U većini slučajeva zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici u udruženom zločinačkom pothvatu, tvrdi Vijeće
Optužbe: Opsada i granatiranje Mostara, izgon civila i logori...
Prvostupanjska presuda je uglavom potvrđena, a najznačajniji je dio da je smišljen i proveden udruženi zločinački pothvat.
U prvostupanjskoj presudi Sud navodi sukob od 18. siječnja 1993., kad je “HVO napao grad Gornji Vakuf, kao i nekoliko okolnih sela”. Počevši od 18. siječnja 1993., HVO je u tvornici namještaja u Trnovači, općina Gornji Vakuf, zatočio od 40 do 60 muškaraca. Vojnici HVO-a su neke od njih tukli i/ili maltretirali. Primjerice, dva vojnika HVO-a su Hasanu Behli odsjekli uho, a poslije mu gazili po rani. Nakon dva tjedna zatočenja, ti muškarci muslimani su razmijenjeni ili premješteni.
Između ostalog, prvostupanjska presuda navodi da su vojnici HVO-a “masovno uhićivali Bošnjake iz zapadnog Mostara te odvajali muškarce od žena, djece i staraca. Drugi muškarci, bez obzira na to jesu li bili pripadnici Armije BiH ili ne, bili su zatočeni i premlaćivani u zgradi Strojarskog fakulteta. Deset vojnika Armije BiH umrlo je uslijed posljedica tog nasilja. Žene, djeca i starci iz zapadnog Mostara poslani su na Heliodrom, gdje su bili zatočeni više dana.
Navodi se i opsada istočnog Mostara koja se sastojala od stalnog intenzivnoga granatiranja i vatre iz drugog naoružanja, zbog čega su brojni civili, ali i članovi međunarodnih organizacija bili ranjeni i izgubili živote. Također je jako oštećeno ili uništeno deset džamija. HVO je sprečavao, a ponekad i potpuno blokirao prolaz humanitarne pomoći.
Bošnjačko stanovništvo bilo je prisiljeno živjeti u izuzetno teškim uslovima, bez hrane, vode, električne energije i adekvatne njege. U jutarnjim satima 23. listopada 1993. HVO je krenuo u napad na selo Stupni Do. Tijekom napada ubili su 36 osoba, među kojima i troje djece u dobi od 13, 8 i 3 godine. Selo je u potpunosti razoreno, a mještanima je oduzeta imovina.
Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je sukob između HVO-a i Armije BiH bio međunarodni sukob. Iz dokaza se vidi da su se snage hrvatske vojske borile zajedno s pripadnicima HVO-a protiv Armije BiH, a da je Republika Hrvatska “vršila opću kontrolu nad oružanim snagama i civilnim vlastima najprije Hrvatske zajednice, a potom Hrvatske Republike Herceg-Bosne”.
Vijeće je većinom glasova utvrdilo da je postojao udruženi zločinački pothvat (UZP) koji je za krajnji cilj imao uspostavljanje hrvatskog entiteta, djelimično u granicama Hrvatske banovine iz 1939. godine, kako bi se omogućilo ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda.
Vijeće je smatralo da “brojni zločini koje su snage HVO-a počinile nad Bošnjacima uglavnom upućuju na očevidan obrazac ponašanja. U većini slučajeva zločine nije nasumice počinila šačica nediscipliniranih vojnika. Naprotiv, zločini su bili ishod plana koji su pripremili sudionici u UZP-u kako bi otjerali bošnjačko stanovništvo iz Herceg-Bosne”.