Oproštaj u Sočiju? Dajte, pa tko je takvu glupost pomislio?!

O, ne, gospodo. Ne može to lako. Ni u ludilu. Ako ste mislili da se među četiri najbolje momčadi svijeta dolazi lagano, onda  ste se gadno zaj... Napeolon je davno rekao, dajte mi 100.000 Hrvata i pokorit ću svijet. Jer, srčanost i hrabrost uvijek smo imali. Dalić ima samo 22 ratnika. S njima je pokorio Rusiju i došao na korak do vrha svijeta. U paklu Sočija, pred 40.000 Rusa, vjerujte, nije lako. Na trenutku se stadion tresao kao klackalica, pričalo se da se za prolazak umiješao i Vladimir Putin, KGB, specijalne jedinice... Svašta se pričalo. No nije im pomoglo. 

Ako smo protiv Danske bili u predinfarktnom stanju, onda je nakon Rusije cijela država već jednom nogom na psihijatriji. Zapravo, možda i s obje. Barem mi u Rusiji jesmo. I dozvoljeno je popiti tabletu, jer ovo nisu utakmice za one slabijeg srca. 

Reprezentativne karijere ove generacije uvijek su bile tužnih završetaka, već su 12 godina na sceni, još od kad ih je Bilić okupio 2006. no pehovi, nesreće ili nešto treće ispriječilo bi se i suze bi odmah krenule. Suze za još jednom propuštenom prilikom. I tako iz godine u godinu. Još tamo od onog drvosječe Martina Taylora koji je slomio Eduardu nogu, pa ovaj nije mogao na Euro 2008., preko onog nesretnog Senturka i Beča. Činilo se da se nikad od toga nećemo oporaviti, da će taj ožiljak zauvijek biti u nama. I stoga, gospodo, ne smije biti lako. I mora biti ovako teško jer Modrić, Rakitić, Mandžukić i društvo neće se oprostiti tamo u nekakvom Nižniju, neće reći zbogom ni u Sočiju. Neće moći ove noći.

I nije to bila večer u kojoj je briljirao Luka Modrić, bilo je to daleko i od onog na što smo navikli od Rakete, a, ruku na srce, i Mandžo može više. I baš zato smo toliko jaki. Jer kad i zapne netko od naših, uskoči netko drugi. Večeras je to bio Domagoj Vida, dečko srca velikog kao Slavonija, koji će staviti glavu tamo gdje mnogi ne bi nogu. I stavio ju je. Luda je to glava, kaže Vida. Pokazao je glavu i kod penala... I zakucao kako rade najveći. 

I još nešto. Kad je ušla ona Modrićeva lopta, onaj penal, onako od stative, kako nam prethodnih 20 godina nije ulazilo, već smo počeli slaviti. I slavit ćemo cijelu noć. 

I stoga, natočite još jednu čašu, jer smo stigli tamo gdje nismo bili dvadeset godina. Zar ste stvarno mislili da ćemo se oprostiti u nekakvom Sočiju? Dajte, molim vas, budite ozbiljni. Za najveće su rezervirane najveće pozornice. Tamo u Moskvi. 

 VIDI OVO: KVIZ: Koliko si dobro pogledao sinoćnju pobjedu Hrvatske!