8. DIO Svjetlost na obzoru koja jača što je bliže, ali ne zasljepljuje već magnetski privlači, najčešće govore oni koji su doživjeli izvantjelesno iskustvo. U deset nastavaka donosimo njihove priče...
FELJTON: ŽIVOT POSLIJE SMRTI
'Osjetio sam silno blaženstvo i onda se probudio u blatu i krvi'
Kažu da nas tamo čekaju naši dragi pokojnici. Ne morate se bojati, poručuju nam svima oni koji su umrli, a zatim se vratili u svoje tijelo - smrt nije kraj. S one strane život počinje...
Željko Dalić iz Belog Manastira vodi dva borilačka kluba. Njihov je vlasnik, osnivač i trener. Trenira tradicionalni i brazilski Jiu-jitsu. Majstor je drugog dana obje vještine, a svoje znanje prenosi na nove generacije klinaca. Učio je od majstora iz nekoliko zemalja.
- Trening, trening, a za kraj, još malo treninga - objašnjava ključ uspjeha. Ljubav prema borilačkim vještinama počela je kada mu je majka prije nekoliko desetljeća sašila novi kimono. Kimono se već odavno izlizao, ali ljubav traje i danas.
- Nismo mi skupina divljaka koje se mlate, odu doma, malo se oporave pa opet ispočetka. U životu uvijek nastojim pomagati ljudima, a i ovo što radim je jedan od načina. Učim djecu da se brane, a usput izbace negativnu energiju. Jiu-jitsu je čaroban svijet. Labirint iz kojeg nema izlaska – kaže. Često radi s klincima s posebnim potrebama i prati kako, zahvaljujući njegovim treninzima, od nezadovoljnih, marginaliziranih pojedinaca postaju sretni mali ljudi.
Radi na projektu kojim bi htio da se na razini države organizira natjecanje u borilaškim vještinama za djecu s posebnim potrebama.
- Pokušavam ih uključiti u društvo, u život. Jiu-jitsu razvija njihove motoričke sposobnosti, što odmah znači i podizanje mentalne razine. To se postiže samim treninzima. Natjecanje bi to podignulo na još višu razinu. Zamislite njihovu sreću da se mogu, kao i ostala djeca, natjecati u onome što vole – kaže Željko.
Danas mu klubovi znače puno obveza, stresa i posla. Njegov radni dan počinje s jiu-jitsom, a s njime i završava. No često je borilaštvo mnogo više. Ono je dio njegova identiteta, način uz koji pobjeđuje probleme. Kaže da je zahvaljujući treningu ostao normalan nakon što je prošao rat, ali kad ga je gotovo u depresiju otjerala smrt sina koji je preminuo kad mu je bilo 16 godina. Umro je od leukemije. Bio je to udarac od kojeg malo koji roditelj ostane na nogama. No Željko je preživio.
'U ratu sam vidio krvi za sto života'
Željko Dalić rođen je u svibnju 1967. u Livnu. U Beli Manastir obitelj se doselila početkom '80-ih. U lipnju 1991. godine, kao 25-godišnjak, otišao je u rat.
- Prvo sam bio u specijalnoj policiji koju su kasnije pretvorili u Zbor narodne garde. Bio sam u Trećoj gardijskoj brigadi pa su me nakon ranjavanja opet vratili u policiju. Bit ću iskren, nisam želio u rat. Ako mene pitate, punoljetnost kod muškaraca počinje najranije s 30 godina. Kao da čovjek razmišlja sa 18 ili 25 godina... Još si dijete. Meni, kao i većini, tada je trebao počinjati život, a poslali su me u rat. A što sam tamo prošao... Vjerujte, vidio sam krvi za sto života.
U ratu je vidio i svoju krv. Ranjen je u jeku najžešćeg granatiranja Osijeka. Našao se oči u oči sa tenkovima. Nije imao šanse. Dan kad je ranjen, kao časnik Hrvatske vojske, u svoje vozilo pokupio je nekoliko vojnika koji su trebali poći braniti Osijek. Kretali su iz škole u Nemetinu.
- U toj školi u meni je prvi put javio neki čudan osjećaj nelagode. Nešto mi je iz trbuha govorilo da ne idem. No dobili smo dojavu da će tenkovima napasti Osijek. Navodno su trebali doći iz smjera zračne luke Klisa. Morali smo ići. Znao sam da će se nešto loše dogoditi. No nisam razumio taj osjećaj pa sam ukrcao vojnike i otišao. Kad smo iz Nemetina skrenuli prema Sarvašu, shvatili smo da nam je čovjek koji nam je to dojavio, krivo rekao. Ali više nije bilo natrag. S tenkovima smo se našli gotovo oči u oči, na 30 do 50 metara udaljenosti. Izašli smo iz kombija da zauzmemo položaje. Legli smo u kanal uz cestu. Čim smo izašli van, iz tenka su raspalili po kombiju. Od njega su ostale samo tablice. Nebo se tad otvorilo u svakom smislu. Čovjek u tom košmaru ne može ni razmišljati, samo se vodi idejom da uništi ono što ga napada, da zaštiti svoje prijatelje i sebe. Kod sebe sam imao ručni projektil, takozvanu zolju. Ustao sam da zapucam. Želio sam uništiti taj tenk. Mrzio sam ga. Opalio sam projektil i zapalio ga. Potom sam uzeo drugi projektil. Nanišanio sam transporter iza tenka. Oni uvijek idu u kombinaciji, tenk i transporter. Tako je i tada bilo. Tenk je gorio gotovo ispred mog nosa. Oni su iz puškarnice transportera nisu nam ostajali dužni. Pucali su po nama. Oko mene je bio totalni kaos. Uši mi je paralo urlikanje. Oni se deru s njihove stane. Mi s naše. I dalje gađaju u nas puškama. Jedan metak došao je i do mene – kaže Željko i nastavlja:
'Primio sam metak u vrat. Gledao sam se kao ptica i osjećao božanski'
- Pogodio me u vrat. Mislite da je to neko teško stanje boli? Ne, to ne boli uopće. Samo kao da vas je pecnula igla. I toplo ti dođe od silne krvi koja te oblije. Iz čučećeg položaja prevrnula me snaga metka. Ostao sam ležati. Tada počinje moja priča. U tom trenutku nastupa mrak. Samo mrak. Ja i dalje čujem svoje vojnike, znam što pričaju. Shvaćam da shvaćaju da sam ranjen. Dvojica njih su me dohvatila. Pokušali su mi stabilizirati ranu, stavljali su mi zavoje na vrat. A ja ih vidim.
Vidim ih odozgo. Kao ptica sebe vidim. Viču 'gotov je, gotov je'. Ali meni tek tad postaje zanimljivo. Dok oni dolje glavinjaju, ja se počinjem osjećati božanski. Svjestan sam svega osim boli. Nema boli. Takav osjećaj nisam nikad u životu osjetio, a nikad ni neću. Nema takvog osjećaja u ovdje, na zemlji. I sada, 25 godina poslije, ja se sjećam tog osjećaja. Garantiram, nema ničeg sličnog. Gore sam, rasterećen, a preda mnom se otvara valjak mog života. Kao na videovrpci, na njemu se vrte slike, isječci, sve što sam radio. Ljudi koje sam volio. Sve moje uspomene. Vidim sebe od najranije mladosti, od djetinjstva. Vidio sam sebe sa samo nekoliko godina. I znao sam da sam ja taj čiji se film prikazuje i koji je sve to prošao. Ja sam bio taj na sličicama. Tada si svjestan svega, a cijelo vrijeme je lijepo, ne želi čovjek ići dolje. Ne postoji tako dubok i lijep osjećaj. U životu nisam zapalio marihuanu ili probao kakvu drogu, a sa ovim saznanjem, meni to ni ne treba. U najtežim trenucima, sjetim se ovog osjećaja. Tako prevladam svoje probleme – kaže Željko.
'Kada idete gore, osjećate kao da idete kući'
Neko vrijeme je tako iznad svog beživotnog tijela promatrao presjeke iz života, a zatim je morao nastaviti putovanje:
- Osjetite da idete gore. I vi zaista želite ići gore. Svjesni ste da je dolje patnja. A kad idete gore, osjećate da idete kući. Svijest i dalje postoji. Vi i dalje razmišljate, a usput dobivate odgovore na sva pitanja. Vaš um ne umre s tijelom, on funkcionira savršeno. Kao stroj. Bez smetnji, s nevjerojatnom bistroćom. Recimo, ja sam se, lebdeći tako prema gore, sjetio svoje majke. I dobio sam odgovor što ona u tom trenutku radi i što ja radila u bilo kojem mom životnom razdoblju. Ali odgovori ne dolaze u obliku riječi. Pojavljuju se kao slike. Gore razgovor teče bez riječi. A osjećaj postaje sve blaženiji kako odmičete u putovanju. Sve postaje ljepše. Gore na trenutak zastanete. Odjednom ugledate tunel. Jasno se ocrtava u prostoru. Vidite njegove granice. Njegove obrise u sve tri dimenzije. Izgleda kao truba. Podsjeća na tuljac zamotan od novina. Crn je, ali se zidovi jasno vide. Vidite ga i znate da postoji. Ulazim u tunel. I dalje nema boli, ali se pojavljuje svjetlost. Svjetlo koje dolazi u početku je malo, a raste kako se približava. Ide prema vama, ide u oči. Odnosno, imaginarne oči. Ne može se to opisati ni kao svjetlo reflektora, baterije pa čak ni sunca. Jasno je, lijepe boje, sjaji jarko, ali to nije svjetlo koje blješti i para oči. Ono je neopisivo lijepo. Vidite da se približava, a vi to i želite. Osjetite njegov dolazak i to vam strašno godi. I samo želite još više tog svjetla. I još više i više. Došao sam do pola tunela.
- Kada sad, nakon 25 godina pogledam unatrag, mislim si, da Bog sada kaže: 'Željko, tvoje je vrijeme završilo, ajde sad', ne bih imao ništa protiv. Meni je odlazak u smrt kao odlazak u trgovinu. Bio bih svjestan situacije da je moja misija ovdje završila i išao bih gore bez pogovora. Razgovarao sam poslije s ljudima koji su otišli i dalje od mene. Pred njih su izlazili umrli rođaci i govorili im da se vrate, da njihovo vrijeme za prelazak još nije došlo. Tako da znam da ću tamo susresti drage ljude – misli. U toj svjetlosti, govori, duša se kupa.
- Kako svjetlost dolazi, to je ljepše. Sve je tako lijepo da ne želite da ikad prestane. Samo mislite 'jao, kako je dobro'. I samo idete gore, a što više idete, to je sve blaženije. I onda bljak. Moji vojnici uspjeli su me oživjeti.
U trenutku je opet ležao dolje, u blatu, gdje su mu vojnici prematali ranu. Blaženstva je nestalo, kao da je netko škarama prekinuo film.
- Izvukli su me kroz kukuruz, do ceste koja vodi u Osijek. Tada su krenuli bolovi. Prošao sam bezbrojne operacije. To je ružni dio priče. Bio sam invalid. Nisam mogao jesti, hranili su me na slamku, glava mi je bila puna podljeva. Mučilo me i to što sam doživio. Poslije sam sreo dečka koji je dobio metak u prsa. Sramežljivo mi je ispričao da je doživio kliničku smrt. To je bio svojevrsni okidač. Shvatio sam da nisam jedini. Do tada o svom iskustvu nikome nisam govorio.
'Smrti se ne bojim. Sudbina je zapisana, a mi samo izvršavamo nečiju volju'
Nakon puno promišljanja, Željko je zaključio da je povratak u ovaj život samo značio da njegova priča ovdje još nije završila. Da je trebao umrijeti u 25. godini, smatra da bi tad i umro. Sve je zapisano, kaže. Svi smo ovdje s razlogom. Zato neki ljudi prežive nemoguće, drugi umru kad padnu s ljestava.
- Većina ljudi se boji smrti. Ja se ne bojim. Kunem se da je tako. Pričao sam dosta s drugim ljudima koji su je doživjeli. Svi mi tvrdimo isto. Naše priče gotovo se poklapaju, razlikuju se samo po detaljima. Mi znamo kako nema potrebe za strahom od smrti. Nakon svih ovih godina svjestan sam da samo odrađujemo ono što je unaprijed dogovoreno. Samo izvršavamo nečiju volju. Naša sudbina je zapisana. Zna se koliko će tko imati djece, gdje će živjeti, čime će se baviti, zna se kad će se tko roditi i kad će umrijeti. Ništa nije slučajno - smatra.
Bliski susret sa smrću promijenio je način na koji gleda na svijet.
- Odgojen sam kao katolik, no tek danas svim srce i dušom vjerujem u Boga i u sveti Isusov nauk. Kao prosječni katolik, nisam postavljao pitanja, vjerovao sam u ono što mi se govorilo. Ovo me natjeralo da sve preispitam. I mislim da danas vjerujem u Boga više od ijednog svećenika, popa ili imama. Sva ikonografija, svi sveci meni su beznačajni. Ne idem ni u crkvu. Ali nastojim živjeti u skladu sa svojim uvjerenjima. Ne trebaju mi niti Biblija niti Kuran da me nečemu poduče. Sve je vrlo jednostavno, ne činite nikome ono što ne biste da drugi čine vama. Ta poruka bi trebala visjeti u svakoj kući umjesto svetih slika. To je osnova Kristovog nauka. Ne možete drugima raditi zlo, a da se vama vrati dobro. To tako ne ide i meni je to vrlo jasno – kaže Željko.
Nakon što je prihvatio ono što mu se dogodilo, počeo je proučavati fenomen kliničke smrti. Iznenadio se koliko ljudi je preživjelo isto, a u strahu od osude, nisu se usudili drugima to priznati.
- Jednom prilikom pričao sam sa suprugom prijatelja koji je umro od raka. Prije nego je zauvijek otišao, imao je kratki uvid u drugi svijet. Priznao je ženi i rekao. 'Verice dušo', rekao joj je, 'ja sam bio sa rođakom i on mi je objasnio da je moje vrijeme još nije došlo'. Verica je to pričala kao da joj je suprug poludio. Ja sam se samo se nasmijao jer sam znao što ona nije. Drugi su mi pričali da su sreli svoju rodbinu. Rođak, kažu, izgleda kao da je živ. Nije silueta, stoji pred njima original, vide mu se čak i dlake na tijelu. Samo što nema ljudskog govora. Nema hrvatskog, engleskog ili njemačkog jezika. Ali se zato intenzivno komunicira. Gore svi znaju sve.
'Neki odu prije zbog starosti duše'
Danas duboko vjeruje da jednom stvorena duša zauvijek živi. Smrt nije smrt, objašnjava, nego samo prelezak iz jedne formacije u drugu. Duša nastavlja svoj život, neovisno o tijelu kojeg je odbacila. O njenoj starosti i lekcijama koje je ili nije naučila, ovisi njen daljnji put.
- Moj sin je umro sa 16 godina. Neki umru sa 60. Ok, taj stariji je možda odradio svoju priču, njegovo vrijeme je vjerojatno došlo. Odradio je i moj sin, ali je razlika između njih dvoje u starosti duša. Stare duše su one koje iza sebe imaju puno života, bezbroj uspona i padova i puno naučenih lekcija. Njihova sudbina je pri kraju ili završena, a njihova priča zaokružena. Stare duše odu prije. Primjer takvih su djeca koja nas prerano napuste. Ima djece koja se u svojim malim tijelima ponašaju kao odrasli. Uredno pišu svoje zadaće, pošaljete li ih s novcem da plate račune, oni će se vratiti s ostatkom. Znaju sami otići u trgovinu, nikad ne lažu i ni ne pokušavaju muljati. To su stare duše. Oni su mudri, bez obzira koliko godina imali u ovom životu. Njima ljudi vjeruju, iako možda ni ne mogu objasniti zašto. Te duše posjeduju znanja koja često ne razumiju. Nekad čak predosjete kako moraju otići. Kad je moje dijete ležalo u bolnici, jedan liječnik mi je ispričao priču o drugom dječaku. Imao je trombozu i prvo su mu odrezali nogu do gležnja. Zatim do koljena. Kad su mu rekli da će mu i dalje morati rezati, on je nezainteresirano, i dalje zadubljen u igricu koju je tad, na bolničkom krevetu igrao, samo pitao zašto se uopće trude kad on jedva čeka otići svom Ocu.
Liječnik je izjurio iz sobe i dva sata plakao. Zamolio je kolegu da operira dječaka jer on nije bio u stanju. Dječak je na operaciji umro. Kad takvo dijete pogine, za njega često znaju reći da je otišao anđeo. I je. No u takvim trenucima boli pitamo se i gdje je pravda, zašto je Bog baš dijete morao uzeti. Pitamo se gdje je tu Božja priča. A ja odgovaram protupitanjem: Je li ovo što vidimo Božja priča ili je ona negdje drugdje? Zašto mi inače Bog uzeo i moje dijete, sa samo 16 godina, kada nije ni počeo živjeti? Bio je dobar, nikad nije nikoga krivo pogledao. Kakav bi to bio Bog, a da ga nije uzeo bez razloga? To bi značilo da pravda ne postoji. S druge strane, mlade duše često čeznu za materijalnim. Ima ljudi kojima možete dati sto milijuna nečega, a on neće biti zadovoljan već će htjeti još. Vjerujem da je moj sin bio stara duša. Vjerujem da mi ovdje odrađujemo dio priče i zadužujemo se za drugi život. Reinkarnacije idu do te mjere dok se ne obavi sve što je zapisano. Zato treba njegovati osjećaj za pravdu, pomagati i cijeli život pozitivno djelovati. Sve se svodi na međusobno pomaganje – govori.
Kaže da zna kako njegovo shvaćanje može djelovati apstraktno, ali misli da su ljudi previše vezani za ovaj svijet, previše nas veže materijalno. Duše su, tumači Željko, često međusobno povezane, njihova zajednička sudbina sastavlja ih i rastavlja u različitim životima. Jedna drugu, iako nesvjesno, uče važne lekcije.
- Sigurno znate onaj osjećaj kad nekoga znate tek kratko, a u njegovom društvu vam je užasno ugodno. Snažno vas privlači, u njima se zrcalite vi sami. Kliknuli ste si odmah, a osjećaj je kao da se znate oduvijek. Vaše duše susretale su se i prije, i u prošlim životima ta osoba vam je očito puno značila. Ona je vaš izgubljeni prijatelj. Nije slučajnost da ste se ponovno sreli i da želite biti u društvu te osobe. Ona vam je nedostajala prije nego ste je upoznali. S druge strane postoje i duše koje su vam na neki način neprijatelji. Čak i ako ne želite, oni su snažno prisutni u vašem životu, ulaze i izlaze iz njega. I prema njima gajite jake osjećaje jer vučete zajedničku prošlost – kaže Željko.
'Bitno je da odašiljemo pozitivnu energiju jer ima netko tko sve bilježi'
Prema Željku, osoba može imati više srodnih duša. Ona često nije ni životni patner. Te duše ulaze u naše živote kako bi nas prodrmale i naučile nas lekcije, a često ih susrećemo na važnim prekretnicama, u razdobljima kad nam se život mijenja. Srodna duša može biti prijatelj ili član obitelji. A može biti netko koga smo tek sreli, u čijem očima vidimo djeliće sebe. Povezane su na intuitivnoj razini. Ako ih sretnemo iznenada, one često prodrmaju naše živote. Elizabeth Gilbert, američka autorica, najpoznatija po bestseleru New York Timesa „Jedi, moli, voli“, o ovoj temi kaže:
Svrha srodne duše je da te prodrma, načme tvoj ego, pokaže ti tvoje zablude i ovisnosti, slomi ti srce tako da novo svjetlo može ući, učini te tako očajnim i van kontrole tako da moraš nešto učiniti da promijeniš svoj život. Srodne duše se međusobno razumiju i razmišljaju na isti način. Magnetski se privlače, iako si možda ne znaju objasniti zašto. Privlačnost je prisutna čak i kada je odnos u kojem se nalaze kaotičan, možda i bolan. A bolan može biti jer se u srodnim dušama ogledaju međusobne mane koje su često iste ili slične. One često znaju što razmišljaju i osjećaju, a da to ni ne izgovore. Srodna duša stiže u nečiji život u posebnom trenutku, kad nešto treba završiti.
- U ovom životu ste to što jeste; kćer svojoj mami, možda u idućem budete mama svojoj mami. Sve ovisi kakve smo bili u prethodnom životu. U narednom morate odraditi svoju karmu. Bog nas postavlja na različite kontinente i na različite pozicije. To je uvjetovano i našim ponašanjem na zemlji. Postoje i duše koje u dogovoru s Bogom odaberu težak život. Oni će patiti kroz cijeli ovozemaljski život. Oni svoju karmu žele odraditi što prije. Ti ljudi će se roditi u kolicima ili će biti od one vrste kojima sve polazi po zlu. Oni u dogovoru znaju da svijet materijalnog nije bitan. Aleksandar Makedonski je tražio da putem do mjesta gdje će ga sahraniti bacaju njegove novčiće i da ih utabaju u stazu. Znao je da ni jedan novčić ne može ponijeti sa sobom – kaže i dodaje:
S druge strane, iako je sve zapisano, treba nam i slobodna volja. Bog nam je dao i kamen, i drvo i metal. Od metala možemo načiniti motiku i s njom obrađivati polje i stvoriti neku vrijednost. S metalom posredno možemo nahraniti nekoga. A možemo napraviti i pušku i njome ubiti. To je ono što sami biramo. Slobodna volja nam je potrebna, da nje nema, bili bismo robotizirani. Naši životi se sastoje djelom od slobodne volje, djelom od sudbine koja nam je nametnuta. Svi smo mi dio nekog velikog programa. Pričom kojom sam ispričao, svojom filozofijom života želim ovozemaljskom čovjeku reći koliko je bitno da odašiljemo pozitivnu energiju jer ima netko tko sve bilježi. I on je tvorac i Hrvata i Srba i Muslimana i Turčina i Nijemca. Svi smo mi djeca Božja. Zato meni materijalno nije bitno. Zato uživam u pčelama i pekmezu od dunja. Kad dođete u tu fazu, život postaje puno ugodniji. U ovo što govorim ja vjerujem svim srcem. Ja sam za tu priču spreman život dati – zaključuje Željko.
>>> Kraj osmog dijela
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
