Orlando Lopac: Od „Trotter Brothersa” do vlasnika tri uspješna fitness centra

Nakon izuzetnog uspjeha prvog izdanja konferencije „Poduzetnički mindset“ 2019. te nedavno održanog „Poduzetničkog mindseta za studente“, organizatori su konferencijom „Poduzetnički mindset 2020“ opravdali visoka očekivanja te, sudeći po komentarima, oduševili više od 3.000 gledatelja koji su program pratili online. U organizaciji platforme Poduzetnik i programskog partnera EY Hrvatska, konferencija je okupila vrhunske lidere, poduzetnike, predavače i edukatore iz Hrvatske i inozemstva, koji su podijelili svoje uspješne priče i zanimljiva iskustva, a inspirativne poruke i pozivi na zajedništvo obilježili su ovogodišnji „Poduzetnički mindset“. Jedan od predavača bio je i Orlando Lopac koji je publiku oduševio svojim emotivnim izlaganjem te istaknuo kako je bitno naći balans između realno mogućeg i izazova te nikada ne odustati. Na sceni mu se pridružila i klijentica Andreja koja se, iako s ugrađenom protezom na jednoj nozi, intenzivno bavi fitnessom i ogromna mu je motivacija u poslu i životu. Lopac je, također, istaknuo kako je njegov cilj služiti ljudima i obogaćivati njihov život, zato ni ne čudi činjenica da je upravo on velikim dijelom zaslužan za razvoj fitnessa u Hrvatskoj.

Po struci kineziolog, iza kojeg je košarkaška karijera, koji voli glazbu, bavi se rekreativnim boksom, Orlando nam je ispričao dio priče o svom jedinstvenom projektu na našim prostorima.

Pedeseta mi je pred vratima, Slavonac sam u srcu i duši, živim kao građanin Svijeta s adresom u Zagrebu. Mislima sam zakoračio u Istru odakle ću, nadam se vrlo brzo, stalno isplovljavati prema Kvarneru i Dalmaciji i iznova im se vraćati. Djetinjstvo i pubertet sam živio i proživio u rodnom Slavonskom Brodu i nikada ih ne bih mijenjao, koliko god su oba ta razdoblja bila skromna i jednostavna, onakva kakva su mom starijem bratu (i danas još uvijek najboljem prijatelju) i meni, mogli priuštiti roditelji, pripadnici tadašnje radničke klase (otac vodoinstalater, majka daktilograf - tako se to zvalo tada, oboje zaposleni u tvornici Đuro Đaković).
Vikendi kod bake u Brodskom brdu, u vinogradima, voćnjacima i na njivama, ljetovanja u šatoru s izviđačima, zimovanja u parku i igralištu iza zgrade, na ranije spomenutom brdu i na lokalnim, zamrznutim potočićima i barama. Prvi susret, na primjer sa skijanjem, bio je na trećoj godini fakultetskog obrazovanja, 1995. g., s obzirom da je kao predmet bilo obavezno na tadašnjem Fakultetu za fizičku kulturu, danas Kineziološkom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nikada prije toga nisam uživo vidio skije jer svi znamo koliko je Slavonija ravna. Tenisice su najčešće bile „godišnjak”, no srećom, kako sam u to vrijeme aktivno trenirao košarku, ipak su jedne bile za trening i jedne za školu.

Možda zbog toga i dandanas, unatoč 15 godina dugom sponzorsko-partnerskom ugovoru s Reebokom, i nemjerljivom količinom obuće, brižno čuvam i pazim svaki par, održavam ih i glancam kao da su mi jedine. Bilo je to, materijalno skromno, ali ljubavlju i pažnjom ispunjeno djetinjstvo, iz kojeg je gotovo nemoguće izvući negativne uspomene. Od 1991. do 1992., živio sam u skloništu, odvojen od obitelji, majke i brata kao dragovoljaca Domovinskog rata, oca s ratnim rasporedom u tvornici i mog reporterskog života na Radio Brodu, u skloništu i na ulicama grada koji je uz Vukovar, drugi najviše stradali grad u RH. Ono, kad u jednoj godini naučiš, shvatiš, odrasteš i promijeniš se kao da je prošlo deset. Mislim da je to razdoblje indirektan razlog zašto sam već na trećoj godini studija osmislio i proveo prve „poslovne“ ideje, organiziravši (nakon više godina pauze) prvu novu/staru brucošijadu koja je donijela nešto profita i ugled kod starijih kolega, kao i lakšu komunikaciju s profesorima tijekom ispitnih rokova. Bio je to jedan od onih „odlučujućih“ trenutaka u životu kad shvatiš da imaš ono nešto što ti daje snagu i vjeru u bolje sutra, a rezultat je tvog osobnog truda i rada, i čini mi se danas da nisam bio u krivu.

Kažete kako je Orlando Fitness Grupa zanimljiv, drugačiji i sveobuhvatan koncept djelovanja na području fitness industrije u regiji. Na koji ste način zaokružili ovu svoju priču?

Ne mogu sa sigurnošću tvrditi, ali mislim da smo uz dva Kineziološka fakulteta, ovaj u Zagrebu i onaj u Splitu, institucija koja zapošljava najveći broj visokoobrazovanih trenera. U okvirima privatnog sektora, definitivno najveći. Trenutno brojimo 33 stalno zaposlene osobe, na puno radno vrijeme i imamo oko 40 stalnih suradnika i studenata. Svi oni putem svojih registriranih pravnih oblika te putem studentskih ugovora, uslugu pružaju isključivo ili u najvećoj mjeri samo nama, pa u free formi znam reći kako nas u tvrtki ima više od 70. Tako da sam potpuno uvjeren kako najveću vrijednost koncepta Orlando Fitness Grupe čine naši ljudi i vjerujem da je to naša „drugačijost”. 

Pojedinci koji predstavljaju kolektiv, ali kolektiv u kojem svaki od pojedinaca zna tko je. Često znam reći kako nitko od njih ne radi za mene. Oni rade sa mnom i uz mene. Zapravo, volio bih kad bi oni osjetili da ja radim za njih. To je ono što imam želju postići i što me u velikoj mjeri pokreće. Mogućnost da svojim djelima, idejama i aktivnostima osiguram (pred)uvjete i modele za njihov osobni napredak, da im pružim radno okruženje koje je ujedno i životna sredina koja će ih motivirati, ispunjavati, i istovremeno im pružati osjećaj sigurnosti i zadovoljstva. Ukupna postignuća su rezultat ostvaren djelima kolektiva, kojih ne bi bilo da istog ne čine pojedinci.

Vaš je početak malo neobičan. Krenuli ste kao dečko koji je 1996. g. otvorio tvrtku za aerobik. Dečko koji u dvorani skače u hlačama i majici. Sazrijevali ste, prepoznavali ljude i nudili im ono što žele. Stvorili ste prvi tim od 30 do 40 ljudi koji su radili uz Vas. Sjećate li se tih vremena?

Naravno, tako nešto se ne zaboravlja, a i kada bih htio ne mogu, jer me moja supruga svakodnevno podsjeća na ta vremena. Naime, bila je zaljubljena u svog instruktora aerobika. Saznao sam to desetak godina kasnije kad smo se „ponovno” sreli i kad joj je taj isti instruktor uzvratio ljubav, koja eto još uvijek traje.

U „poslovnom” smislu ja to razdoblje zovem „Mućke” ili „Trotter Brothers”. Radio sam sve što sam mogao i što mi se činilo kao prilika za napretkom. U početku su to bili zadaci koje nitko drugi nije htio prihvatiti, a potom razumijevanje da je velik broj onih koji će radije platiti uslugu nego se osobno potruditi u ostvarenju iste, kao i da je iznimno malo onih koji su spremni na sebe preuzeti rizik.

Tako su započela moja prva trgovačka iskustva, kupi po 10, prodaj po 12, osobno utrošeno vrijeme nisam vrednovao pa je zarada bila stvarna. Entuzijazam, energiju i strast kojom sam vodio treninge aerobika i grupnih fitness programa bili su prepoznati od vlasnika tadašnjih klubova. Dvorane u kojima sam vodio treninge su bile pune, a oni su željeli još takvih instruktora. Došle su prve ponude da im ih ja osiguram i da ću za angažman biti nagrađen. Nije mi puno trebalo da shvatim kako su 1 + 1 = 11. Našao sam mlade trenere i instruktore željne napretka i razvoja, ulagao u njih svoje vrijeme, znanje i iskustvo, upoznavao ih s malim tajnama. Pronalazio sam im i osiguravao posao, bio je to moj prvi susret s pojmom win-win situacije.
S jedne strane, vlasnici fitnessa su bez dodatnog ulaganja imali odlične trenere, nisu više morali voditi brigu o sadržajima i rasporedu treninga, organizaciji zamjene instruktora koji nisu mogli doći na svoj termin zbog bolesti, ljetnih praznika ili ispita na fakultetu i slično, jer sam sve to za njih radio uz definiranu naknadu. S druge strane, treneri i instruktori su imali pristup informacijama, dobivali su edukaciju i zapravo su se odjednom našli na organiziranom aerobik i fitness tržištu. Možda i najvažnije za njih bilo je to što su imali sigurnost u redovitoj i pravovremenoj isplati naknada, jer sam odgovornost i obvezu preuzeo ja, odnosno moja prva, već tada osnovana tvrtka. 

Ugovorenih poslova je bilo sve više, a došle su i prve ponude za vođenje i upravljanje cjelokupnim poslovanjem fitnessa i klubova. U jednom trenutku, koliko se sjećam, istovremeno sam bio i instruktor aerobika i drugih grupnih fitness programa s 5-6 sati dnevno u tri različita centra, provodio edukaciju i organizirao seminare gotovo svaki vikend, upravljao dvama fitness centrima i putovao svijetom kao prezenter na svjetskim kongresima fitnessa. Uz to, tijekom tog sam razdoblja uvozio i dobavljao nosače zvuka s profesionalnom glazbom za aerobik (ista je bila teško dostupna na našem tržištu), i pronalazio i prodavao fitness rekvizite i opremu svima onima koji, eto, za to nisu imali vremena.

Sljedeći korak bio je otvaranje prvog privatnog fitnessa u Hrvatskoj. Danas ste grupacija koja izravno i neizravno, kako ste i sami opisali, zapošljava više od 70 osoba. U Grupi ste razvili i druge poslove (uvoz i distribuciju, prodaju, najam i servis fitness opreme, agenciju za savjetovanje). Razvoj se nije dogodio preko noći već je bio dio jednog procesa.

Sljedeći korak bio je otvaranje prvog privatnog fitnessa u Hrvatskoj. Danas ste grupacija koja izravno i neizravno, kako ste i sami opisali, zapošljava više od 70 osoba. U Grupi ste razvili i druge poslove (uvoz i distribuciju, prodaju, najam i servis fitness opreme, agenciju za savjetovanje). Razvoj se nije dogodio preko noći već je bio dio jednog procesa.

Otvaranje prvog centra namijenjenog isključivo usluzi privatnog treninga je u najvećoj mjeri posljedica osjećaja ograničenja mog osobnog razvoja uzrokovanog neslaganjem s nadređenima i nerazumijevanjem mojih vizija i ideja, koje su za većinu onih s kojima sam surađivao bile prenapredne. Samo dvije godine kasnije, rezultat svega navedenoga jest OrlandoFit Fitness Kaptol, moj prvi i pravi sveobuhvatni fitness, uz kojeg se veže današnje poslovanje i razvoj druge tvrtke unutar Orlando Fitness Grupe, Star Fitness d.o.o., koja se primarno bavi uvozom, distribucijom, prodajom, najmom i servisom fitness opreme i rekvizita.

Kvaliteta je u svakom poslu uvijek važna. Vi posebno ističete preporuke, čak više nego promocija. Zašto?

Reklama, ako pod istom govorimo o plaćenom obliku oglašavanja, iako potrebita i neophodna u suvremenom poslovanju, može biti neistinita, neiskrena, preuveličana i neće nužno pokazati i prikazati stvarnu kvalitetu proizvoda i/ili usluge. Promocija kod promatrača razvija očekivanje, a očekivanje kao unaprijed oblikovana percepcija često donosi razočarenje. Ne nužno zbog toga što doživljeno u usporedbi s promocijom nije dobro, već zbog toga što nije u skladu s prethodno oblikovanim očekivanjem. Kada se to dogodi, izgubili ste kupca.

Isto tako, kako je glavni cilj oblikovanja idejnog rješenja nekog modela promotivnog materijala slanje poruke koja će privući pažnju potencijalnog korisnika/potrošača, čini mi se da je sve teže i zahtjevnije izraditi formu koja će „pogoditi” sve kojima se obraćamo. Ako je klasično, onda je dosadno. Ako je provokativno, onda je rizično. Ako je neobično, onda je promašeno.
Naravno, promocija u svim svojim modalitetima neizostavan je dio i našeg tržišnog pozicioniranja, ali sama kvaliteta usluge prenesena preporukom korisnika ima daleko snažniji efekt, jer je obvezujuća i kao takva nas usmjerava prema tome da opravdamo ono što je netko o nama prenio dalje. Osim toga, i motivirajuća je jer nas vuče i gura da ostanemo dobri ili budemo još bolji.
Ima u svim tim stavovima i razmišljanjima i nešto osobnog ega, zasigurno. Naime, kada sam prije gotovo 30 godina „pokrenuo” priču pod nazivom OrlandoFit, ni na kraj pameti mi nije bilo da će to biti „obilježje” mene osobno zauvijek. Jer u suvremenom, brzom govoru i pismu danas gotovo svi kažu: vježbam u Orlandu, kod Orlanda, radim s Orlandom, pisao mi je Orlando. Iako veliku većinu svih tih ljudi nisam nikada niti vidio, niti čuo, niti s njima razgovarao ili im pisao. Pa ipak, upravo zbog te „prisnosti”, obveze koju pred mene stavlja povezanost imena brenda i mog osobnog imena, što god, kad god i kako god se dogodi unutar naših fitness centara ili je napisano i objavljeno na društvenim mrežama, webu ili je osvanulo na recenzijama doživljavam još uvijek vrlo osobno.To je zasigurno razlog zbog kojeg, možda i malo previše, težim nekoj formi perfekcionizma, ili malo blaže rečeno, razvoju sposobnosti svih svojih kolega i suradnika kojima će pružena usluga biti na najvišoj razini. Većoj od očekivane.

Ušli ste u banke i hotele što nije nimalo lako. Što ste sve u usluge morali implementirati kako biste bili ravnopravan partner?

Ha-ha! Prije bih rekao da su banke ušle k nama, a hotele kao kupce usluga i proizvoda teško možemo nazvati ravnopravnim partnerima. Ipak, mi još uvijek više trebamo njih nego oni nas. Ako stavimo šalu na stranu (iako je puno istine u prethodnoj rečenici), čvrstog sam stava da je u stvaranju poslovnih odnosa najvažnije povjerenje. Povjerenje bazirano na iskrenosti, otvorenosti i jednostavnosti praćeno neskrivenom strašću i vjerom u međusobne odnose. Najveće projekte smo realizirali kad smo bili najrizičniji u poslovnom smislu, ali energija i vjera, strast koja se nije mogla „odglumiti”, bili su tada veći jamac i garancija od svih depozita ili zadužnica. Jednom stečeno povjerenje, ispunjenje i postignuće ciljeva ostaju zapamćeni, čak i u ovom suvremenom svijetu, primarno ispunjenom „materijalnim sredstvima osiguranja”.

Zapravo, teško mi je definirati što smo sve implementirali u usluge, više mi se čini da smo kao pojedinci koji čine kolektiv osvijestili svoju ulogu i svrhu. Osobno, znam da je moja svrha biti na usluzi drugima, kako bi oni postali zdraviji, ispunjeniji i sretniji. Jer sreća i zadovoljstvo drugih, mene čini sretnim i zadovoljnim. To je ono što me motivira da idem dalje istim smjerom i s jednakom energijom.

Koliko je zdravlje stvarno važno za svakog čovjeka, zaposlenika, direktora, menadžera? Često toga nismo ni svjesni jer idemo po nekom našem voznom redu. Važno je poznavati tijelo i duh čovjeka, njegovu osobnost.

Do prije svega par mjeseci živio sam u uvjerenju kako se o korisnim učincima redovite i kontrolirane tjelovježbe na fizičko i mentalno zdravlje nema više što reći, i da je korelacija između tjelesne aktivnosti i radne i životne učinkovitosti poznata svima. Vjerovao sam da nam je primarni zadatak naći module početne motivacije kod onih koji sve to znaju i razumiju, ali ipak odgađaju ili izbjegavaju trenutak kada će isto početi primjenjivati na sebi. Bio sam svjestan, kao i većina kinezioloških stručnjaka, da i dalje na već dokazane i znanstveno potkrijepljene činjenice treba podsjećati, da i dalje trebamo razvijati suradnju s nutricionistima, terapeutima, liječnicima i psiholozima te tražiti učinkovitije metode i modele kojima ćemo zajedničkim radom, ozlijeđenima i bolesnima smanjiti ili ukloniti tegobe, a zdrave usmjeriti u, za njih, adekvatne oblike i vrste tjelesne aktivnosti.

Nisam mogao niti slutiti da ću u 2020. godini, s cjelokupnom stručnom zajednicom trebati bilo koga uvjeravati kako ljudsko zdravlje i razina imuniteta primarno ovise o načinu života i da su kretanje i tjelesna aktivnost najbolji prijatelji zdravog čovjeka. Ali eto, život je prepun iznenađenja. Sve što se događalo proteklih mjeseci, tijekom i nakon lockdowna, kad je značaj fitness industrije i sportske rekreacije kao osnovnih provoditelja usmjerene, kontinuirane i kontrolirane tjelovježbe potpuno marginaliziran, a time i uloga i svrha iste na važnost očuvanja zdravlja nacije, potvrdila mi je da sam živio u nekom svom izoliranom svijetu i da je pred svima nama dug i zahtjevan put prema razumijevanju pojma zdravlja uopće.
Sada, u ovoj sveopćoj psihozi vezanoj uz Covid-19, kod onih koji do sada ni nisu bili aktivni, većina mojih kolega će reći da je iznimno teško djelovati u smjeru stvaranja kvalitetnih i korisnih životnih navika. Ja, s druge strane, kao i uvijek u kriznim situacijama, vidim upravo suprotno: vidim izazov i priliku da iste promijenim.