kuća izvan gradova još uvijek funkcionira po starim načelima, tu se i dalje odjeća pere 'na ruke', a pranje tijela obavlja tako da se polijevaju kantama vode.

Jedna od zanimljivosti mjesta gdje se nalazim je i taj što je prije manje od godinu dana u susjedstvo iz obližnje džungle zalutao tigar, kojeg su potom uspavali i vratili u džunglu, što mi je prijatelj prepričao bez previše uzbuđenja. Za njih je to očito nešto normalno. No, s druge strane, Indija je predivna zemlja s velikom kulturom i tradicijom, s brojnim monumentalnim građevinama i prirodnim ljepotama. Jedna je od najstarijih civilizacija na svijetu i zbog toga je kroz povijest bila meta i želja brojnih imperijalističkih sila, čiji se utjecaj i danas vidi na brojnim područjima. No Indija se razvija velikom brzinom, i njeno vrijeme tek dolazi...

Raznolikost Indije je velika, tako da bih vam o svakom dijelu mogao ispričati posebnu priču, a s obzirom da sam imao tu sreću i da sam dosta putovao na gostujuće utakmice, dosta sam toga i vidio. No za mene su posebna priča ljudi, Indijci su jednostavni i srdačni, i do sada nisam imao niti jedan problem, iako danas, u vrijeme pandemije korone, nigdje nije poželjno biti stranac, pa tako ni u Indiji.

Inače ne izlazim previše vani, imam ono najosnovnije što mi treba, tako da vrijeme provodim u druženju sa svećenicima i prijateljima s kojima živim u kompleksu, pomalo i treniram, trčim, čitam. Ne nedostaje mi ništa, jedini problem je što više ne možemo kupiti meso i ribu... Zahvalan sam Bogu na utočištu koje mi je pružio u ovim kaotičnim vremenima, a kako je sada vrijeme Korizme, koja je za mene kao Katolika puno više od puke tradicije, toplo se nadam da će dolaskom Uskrsa sve doći na svoje mjesto, pa tako i moj povratak kući.

Mislav Komorski