Ostao sam bez šaka, noge i vida, ali želim na još jedan faks

Teško je shvatiti trenutak u kojem si izgubio sve, preko noći. Jedan dan sam bio zdrav, igrao nogomet, plesao folklor, gradio vojnu karijeru, želio zasnovati obitelj, riješiti stambeno pitanje, auto. Taman sam bio završio Građevinski fakultet u Splitu...

POGLEDAJTE VIDEO VIJESTI:

Pokretanje videa...

01:25

Pomalo sjetno, prisjetio se svog starog života i svojih snova Josip Milković (26) iz Vrlike. Otkako je 2016. godine stradao, morao se pozdraviti s nekima od tih snova, ali hrabrom mladiću s nevjerojatnom voljom za životom, u srce su se već uvukle neke nove nade i sanjarenja. Svatko tko ga malo bolje poznaje, zna da će ih sve ostvariti.

Josip je stradao u stravičnoj nesreći kao polaznik časničke škole na vojnom vježbalištu “Cerovac” kod Karlovca. Bilo je to u travnju 2016. godine. Vježbao je sa svojim instruktorom kada je eksplodirala naprava. Ozljede su bile toliko teške da mnogi nisu bili vjerovali da će preživjeti. Izgubio je obje šake, nakon sepse amputirana mu je lijeva noga kod natkoljenične kosti, od mehaničkog udara i topline ostao je slijep. Imao je brojne ozljede unutarnjih organa. Bio je 52 dana u komi.

U KOMI ZBOG MOŽDANOG Izgubila je nogu i oslijepila, a sad kreće osvojiti modne piste

- Moja obitelj i ja, mi smo vjernici, ali ja sam svoju istinsku duhovnost otkrio na teži način. Mnoga pitanja su me mučila. Teško je bilo razumjeti i prihvatiti da moraš svaki dan početi u mraku, bez osjeta opipa, bez osjeta njuha. Ali ostao mi je sluh, a spasili su mi i jednu nogu. Bila je to velika borba, jer je nedostajalo pet centimetara kosti, držao ju je vanjski fiksator. Ali uspio sam, organizam je samo jedan dan odlučio pobijediti. Bilo je teških trenutaka, nisam ja svoj novi život odjednom prihvatio, trebalo je vremena, trebalo je pričekati da se umire osjećaji - čudesno je pozitivan i optimističan Josip.

Čim se nakon određenog perioda uspio pribrati, Josip je otkrio novu snagu u sebi koju sada nesebično želi dijeliti sa svim ljudima koji prolaze kroz teška razdoblja u životu.

- Nismo satkani samo od tijela nego i od duše i kad sam spoznao da ima nešto puno više od samog tijela to mi je dalo snagu. Bilo je tjeskoba i depresija, ali treba naći motivaciju, nadahnuće, treba naći nešto za što se isplati boriti. Bio sam na korak do smrti, između dvaju svjetova i netko je odlučio da sam potreban ovdje. Nisam se nikad ni mislio predati, ali prepustio sam se u ruke Gospodinu da mi pomogne – svjedoči nam Josip svoju vjeru. Trudi se i zbog sebe, ali i ljudi koji ga okružuju. Pred njim je mnogo izazova u svakodnevici jer njegov invaliditet je vrlo specifičan i kompleksan te bez pomoći drugih ne bi mogao. Majka Ankica je uz njega, kao njegovateljica, ona je njegov vid i njegove ruke.

DOBIO SEPSU Otišao je stomatologu, pao u komu i probudio se bez udova

- Okrene ti se život. Ne za 180 stupnjeva. Meni se život resetirao. Nije to nova stranica. To je nova knjiga. Bilo je emotivno to buđenje iz kome. Pisali su mi poruke po tijelu jer nisam čuo. A onda mi se vratio sluh. Odlučio sam se boriti. Sada želim drugima pomoći jer i meni je netko pomogao, davao mi snagu kad mi je trebalo – kaže Josip kojemu su svi organi su bili oštećeni, osim srca i mozga. Nada se da će jednog dana ipak vratiti vid iako specijalisti kažu kako je mrežnica značajno oštećena.

- Morao bih vidjeti makar izvor svjetla, da bi oni mogli obaviti svoj dio posla i nadam se da ću to doživjeti. Do tada moram prihvatiti da mi treba netko sve pripremiti. Da imam šake, mogao bi hodati sa bijelim štapom, ali ja nemam šake, a fali mi jedna noga. Da imam vid, a nemam šake, bilo bi lakše. Moj invaliditet je kompleksan, ali nadam se da ću uz pomoć pomagala uspjeti biti koliko toliko samostalan. Svladao sam hod s protezom, ali treba nadići psihološku barijeru i zagaziti u mrak na jednoj nozi i protezi. Ali ja nikad nisam gledao što ne mogu, nego što mogu. Sve gledam iskoristiti najbolje što mogu – kaže Josip koji o samoj nesreći ne želi govoriti. Kaže kako je riječ o nesretnom slučaju, za kojega nitko nije želio da se dogodi.

SKORO UMRLA OD SEPSE Izgubila obje noge i ruku nakon što ju je u igri ugrizao mali pas

- Pretpostavka je kako je sredstvo bilo neispravno, jer sve se radilo po propisu. Ali ja ne želim tražiti krivca. Mogao bih se svaki dan pitati: “Zašto ja, zašto meni?” Ali što ja imam od toga? Uložio sam puno truda u oporavak i zahvalan sam svima koji su me pratili na tom putu. Upoznao sam mnoge tijekom oporavka, mnoge mlade ljude koji su stradali, najviše u prometnim nesrećama, stvorila su se neka nova prijateljstva. Puno vremena sam u svom mraku i tišini, ali ostao mi je razum. Slušam audio knjige, nadam se prilagođenom programu na računalu i prilagođenom ‘mišu’ i tastaturi. Volio bih na jesen upisati fakultet, filozofiju, psihologiju ili nešto srodno tome. Ali, ne ovisi o meni, organizacija svega ovisi o drugima. Priča o meni zapravo nije samo priča o meni – kaže hrabri mladić koji je prošao brojne operacije, toplice, vraćanje muskulature...

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

02:24

Ispovijest časnika koji je 2016. stradao na vojnoj vježbi: 'Mogao bih se stalno pitati zašto baš meni, ali idem dalje' | Video: 24sata/pixsell

Još je službeno na bolovanju, no u tijeku je rješavanje njegovog statusa da dobije mjesečnu rentu kako bi mogao imati asistenta, i pokrivati životne troškove, pomagala... Najveći problem jest taj što njegov ‘predmet’ nije obuhvaćen niti jednim zakonom.

- Veliki su to izdaci. Sva pomagala su skupa i daleko iznad troškova koje pokriva HZZO, pri tome mislim na slušna pomagala, protetiku i ostalo što sam primoran osigurati humanitarnim akcijama i pomoći prijatelja. U Vrlici nam ništa nije pri ruci, za sve moramo u Split ili Sinj. Bilo je govora da se preselim u veću sredinu, da budem bliže bolnici, rehabilitaciji. Ali i da imam zlatnu protezu, ne bi mi pomoglo ako nisam ustrajan i pozitivan – odlučan je Josip.