Branitelj repetirao pištolj i uperio ga točno u čelo...

Dok se načelnik II. zadarske policijske postaje Ivan Miočić 5. rujna 2006. oko 17 sati pripremao za redovito trčanje po parku, dojavljeno mu je da se u mjestu Poličniku, u obiteljskoj kući zatvorio N.N. (podaci poznati redakciji), bivši branitelj koji boluje od PTSP-a, i da prijeti kako će se ubiti.
Mještanin kojem je rekao da će se ubiti odmah je nazvao policiju. Patrola koja je ubrzo stigla vidjela je da su vrata koja vode u dvorište kuće zaključana lancem i lokotom.
Branitelj ih nije želio otvoriti. Iz kuće je na njih vikao da ih ne želi vidjeti ni čuti. Tražio je od njih da odu ili će se ubiti pred njima. Policajci su se sakrili iza zida, gdje ih nije mogao vidjeti. Miočić je brzo stigao i prišao dvorišnim vratima.
Pozvao je dobrog poznanika imenom i rekao mu da izađe iz kuće. Odgovorio mu je vikom da će se ubiti.
- 'Daj, molim te, pusti me unutra', rekao sam mu. Izašao je iz kuće i rekao da neće te izvadio pištolj koji mu se nalazio za pasom i rekao: 'Ja ću se sada ubiti i želim da ti vidiš kako ću se ja ubiti, da možeš pričati'. Odgovorio sam mu: 'Daj, molim te, nemoj to uraditi. Napravit ćeš mi bezveznu stvar u životu.
Što to meni i tebi treba sad?'. On je odgovorio da ga ne zanima, nego da će se ubiti - prisjetio se Miočić.
Branitelj je stalno govorio da Miočić ima oružje. Nije mu vjerovao kad bi rekao da nema. Repetirao je pištolj, iz kojeg je iskočio metak. Miočića je tada uhvatio strah da će se muškarac zaista ubiti. Prišao je ogradi, a ovaj mu je zapovjedio da ne dira vrata jer je to privatan posjed i da on nema nalog.
Kako bi mu uistinu dokazao da kod sebe nema nikakva oružja, Miočić je skinuo majcu, a na hlačama zasukao nogavice.
- Kažem mu: 'Evo, vidiš da nemam oružje i daj, molim te, pusti me unutra i neću ti uzeti oružje, nego samo da popijemo piće i popričamo' - priča policijski načelnik Ivan Miočić.
Odgovorio mu je da bi mogli popiti piće, ali nije želio da dolazi Hitna pomoć ili interventna policija ili netko iz Udruge oboljelih od PTSP-a. Miočić je cijelo vrijeme mogao vidjeti policajce iza visokog zida pa im je rukom dao znak da se maknu.
Pitao ga je što je pio. Crno vino, dvije pive, pola tablete i popušio je travu, glasio je odgovor.
Krenuo je otvoriti vrata, ali se predomislio i ponovno zaprijetio da će se ubiti. Pregovori su tako trajali nekoliko sati. Kad bi Miočić pokušao preskočiti vrata, muškarac bi odmah prislonio pištolj na čelo i prijetio samoubojstvom. Kako je bila ljetna vrućina, cijeli se oznojio i upitao ga da mu donese piti.
On mu je počeo nositi piće, ali je odustao zbog straha da će ga uhvatiti za ruku. Miočić mu je rekao da nema oružje te da su njih dvoje dugogodišnji prijatelji, da ga nikad nije prevario te da mu je pomagao kad god je mogao.
- Rekao sam: 'Sad kad sam dolazio, ljudi pričaju - baš super. On će se ubiti, a ako ne ubije sebe, ubit će Miočića, a ako ubije Miočića, i sebe će. Bit će super'. On me je pitao: 'Stvarno netko tako misli?'. Ja sam mu odgovorio da misle te dodao: 'Bi li tebi bilo drago da sad taj koji nas ne voli obojicu bude u pravu da ti ubiješ mene, pa sebe i onda će se oni smijati da nas nema'.
On kaže: 'Jebo te, stvarno' - prisjetio se Miočić riječi koje su navele njegova poznanika da odustane od samoubojstva.
Odmah je ostavio pištolj, potražio ključ i otvorio vrata.
Miočić je ušao u dvorište, uzeo mu oružje i pozvao Hitnu pomoć, koja ga je odvela u zadarsku bolnicu. Nakon nekoliko dana terapije na otoku Ugljanu pušten je kući. Jedanput je javio da je u blizini kuće pronašao odbačeno oružje.