Operacija Petra na dva kotača kroz pustinje Sirije i Jordana

Šaljite nam recenzije s putovanja na kojima ste bili i podijelite dobre savjete, avanturistički duh i strast za pisanjem. Svoje recenzije šaljite na mail: mojeputovanje@24sata.hr. 

POGLEDAJTE OSTALA PUTOVANJA

Eh, da… otkud uopće početi?!? Najbolje od početka. Ne mislim na početak kao rođenje, ali ni na početak kao već se vozimo. Tako da ću samo par detalja navesti, pa nek to bude početak. Pripreme za putovanje su trajale oko šest mjeseci, prvobitna ekipa je odustala i skoro se odlazak pretvorio u fijasko, a onda se pojavio moj suputnik Seva koji je i napisao većinu ovog teksta. Izdavanje viza se sastojalo od odlaska u Beograd u kojem smo upoznali jednog lokalnog bikera Matiju Kujundžića i njegovu ženu kojima se i ovim putem zahvaljujem na gostoprimstvu. Što se tiče viza odbijene su nam i poslani smo u Budimpeštu. 

Putem telefona zatražim vizu na engleskom, a s druge strane javlja se ugodan ženski glas i kaže "možemo i na hrvatskom". I tako sve dogovorimoo preko telefona što i toplo preporučujem prije odlaska u Budimpeštu. Nakon par dana zaputili smo se tamo i nakon cca 4 sata dobivali vizu. 

Seva: Ponosnim vlasnikom (napokon!) svog prvog motora postao sam 22. travnja 2009. Ne mogu baš skuter, koji sam prije imao, računati pod motor. Honda Hornet 600, 2008. godište. Tog dana odmah se javio neki čudan osjećaj, teško ga je opisati, ali svi koji imaju motore znaju ga. Vrlo često ga opisuju kao svrbež i povezuju s pozadinom (ili - svrbi te guza za putom). 

A kamo otići? E, pa, ni pet ni šest, već 4400 km daleko do Petre (grada, ne neke manekenke) u Jordanu. Možda malo dalek put za nekog tko nije imao motor dosad i nije nikad  bio na putovanju motorom dužem od 100 km. Zato sam i otišao na svoje prvo uspješno putovanje do Pule. Kad sam nju osvojio, znao sam da mogu i do Sirije i Jordana! Baš... 

Jedna napomena samome sebi za ubuduće - kreni se spremati bar 24 sata prije polaska! Ja sam počeo spremati stvari navečer, dan prije polaska. Što nikako nije bilo dobro, no nisam ni stigao prije. Bilo je važnijih stvari koje je trebalo obaviti prije toga. Npr. kupiti kofere u koje ću staviti sve stvari, a samim time kupovanje stvari koje ću staviti u te kofere.

Uglavnom, sve ono što motoristi skupe malo po malo tijekom vremena, ja sam morao prikupiti/kupiti u 3 tjedna. Uspio sam se nekako spremiti, nakon nekoliko prepakiravanja kofera. Super je osjećaj kad skoro sve posložiš i onda si počneš vrtjeti putovanje po glavi. Pa shvatiš da će ti svaki dan biti potrebno nešto što si stavio na samo dno kofera, a sve ovo što si stavio na vrh kofera ti ustvari ne treba tako često ili uopće. E, to je trenutak kad sve iz kofera istreseš na pod i počneš slagati smisleno. No, dobro. I to je trebalo proći.

1. dan: Zagreb – Beograd – Čačak

Datum polaska 14.05. Jutro. Motor natrpan u garaži. Posljednji pozdravi. Skoro krećem... E! Kaciga mi je u stanu ostala. Mislim da bi mi ona stvarno trebala. Početnička pogreška, kaj sad!?! Nakon odgode od 5 minuta ipak krećem. Mjesto sastanka, po stručnoj navigaciji, prva benzinska nakon skretanja za Ivanju Reku. Dolazi suputnik, Željko "Hal" Borković. Uf, dobro. Znači da sam na pravoj benzinskoj stao. Vrijeme odlično, lagano oblačno. Taman za putovanje. Slikamo, snimamo i krećemo na put. Nema puno razmišljanja, pratiš samo autoput. Granica. Uuuu, ovo mi je prvi put da motorom prelazim granicu. A kad malo razmislim, ovo je sad već najudaljenije što sam se motorom vozio u komadu, a tek smo do prve granice došli. Pita milicajac na granici: 

-   A de ćete vi?
-   Sirija, Jordan.
-   Pa vi niste normalni!!
-   Ali išli su i vaši tamo, neki čak do Japana!
-   Ma ni mi nismo normalni, 'ajde vozi.

Pratimo dalje znakove za Beograd, a zatim za Čačak. Putem ljudi trube, pozdravljaju, ispituju, i svi se primaju za glavu kad čuju kamo idemo. Nisam još naviknut na takvo pozdravljanje i ispitivanje. Ali veli Željko da je to normalno, da tak' pozdravljaju motoriste. Ajde lijepo. Prije Čačka uviđam prvu manu (od dvije) svog motora - premali vizir. Svaka peta muha mi se zalijepila na vizir na kacigi, i u tom trenutku se više nije vidjelo kroz njega. A ako se nije zalijepila za vizir, onda je završila na jakni. 

Željkova kaciga je kao da ju je sad novu otpakirao. A takva mu je i jakna. U Čačku su nas smjestili, nahranili, napojili i nasmijali. Još jednom hvala i toplo se preporučamo za drugi put. A bit će! Teško je odoljeti domaćem kajmaku i Jelen pivu. Danas smo prošli nešto od 500 kilometara. Dosta. Prvih 200 km prošao sam bez problema. Narednih 200 km je već bilo malo naporno, ali zadnjih 100 km je bilo poprilično neudobno. Mislim da mi je nekakvih 500 do 600 km dnevni maksimum. A to se i uklapa u dnevne rute. Sutra polazak oko 7:15.

2. dan: Čačak – Sofija (Bugarska) – turska granica

Fino naspavani i odmorni, nakon obilnog doručka (ipak je trebalo kajmak pojesti do kraja da se ne pokvari), spremni smo za pokret. Uzimamo posljednje upute i krećemo. E, sad malo zeznuta situacija za sve mlađe, a i one zaboravnije, koji se nađu u Srbiji. Većina prometnih tabli im je pisana ćirilicom, a ako i ima latinice, onda sasvim sigurno ne piše onaj grad u koji ti želiš tog trenutka ići. Zato se, nakon 10-ak kilometara odlučujemo osloniti na navigaciju. Nemamo se mi sad vremena zezati po Srbiji. Dalek je put još pred nama. Željko me pita, lagano blijedog lica, gdje mu je vezica sa svim ključevima (koferi, lokot...)?!? Jer nema ih na zadnjoj torbi, gdje ih je ostavio umjesto oko vrata. 

Odlično je počeo dan! Vraćamo se, i nakon 3 km vidim ključeve nasred povelikog raskrižja. Požrtvovno zaustavljamo promet i uzimamo ključeve. O, da! Naša prva neprilika! Adrenalin! E, sad ću imati o čemu pisati. Krećemo dalje prema bugarskoj granici. Netom prije granice, ispred nas u daljini prolom oblaka. A mi vozimo baš prema njemu. Dolazimo do tog područja. Sve mokro oko nas, a sunčano! Taman je prošao oblak. Uf, sreća.  

Dolazimo na granicu. Bugarka mi vraća dokumente zajedno s USB memorijom nekakvom. Ja joj vraćam USB, uz objašnjenje da to nije moje i da se zabunila. Ali ne, ona je uporna da moram to uzeti. Hvala, nije da mi treba, ali hvala. Na drugom kiosku, traži USB i vraća ga opet nazad. Tako i na trećem i četvrtom. Svi nas puštaju ali nitko ne uzima USB. Već sam mislio da ga moram čuvati sve do izlaska iz Bugarske. I onda napokon na kraju, neki malac uzima USB-ove. Bome, za tih 50 metara su mogli i kablove povući od kućice do kućice. 

Bilo bi lakše nego svakom tko ulazi davati USB memoriju. Ali ako ih veseli... Mislim, ipak su oni u Europskoj Uniji! Odmah se osjeti razlika, kad smo ušli u "Europu", jer je počela kiša lagano padati. Nestaje onaj osmijeh s lica, koji se tu zadržao otkad smo izbjegli pljusak prije granice. Vozimo u nadi da će prestati, no kiša se pretvara u pljusak te prisilno stajemo pod prvom krošnjom. 

Kao, radi neke zaštite od kiše (ili groma). Vadimo kišnjake, navlačimo ih, mada smo već poprilično mokri. Nakon 150 metara ispred nas je desni zavoj i nakon toga cesta vodi potpuno ravno i potpuno u suprotnom smjeru od oblaka. Tako da smo nakon jednog kilometra vožnje već bili na suhoj i vrućoj cesti. Imam lagani osjećaj da mi uši žele probiti kroz kacigu. No, što je, tu je. Stajemo i skidamo kišnjake jer je prevruće voziti u njima. 

Vozimo po zaobilaznici oko Sofije, budući da ne želimo gubiti vrijeme kroz grad i jer planiramo u istom danu izaći iz Bugarske. Pristojno se vozimo kakvih 80-90 km/h i naravno da nas zaustavlja patrola. Trojica kao iz crtića. Debeli, veliki, glavni i jedini koji priča. Druga su dvojica žgoljavci, od kojih jedan gleda motore i spašava bubamaru s mog vizira, a drugi se skriva iza patrolnog vozila. Nije šala, čovjek se stvarno skrivao iza auta! Veli debeli, vozili ste prebrzo! 

- Pa, kao, jesmo malo.
- Da, da, jeste. Ovdje je ograničenje 40! Kolko ste vi vozili?
- Pa oko 50-60.
- Da! 63!

Pokušavam vidjeti gdje se nalazi radar, no jedino što uspijevam uočiti jest dalekozor na krovu auta. Bome, školovani su ovi njihovi policajci. I to za specijalce! Jer tako točno odrediti brzinu kretanja vozila, koristeći samo dalekozor, ipak nije šala. Nakon drugog pitanja možemo li kaznu platiti odmah, a ne voziti do grada da platimo, debeli veli: 20€!

Željko: Uh, to je puno! Može 10€?

Debeli kao iz topa: Može!

Sva sreća da smo naletjeli na podmitljivog policajca u Bugarskoj! Nastavljamo put. Ni ne pratim kilometre. U 17.45 i na granici smo s Turskom. Stajemo na benzinskoj prije granice da natočimo, jer je u Turskoj benzin ipak preko 11 kn po litri. Ne možemo točiti, jer treba pričekati smjenu. U 18.05. napokon natočim. Pokušavam platiti karticom, ženska me šalje na drugu blagajnu gdje ne primaju kartice. 

Opet čekam u redu. Dolazim na red, ali tu ne primaju American, a Visa ne prolazi jer je magnet istrošen! Opet se vraćam na prvu blagajnu i plaćam gotovinom. Gubimo 30 minuta samo na prokletoj benzinskoj! Svašta. Krećemo na prijelaz. Ogroman. Toliko je zgrada da im ni cijela abeceda nije bila dovoljna, tako da su zgrade označene kao A1, A2, A3, B2, J4, J12! Ima 10 traka za ulaz i naravno da radi samo jedna. Uskoro dolazimo na red. Samo još jedan auto ispred nas, a kad tamo… 

Ekipa s granice se sprema i odlazi. Pa gdje će sad oni svi, kaj zatvaraju granicu!??? Nakon nekoliko minuta shvaćamo da smo opet naletjeli na smjenu. E, pa sad i tu čekaj još 15 minuta dok je došla druga grupica, skuhala si kavu i počela raditi. Na prvoj kućici lik sve zapisuje. Od osobnih podataka (čak i ime oca), do registracije motora, serijskog broja, boje, ama baš sve! 

Napokon ulazimo u Tursku. Oko 20 sati je, po njihovom 21. Tražimo lokaciju da smjestimo šatore i nalazimo jednu nakon samo 10 km od granice. Lokacija je dobra, uz rub šume, ne vidi se s ceste, ali zato komaraca na pretek. Mislim da im je tamo glavno uzgajalište za Tursku, a čak i za izvoz u Bugarsku. Ne vide se ni mjesec ni zvijezde od njih. Užas! 

Raspakiravamo se, ja vadim juhe, zvuk auta koji dolazi po poljskom putu prema nama. I to iz smjera šume. Pa otkud je ovaj uletio?! Staje pokraj nas i gleda. A kaj sad, idem pitati u čemu je problem. Dobivam odgovor da je problem u tome što je sve ovo vojna zona i da ne smijemo tu kampirati. Povuci-potegni, dopušta nam da ostanemo. Ma, vojna zona! Baš! Pokušava nas preplašiti. Nakon 20-tak minuta dolazi vojni kamion. Lagano knedla u grlu. 

Možda i nije lagao onaj prije. Izlaze dvojica, pruža ruku jedan. Pitanja, tko smo, kaj smo, kamo idemo. Ajde, nek vam bude, sad kad ste se već smjestili, ali do 6 ujutro morate otići. Uf, dobro da ne moramo sve spremati i tražiti novu lokaciju. Pale kamion, lagano kreću i onako na odlasku čuješ jednog: Hey Croats! There are snakes!

E pa, baš ti hvala. Kao da bi i ovako mogao normalno spavati.

3.dan: Turska(zapad) – Turska(centar)

Poprilično neprospavana noć. Buđenje na svaki šum i očekivanje još kojeg vojnog posjeta. Prošlo je nekoliko vozila tijekom noći. Stali su i promatrali, ali nisu dolazili do nas. Oni komarci su još tu. I sad ih ima još više jer su pozvali svu familiju da se pridruži. Spremamo se i krećemo u 5.30. Prevaljujemo kilometre, dolazimo do Istanbula i prelazimo preko mosta u Aziju. Jeej. Ne osjećaš se nikako drugačije, ali na drugom si kontinentu! Jedna važna stvar za napomenu. Benzinskih ima na svakom koraku. Ali na lokalnim cestama. Na autoputu zna proći i 70-80 km da nema niti jedne. Prva napeta situacija, jer sam vozio 40 km na rezervi, a ne znam koliko uopće mogu proći na njoj. Nije da sam imao baš vremena testirati prije puta.

Današnji plan je Kapadokija ili nastambe urezane u stijenama. Pratimo table "Adana". Na putu nam je Aksary, gdje skrećemo prema Nevsehiru. Ili takav je barem bio plan dok nismo došli na benzinsku gdje su nas uputili drugim pravcem. Kraćim i "kao" bržim. Dočekalo nas je 100-tinjak kilometara naizmjence makadama, svježeg asfalta te pokoja dionica stare loše ceste. Grč u ruci je postajao sve jači dok smo vozili po makadamu. Samo sam zamišljao kako bih rado udavio onog konja s benzinske koji nas je uputio ovom cestom. 

Zanimljiva zgoda u dućanu, pitam režu li kobase i naravno da režu. Ne pita ni koje ni koliko, nego majstor uzme kobasu i nareže 3-4 šnite, kao prst debele. I to je to, sljedeći! Katastrofa, ali ne tako velika kao okus te kobase. Nema druge, moramo se držati naših juhica. Sve to provlačenje po makadamu koštalo nas je previše vremena, tako da smo se morali ulogoriti ranije nego smo planirali. U ovom kraju i nije lako naći gdje ćeš se smjestiti. Sve oko tebe polja, tu i tamo pokoje drvo. A mi bismo kao šumarak da smjestimo šatore. 

Već lagano očajni, stajemo na benzinskoj da upitamo možemo li se tamo ulogoriti. Naravno da nam ne daju. Pokušavamo ih upitat gdje bismo mogli nać kakav kamp ili nešto slično i pokazujemo im na karti gdje smo. A njih dvojica stručno prstom kruže po karti i kao nešto traže. S tim da je radijus koji su radili prstom po karti bio par stotina kilometara. Kao, tu negdje, ima nešto, ili pokušavamo naći gdje smo mi uopće....

Uočimo da je ovo uzaludna borba pa krećemo dalje. Na kraju uspijevamo pronaći predobru lokaciju uz rijeku. Samo da napomenem da je za pronalazak svih lokacija isključivo zaslužan Željko. Smještamo se, kuhamo juhu, klasika. Danas sam opet saznao nekoliko novih stvari,  između ostaloga i to da mi 760 km nije maksimum koji mogu napraviti u danu! Jer, danas smo napravili 930 km! Da nije bilo makadama, napravili bismo i preko tisuću. Kako se stvari samo mijenjaju!

Buđenje u grču oko 1 ujutro. Palim mobitel da osvijetlim šator, a dah se vidi kao usred zime. Koja razlika!! Dan prije bilo je vruće spavati, a sad je zima da se dah vidi. Jako zima! Oblačim termopodstavu koja mi je do tada služila kao jastuk. Čujem kako Željko u susjednom šatoru pali mini plamenik da se ugrije. Ako ništa drugo, bar nema komaraca. Ustvari nema nikakvih kukaca, previše im je zima!

4.dan: Turska – Turska (jug)

Opet neprospavana noć! Mislim da nikad nisam spavao na takvoj hladnoći. Spavali smo u termopodstavi iz moto opreme, no svejedno je bilo poprilično zima. Nismo dugo spavali, nego smo kao gušteri izašli na prvo sunce da se ugrijemo. Slijedi klasika, spremanje stvari, kuhanje juhice i dalje na put. Kratka vožnja i dolazimo po Kapadokije. Stajem na metar do deve i promatram je 3 minute. Ni trepnula, ni udahnula. Očito lik naplaćuje slikanje s prepariranom devom. Ili sam bar tako mislio dok nisam sišao s motora, a deva se počela micati! E, pa ona ipak nije preparirana! 

OK, preparkiravam motor. Dolazi autobus Japanaca, koji su odmah uočili grb na tablici i shvatili odakle smo. Nakon toga je slijedilo slikanje uz naše motore. Druga je zanimljivost da u tim nastambama još netko živi! Ili je netko samo iz šale oprao tamo robu i stavio da se suši na štriku!? Ali ipak mislim da je ovo prvo u pitanju. Zasad smo napravili oko 2500 km, ali smo napokon nešto pogledali!! Jeej...

Krećemo dalje. Tursku zasad cijelo vrijeme prolazimo vozeći autoputom, tako da kilometri idu prilično brzo. Ulazim i u neki ritam vožnje, koji opisan ukratko izgleda ovako - prvih pola sata vožnje sasvim je ok, sljedećih sat vremena ne mogu naći poziciju u kojoj bi mi bilo imalo ugodno, a nakon toga mi stražnjica utrne tako da mogu voziti do kraja dana bez problema.

Prolazimo kroz seriju tunela. Svakim izlaskom iz tunela vani je sve toplije i toplije. Točno se osjeti kako putujemo prema jugu. Nakon izlaska iz zadnjeg tunela, vani je bar 10 stupnjeva toplije nego je bilo prije nekoliko sati vožnje i nekoliko stotina kilometara sjevernije. Stajemo na parkingu odmah pored kamiona u hladu. No, to nije dugo trajalo jer je vozač upalio kamion i otišao, a nas ostavio na suncu. 

Poguramo motore iza drugog kamiona, ali nakon nekoliko minuta događa se isto. Shvatili smo da je to znak da nastavimo put. Stajemo na benzinskoj i napokon pristajemo na čaj kojim nas nude cijelim putem otkako smo ušli u Tursku. Koja pogreška! Šteta što nismo ranije pristali na čaj jer je baš fin. Pije se iz malih, staklenih čašica koje izgledaju kao mini-vrč za vino. Nije riječ o deformaciji nastaloj zbog opetovanog ispijanja vrča vina, nego stvarno tako izgledaju.

Upućuju nas na hotel nešto niže uz cestu. Odgovara nam smještaj hotela jer je blizu granice, pa ujutro možemo brzo doći do nje i napokon ući u Siriju. Hotel nije bogzna čemu. Ali je bar smještaj i ima "tuš". Navodnici nisu slučajno tu. Teško je taj tuš nazvati pravim tušem, s obzirom da nema nikakvog odvojenog dijela koji bi označavao prostor tuša. Tuš je postavljen odmah do školjke, tako da stvarno ne postoji nikakva zapreka da se tuširate dok sjedite na wc školjci. 

Jako zanimljiv koncept, prava japanska inovativnost! A ima čak i wc papira! Umorni smo, pa smo pristali na prvu cijenu koju je gazda rekao. Naravno da kasnije shvaćamo da nas je fino "zavaljao". Tražili smo račun, a gazda sav pocrvenio. Kako sad račun, pa čemu, pa dajte vi napišite na komad papira koliko ste sve platili, a ja ću vam staviti žig i potpis na to. Dobro, sad znamo za ubuduće. Ustvari, hotel i nije toliko loš, ako ga uspoređuješ sa šatorom. Jer ima net, klimu, tuš. Što ćeš više? Možda večeru? Pa to je priča za sebe. Nema pisani meni, nego ima meso. I salatu. A to ispada da su komadi piletine nabijeni na štapić, s tim da su neki ustvari smo komadi kostiju i nema baš nešto mesa na njima. Istovremeno prestrašno i presmiješno. Ah, i to su čari puta.

5. dan: Turska (jug) – Sirija

Još jednu stvar moram napomenuti! Na sve vijesti na televiziji, u pozadini puštaju filmsku glazbu. Npr. vijest je o poplavama i o desecima poginulih, a oni u pozadini puštaju glazbu kao iz "Umri muški"! Ide vijest o požaru, a opet u pozadini glazba kao iz akcijskih filmova B produkcije. Malo smo  pogledali vijesti, ali ipak je vrijeme da se krene na put. Treba napokon ući u Siriju. Sat kasnije približavamo se granici. Cesta vodi kroz šumu i naravno, opet makadam! I tu rade cestu. Pa otkud im lova za tolike ceste!?! Uz lagano psovanje u kacigu, vozimo između ljudi i bagera da napokon dođemo do granice. 

Turska granica. Čekam u redu da nam pregledaju putovnice, ali uzaludan je to posao. Jer nakon 15 minuta iščekivanja, shvaćam da putovnice treba samo baciti na stol policajcu, pa čekati da baš naše uzme. Koristeći tu metodu, a ne metodu pristojnog čekanja u redu, dolaze naše putovnice na red i puštaju nas dalje. Sirijska granica. Prvo treba ispuniti neke obrasce, tipa kamo ideš, kako, s kim, koliko dugo ostaješ... To smo brzo riješili. Niti pola sata. Već smo mislili da smo se riješili granice u trenu. No, tu tek počinje prava zabava. 

Dolaziš do prvog lika. On te čudno pogleda, kaj si uopće došao do mene, a nemaš još niti jedan papir? Šalje te u mjenjačnicu da promijeniš novce i platiš taksu. To je samo ljepši naziv za ulazninu koja košta 85 dolara. A plaćaš odmah i osiguranje za vozilo koje košta 30-tak dolara. Nakon toga te šalju u kućicu iza da podigneš osiguranje koje si sad platio. Kada ti fino ispiše papir i polijepi naljepnice, uzme ti još nekoliko dolara zato što je to napravio. Sad se opet vraćaš u mjenjačnicu da bi dobio potvrde da si sve to poplaćao. 

Pratite me za sad? Čas posla, jel'? Super. Sad se vratiš onom prvom liku koji te čudno pogledao jer nemaš bunt papira sa sobom. Sav ponosan mu pokazuješ da imaš bunt papira na kojima nemaš pojma kaj piše i on te sad šalje u prvu kućicu. Tamo policajac uzima papire da bi ti napisao još dva nova papira. Moram napomenut da je veličina tih papira, onako od oka, bar A3. Možda malo manje. Tu ti se dogodi zanimljiva situacija, kad te lik pita tko je to Ivan Horvatko? Željko se već križa. Misli - to je to, sad ne idemo nikamo odavde. Danima! No ubrzo rješavamo situaciju. Uspio je onaj mudrac u mjenjačnici na papir osiguranja napisati pod prezime moju nacionalnost, a ne prezime. Tako da sam dobio pravo hrvatsko ime i prezime - Ivan Horvat. No, nema veze. Vrijedi i ovakvo osiguranje. 

Piše policajac dalje svoju plahtu, kad u jednom trenutku samo ustane i ode iz kućice. Otišao provjeriti neki auto. Vraća se za pet minuta i nastavlja pisati. Nakon nekoliko minuta opet se diže i odlazi. E, sad je otišao cigaretu zapaliti. Lagano nam postaje jasno zašto svi govore da za ulazak u Siriju treba i po 5 sati. Nakon trećeg pokušaja, uspijeva napisati taj papir, a dobili smo i još jedan od drugog policajca koji je naknadno došao. Sad sa svim tim papirima odlazimo u drugu kućicu. Tu nam pregledava te papire i pogodite što!?! Piše nam novi. I opet uzima neku sitnu lovu. 

Napokon sa svim tim silnim papirima dolazimo onom prvom, koji nas naprosto tjera. Jer, kaj mi tu još radimo kad imamo sve papire!? I kad smo pomislili da smo napokon gotovi, zovu nas natrag i vode do neke prostorije. Tu sam sad već ja mislio da je neki problem! No ispalo je da nam nedostaje još jedan papir, tj. potvrda da u zadnja dva tjedna nismo bili u SAD-u ili Meksiku i da se ne osjećamo gripozno. Jesmo sad više gotovi?! E, sad jesmo! Oblačimo se i krećemo. No, na nekih 50 metara nalazi se ograda gdje neki jadni dečko otvara i zatvara vrata. Naravno da nas i on traži putovnice, samo da pogleda. Napokon smo ušli u Siriju. Ne znam je li uopće potrebno napisati da je vruće!?

Stajemo priupitati za smjer. Ali nas ne puštaju dalje dok ne siđemo s motora i popijemo kavu s njima. Inače ne pijem kavu baš često, ali ova je bila odlična. Vrlo aromatična. Imaju i pivu s 12 posto alkohola! Upitamo za dvorac, ali nikad čuli za onaj koji tražimo. Krećemo dalje i uzdamo se u svoju prirodnu nadarenost za navigaciju. Unatoč svoj toj mojoj "nadarenosti" promašimo skretanje za Le Krak des Chevaliers („The Castel Of The Knights“), pa smo samo nastavili voziti prema Palmyri. Od najbližeg grada do Palmyre ima 150 km. Pustinje. Samo pustinje. Prolaze mi kroz glavu misli - kaj da mi tu stane motor? Bolje ipak ne razmišljati o tome. Na karti je cesta do Palmyre nacrtana jednom ravnom crtom i to s razlogom: stvarno je ravna. Onak jako. Prođe po 30 km do prvog zavoja. Laganog zavoja. I onda opet ravno koliko god daleko možeš vidjeti.

Sve oko tebe pustoš i ravna cesta, i onda najednom grad od 50.000 stanovnika. Ulazimo u Dioklecijanov kamp. Pa kog su vraga stari Rimljani tu trenirali? Pola ih je vjerojatno poumiralo dok su odavde došli do prvog grada. No bez obzira na to, lijepo je vidjeti ovako nešto. Velebno. Pogotovo kad razmisliš da su sve to napravili bez pomoći današnjih strojeva. A i trebalo je sve to kamenja dovući dotle. U kampu kupujemo nekoliko suvenira (ogrlice, marame). Uz malo cjenkanja, naravno. Po preporuci odsjedamo u hotelu Al Faris. Gazda odlično priča engleski. Napokon netko s kim se možemo normalno sporazumjeti i priupitati što nas zanima. 

Odlazimo do dvorca i shvaćamo da su tamo ogrlice u pola cijene od one u kampu. A kao, spustili smo im u kampu cijenu! Uf, kako su nas nasanjkali i to usred pustinje. Ali, sve je to škola. Uglavnom, za sve vas koji planirate do Sirije, ogrlice koštaju oko 50 kn. A i to je moguće spustiti, pogotovo ako uzmeš tri-četiri. Napokon pošteno večeramo. Piletina, riža, varivo, čak smo popili i butelju vina. Finog. A popili smo i absint od ananasa i grejpa. Imaju i neko čudnovato voće. Narančasto-crvenkasto, jako slatko i fino, sa iznenađujuće velikom košticom.

6.dan: Sirija – Jordan

Prvo pranje motora. I to usred pustinje. Bahato malo. Malo smo se provozali još po Palmiri. Otišli smo do muzeja, gdje radi vjerojatno najsmiješniji čuvar ikad! Takvog nema niti u filmu "Noć u muzeju". Najlakše bi ga bilo opisati kao Frankensteinovog pomoćnika Igora. Grba na leđima, glava prema dolje i ruke uz tijelo koje se niti malo ne pomiču dok hoda. Nismo smjeli slikati, inače bi to bila vrlo zanimljiva fotografija. No, zato smo se pokušali slikati s vojskom, ali su nas vrlo brzo potjerali. Krećemo prema Damasku. Nekih 240 km. Na putu stajemo u Baghdad Caffeu malo pogledati devu, popiti vode i to nadaleko poznatu vodu, zanimljivog naziva - Drekish. 

Što se više približavamo Damasku, to je više vojske na cesti. I sve je prljavije. Damask je velik, a ekipa vozi nenormalno: tri trake, a pet vozila paralelno. Ne znače im baš puno iscrtane trake na cesti, tamo gdje ih ima. Svatko vozi kako stigne. Pogotovo po rotorima. Užasna gužva. Jedva izlazimo iz grada i krećemo prema jugu. Stajemo u Bosri, da pogledamo najveći amfiteatar. Nekoliko fotografija, malo poziranja, neki ručak.

Budući da  je Bosra blizu granice, premda je 16 sati, odlučili smo se za prelazak u Jordan. Sirijci opet kompliciraju. Šalju nas od jednog do drugog policajca. Na kraju nam uzimaju polovicu papira koje smo prvi put dobili. Naplaćuju i izlazak nekoliko dolara. Jordanci imaju sličnu proceduru ali s manje papira i sve ide brže. Pogotovo viza. Platiš markicu, nalijepi ti je u putovnicu i to je to. Deset minuta. Osam dinara za vizu, osam dinara za osiguranje. Skupi se toga. Ukupno malo preko dva sata za prelazak obiju granica. Počelo se mračiti pa smo namjeravali požuriti do prvog grada. No to pada u vodu jer je patrola s radarom smještena  svakih nekoliko kilometara. Drugim riječima, šest patrola na 40 km! 

Zato smo pristojno vozili, unutar granica ograničenja. Kod ulaska u grad, u najboljoj namjeri na rotoru skrećem desno. Ispada, međutim, da je ipak trebalo otići lijevo da bismo krenuli prema centru i hotelima. Nalazimo hotel, a i smještaj motora je predobar - u poslovnom prostoru kraj hotela. Malo smo se namučili dok smo ih smjestili tamo, jer je motore trebalo spustiti stepenicama. Nema interneta, nema klime, ali je smještaj i poslužit će za noć. Prošetali smo malo i gradom. Prometni policajci nisu nešto susretljivi i ne žele se slikati s nama. Ali zato imaju zanimljive i slikovite šljemove sa šiljcima na vrhu. Mnoštvu stvari, koje su mi se dogodile prvi put na motoru, treba dodati i ovu: prvi put sam vozio motor noću (ne računam skuter)! A ako se to računa, onda mogu reći da sam prvi put vozio ovaj motor noću.

7. dan: Jordan (Petra)

Ujutro borba s motorima da ih izvučemo na cestu. Vraćamo se na autoput i krećemo na jug prema Petri! Dosad autoputom, ali zadnjih nekoliko desetaka kilometara napokon dolazi zanimljiva dionica. Fini, brzi, dugi zavoji. Odlično! Napokon za promjenu od monotonih, ravnih cesta do sada. Od samog ulaska u Petru vidi se koliko je ovo turistički orijentiran grad. Sve je puno hotela, restorana i suvenirnica. Parkiramo motore na parkiralištu i krećemo prema ulazu. Mislim da je nepotrebno naglašavati koliko je vruće tamo, ali da napišem još jednom - jako. I onda ti šetaj po tom suncu u moto opremi! Odmah na ulazu nude ti konje da odjašeš do hrama, ali ti si "precool" da bi iskoristio ponudu. 

Ideš pješice i umireš lagano, onak - muški. Misliš, ma nije to tako daleko. Napokon stižemo do kanjona. Slikamo, snimamo, jer sad smo kao tu, ali ne, naravno da nismo još. Onda nakon 10 minuta hodanja opet vadimo kameru i snimamo, ali opet, nismo kod hrama. I onda napokon, onako kroz procijep, u daljini se vidi komadić hrama koji postaje sve veći kako mu se približavamo. Odlična scena, odličan prizor, sve odlično i to je ono zbog čega smo i krenuli na put. Prekrasan hram uklesan u stijeni. Dok ga gledam, na pamet mi pada misao: "Ajme, koliko su ovi imali vremena kad su istuckali ovakav hram. Stvarno im je bilo dosadno!".No, uslijedilo je i malo razočaranje. 

Pa to nije onako veliko kao u filmovima! Da se sad gubimo po hodnicima, tražimo sveti gral, izbjegavamo klopke. Uglavnom, prevarili su nas u Indiana Jonesu! Hram se sastoji samo od tri prostorije i zabranjeno je ulaziti. Ali ako se malo nasmiješ čuvaru i poslikaš se s njima, onda te ipak pusti da uđeš i pogledaš kaj ima. Saznali smo i da ovo nije jedini hram, nego su još dva niže niz kanjon. Odlučno smo krenuli, sve dok nismo pak saznali da do sljedećeg hrama ima 3 km. E, tad smo se odlučno okrenuli natrag! 

Pogledajte Petru u 3D prikazu!

Dogodila nam se još jedna zanimljivost kod hrama. Shvatili smo da nemamo baš fotografija na kojima smo zajedno u kadru, pa smo uletjeli prvoj ženi u blizini s molbom da nas poslika. Što je ona i napravila. No, odmah su se oko nje skupili neki ljudi koji su dotad stajali sa strane. Sve kao cool, smireno - ajde vi odite sad, jer ovo je ministrica i nemojte se kretat oko nje!  Sad imamo napokon sliku na kojoj smo zajedno i još ju je uslikala ministrica nečeg u Jordanu. Odlično. Nakon toga se samo trebalo vratiti do motora. Što je bilo teže s obzirom da se trebalo uspinjati, a i sunce je jače pržilo. To je bio trenutak spoznaje da smo došli do najdalje točke putovanja i da sve što slijedi nakon ovoga jest povratak. Osjećaj olakšanja ali i tuge jer se vraćamo.

Usred svih tih emocija, dok smo se okupani u znoju vraćali prema motorima, uslijedilo je i moje legendarno pitanje: "E, a kamo idemo sljedeće godine?". Željkov smijeh koji se pojavio, bio je uzrokovan činjenicom da on misli kako sam se ja šalio. Kao što je i ozbiljno lice nakon toga bilo uzrokovano njegovom spoznajom da se ja ne šalim. Njegov odgovor: "Još moramo i doma doći! Nismo ni na pola puta!". Vjerovali ili ne, ali dok smo se vozili prema Petri i odlazili od nje, nije mi baš bilo ugodno voziti s otvorenom jaknom. Koliko kod bilo vruće do tad, fino se osjeti razlika kad krenete voziti po blago planinskom području. Stoga sam na povratku bio zakopčan do grla! 

A to se sve počne jako mijenjati, kako se približavate Mrtvom moru. Spuštate se u depresiju, u svakom mogućem smislu. Geografskom i psihičkom. Velika vrućina i nesnosno sunce koje se odbija od površine mora. Mrtvo more je definitivno najtoplija točka  kojom smo prošli. Rekli su nam za tu cestu da je puna patrola i da vas sve zaustavljaju i provjeravaju. Nas je zaustavila smo jedna, i to odmah nakon polaska iz Petre. Pitali nas odakle smo, kamo idemo, čestitali nam i pustili nas dalje. Uz Mrtvo more prošli smo pored nekoliko prijelaza gdje je vjerojatno stajala patrola, no sad nema nikog. Na sjevernom dijelu Mrtvog mora smješten je grad pun hotela, no sve do tamo je pustoš. 

Nastavili smo na sjever do grada Irbida. Tu smo odsjeli u Aphamia hotelu, gdje smo tek drugo jutro shvatili da u prizemlju nude besplatan internet. No bili su jako susretljivi što se tiče smještaja motora koje nismo htjeli ostaviti vani, pa su nam ponudili da parkiramo u lobiju hotela. Odmah do lifta i recepcije. A i taman im je došla pizza, prava talijanska, navodno. Pa smo i mi naručili. Ako je to bila prava talijanska, onda Talijani pojma nemaju kako se rade!

8. dan: Jordan – Sirija – Turska

Ujutro smo dobili i kavicu u hotelu. Shvatili da ima internet, pa smo se još malo zadržali. Od Irbida do granice kratka je vožnja, a i sad dolazimo s bogatim iskustvom prelaženja granica. Sve prolazi puno brže, i naravno da postoji "ali". Shvaćamo da je onih $85 koje smo prvi put platili kad smo ulazili u Siriju ulaznina samo za jedan ulaz. Tako da sad opet treba platiti ulazninu. Osiguranje nam vrijedi još. Opet dobivamo hrpu papira, za koje sad već znamo da će nam uzeti kod izlaza iz Sirije. Vozimo se do Damaska, gdje smo na jednoj benzinskoj natočili benzina kao nikad do tad. Nije bila ni rezerva, a stalo je 15 litara (inače stane oko 12-13 u takvoj situaciji). 

Nakon Damaska, prolazimo Hims i skrećemo prema Krak Des Chevaliers (The Castle of The Knights). Stvarno jedan veleban dvorac. Sastoji se od vanjskih zidina i unutranjeg dvorca. Dobrim tempom, može se za pola sata obići pola dvorca. Sam dvorac smo našli bez problema, za razliku od prvog puta kad sam ja promašio skretanje. Kupujem i knjižicu o dvorcu, ali sad s bogatim iskustvom, spuštam s početne cijene na četvrtinu ili kakvih dolar i pol. Možda je moglo i niže, ali stvarno mi je već bilo žao dečka koliko se mučio da mi proda tu knjižicu, a samo za dolar i pol. Dolazak do dvorca nije bio problem, no odlazak je sasvim druga priča. Više ni sam ne znam koliko puta smo mijenjali smjer i vraćali se. Odmah na početku su nam rekli da idemo desno, da bi nas malo nakon toga vratili nazad s pričom da smo krenuli u totalno krivom smjeru. 

Prolazimo i kraj vijeća mudraca koji su nas poslali desno na početku. Nedugo nakon toga, stajemo da priupitamo za smjer, samo da bismo dobili direkcije da se opet moramo okrenuti i vraćati. No, nastavljamo istim smjerom. Nedugo potom, opet priupitamo za smjer i opet nas vraćaju. Ovaj put smo i krenuli natrag. Nakon toga smo stali i pitali nekog čovjeka koji je imao auto, pa nam je on krenuo pokazati kamo treba ići. A to je bilo, naravno, u suprotnom smjeru od onog kojim smo mi trenutno išli. Svakih nekoliko stotina metara je stao, izašao iz auta da pogleda kartu, pa opet u auto i vozi dalje. I tako 4-5 puta, dok napokon nismo došli na cestu koja vodi, nekamo. 

Mislim da su nas nakon toga još 2-3 puta vraćali, ali smo znali da treba skrenuti desno, samo nismo bili sigurni gdje. Napokon, nakon tolikog vozikanja i silne kilometraže, spustili smo se na Tartus, a to nam je već poznati teren, sad smo već znali put na sjever. Odlučili smo da prijeđemo u Tursku još istog dana i da prespavamo u istom hotelu kao i prije prvog ulaska u Siriju. Smjestili smo se u istom hotelu, no ovog smo puta užicali i popust. Kojeiskusnjare.

9.dan: Turska – južna Turska (Antalya)

Polazak ujutro sa samog juga Turske. Krećemo na Iskenderun, pa kasnije samo pratimo table Adana. Na toj dionici nas je oprala kiša kao nikad do tada. Ali nas barem nije iznenadila. Naime, stali smo nešto prije oblaka da procijenimo hoće li padati ili ne. I dok smo mi tako fino razmišljali i naslikavali se, pljusak je odlučio doći do nas. 

Obukli smo tako kišnjake i krenuli. Potom se cijelo nebo slilo na nas. Nije bilo moguće voziti brže od 30 km/h, a na cesti je bilo preko 10 cm vode koja nije imala kuda oteći. Na nekoliko mjesta naletjeli smo i na prave bazene duboke 30-tak cm. Kako smo ušli u kišu,  tako smo iz nje i izašli. U jednom trenutku cesta je postala suha, a nešto nakon toga pojavilo se i sunce. Nastavili smo voziti uz južnu obalu Turske. Nevjerojatno koliko su se vremenski uvjeti promijenili u tako kratkom vremenu. Sad smo vozili po prekrasnom vremenu, sunčanom i bez oblaka. Stali smo se odmoriti, ali smo kratko, jer nije bilo hlada, a i crkotina nekakvog goveda doprinijela je da naš odmor traje još kraće.

Magistrala jugom Turske odlična je. Cesta je gruba, tako da gume odlično drže. Svaki zavoj ima i nagib, a i većinom su pregledni pa se može koji i presjeći. Napokon jedna vrlo zanimljiva vožnja, tek toliko da se napravi ravnoteža s monotonim autoputom. Treba dodati još stvari koje su mi se prvi put dogodile na motoru: malo mi je proklizio prednji kotač, pa nedugo zatim i zadnji, a  dva puta i oba kotača. No podloga je bila odlična, tako da nije bilo problema s obuzdavanjem motora. Na drugom je zaustavljanju bilo više sreće s odabirom mjesta. Stali smo pod krošnju radi hlada, što se pokazalo odličnom idejom. Jer je to bio dud (iliti murva), i k tome još zreo. Fino smo se odmorili i pogostili, a nije bilo ni crkotine da nas otjera svojim smradom.

Još jedan detalj - vratili smo se u podneblje gdje opet ima mušica i ostalih insekata koji mi se lijepe po opremi. Toga baš i nije bilo u Siriji i Jordanu. Definitivno im je prevruće tamo. Nastavljamo pravac Antalye. Pedesetak km prije cilja počelo se mračiti, pa smo počeli tražiti kakav šumarak za smještaj šatora. Što nam je na kraju i pošlo za rukom. Zabit, dosta daleko od ceste, po poljskom putu, ustvari prilično nepristupačan teren. Osim za traktore. Sljedi raspremanje šatora i klasika - kuhanje juhice.

10.dan: Turska (Antalya) – Grčka

Ujutro raspremanje i planiranje rute. Tada se još nije dalo ni naslutiti kakav nas dan čeka. Možda sam trebao skužiti, jer mi se odmah ujutro juha nije skuhala dobro. Imala je grudice. Spakirali smo se i lagano krenuli. No i ta brzina bila je dovoljna za udes. Dva čak! Gledao sam iza sebe da vidim gdje je Željko i kad sam se okrenuo bio sam točno ispred poveće rupe. Da je brzina bila malo veća, prošao bih preko nje. Ovako mi je prednji kotač upao u rupu, upravljač se okrenuo i stisnuo trubu taman na tank torbu, a motor se polako prevrnuo na desnu stranu. 

Sad, primjerice, znam ako se to dogodi da se motor ugasi i upale se sva 4 žmigavca. Eto, to do tad nisam znao. Budući da je rupa bila tako velika, nije se motor niti prevrnuo previše te ga nije bilo problem vratiti natag u ravnotežu. Nastavio sam se dalje probijati poljskim putem, ali sad napunjen adrenalinom zbog nemilog događaja od prije minutu. 

I naravno da mi se  morala dogoditi gotovo identična stvar. Samo što sam se ovaj put probao popeti uz rub puta koji je bio obrastao, jutarnjom rosom okupanom, travom. Kako sam krenuo gore, tako su se kotači vratili natrag. Ovog je puta nagib bio još veći, pa se motor nije ni ugasio niti su se žmigavci upalili. Samo se naslonio na stranu. Željko mi u prolazu dobacuje: "Uskoro smo na asfaltu, ajde prestani padati više!". Je, lako je to njemu reći! 

Usprkos sitnim nedaćama, nastavljamo put. Antalya, pa nakon toga prema Korkuteli. Ulazimo u planinsko područje i definitivno više nije vruće! Uslijedila je još jedna jutarnja zanimljivost. Vidimo policiju u daljini i pristojno se vozimo otvorenom cestom nekih 80-90 km/h. Dolazimo do njih i naravno da nas zaustavljaju. Jedan uzima moje papire, predaje ih drugom u autu, a ovaj odmah piše kaznu. Na pitanje zašto, odgovaraju samo "Radar problem!“. A radara nigdje na vidiku. Zapisuje mi kaznu od 265 lira (oko 130€), ali ako platim u roku 15 dana dobivam i popust pa plaćam oko 100€. Vraća mi sve papire i daje uplatnicu. No tu nije bio kraj, jer je uzeo i Željkove papire, te i njemu napisao istu kaznu s istim uvjetima. Vratio mu je papire i upozorio da platimo u prvom gradu u banci. Jer inače nećemo moći izaći iz Turske! 

Nije ni 9.30, a već toliko toga se dogodilo. Nastavljamo prema gradu Denizli. U njegovoj blizini nalaze se Pamukale. Posljednje odredište u Turskoj koje imamo u planu pogledati. Bijele stijene. A treba i to poslikati. I stati na njih, da se zna da sam bio ovdje. Dok Željko ostaje planirati nastavak puta, ja se penjem lagano  puteljkom i dolazim do malog prirodnog bazenčića na putu, kod kojeg svi skidaju cipele i ostavljaju ih sa strane. 

Kako se meni ne mili skidati čizme, penjem se na povišenje sa strane da zaobiđem taj bazen i nastavljam hodati prema vrhu. Ali, zviždi netko iza mene cijelo vrijeme, i fućka, i dere se. Pa što mu je, pobogu? Kad tamo, pokazuje na mene, i na mene se dere! A-ha. Očito se ne smije hodati po stijenama, nego samo  stazom. Ima smisla. Ipak su bijele, pa da se ne uprljaju. Spuštam se na stazu i nastavljam prema vrhu. No opet onaj isti zvuk - fućka, zviždi, priča nešto. Ne možeš vjerovati, ali opet meni! Ovaj put mi pokazuje na veliku tablu, na kojoj je nacrtano da se od ove točke u cipelama dalje ne smije. A-ha!! A zato su se svi skidali tamo!?! Pa mogao je odmah pokazati na znak. Mislim, možda i jest, ali ja ga nisam vidio. Nema druge, vraćam se dolje, jer znam: skinem li sada čizme, danas se više ne vraćam u njih. Ma 'ko ga fućka! Ja imam sliku svoje čizme na bijeloj stijeni! 

Pogledali smo kartu i odluka je pala. Probat ćemo pobjeći iz Turske još danas. Ako su njihovi policajci imalo slični našima, neće oni još unijeti ovu kaznu u sustav, pa postoji nada da nas na granici ništa i ne pitaju. Krećemo dalje. Kako nam se sad žuri, a kazne smo već dobili, ubrzavamo ritam. Ta se odluka ispostavila kobnom za jednu grlicu. Stvarno nije bilo vremena za reagiranje. Izletjela je iz trave uz cestu, točno ispred mene. Nisam stigao ni zakočiti. Odbila se od mog lijevog ramena, ostavivši „oblak“ perja oko mene. Svjedoci (Željko) kažu da je to bio jedan prilično zanimljiv prizor. Kao da je netko poderao jastuk i razbacao ga po zraku. E, da je to bio jastuk, ne bih ja to tako jako osjetio na ramenu. Ne možeš vjerovati. Prošlo je tek podne, a ovo je već treći udes u ovom danu. A još imamo gotovo 800 km do granice. Nastavljamo put. Prolazmo gradove Alasehir, Akhisar, pa Balikesir i odatle prema Canakkale (morao sam se malo „razbacati“ imenima gradova ), gdje upadamo na trajekt. Tempiranje savršeno. Došli smo ni desetak minuta prije polaska, a vozi svakih sat vremena. Vožnja traje kakvih pola sata, a nakon pristanka na kopno imamo još 130 km do granice s Grčkom. 

Na trajektu smo napokon čuli jezik koji nam je poznat! Ulet je glasio: „De ste, braćo Hrvati?“. A, tu smo. Vozi čovjek kamione po Europi. Skuhao nam i kavu. Saznali smo još jedan detalj, a tiče se kazni u Turskoj. Ima ih on pun kamion, i kad god ga zaustave, veli im "ma, piši samo". Nikad ga nitko ništa ne pita za te kazne, niti ga zezaju na granici. E, da smo to znali prije, ne bismo  vozili sad već 14 sati i radili 900 km. Ali sad kad smo već dovde došli, onda i prelazimo. 130 km koje je trebalo proći do granice bili su užasni. Nikad mi tako polako nisu prolazili kao tada. Napokon smo došli i do granice. Adrenalin lagano kola žilama. Ipak se radi o 260€ (200€ ak platimo danas ), a i nismo sigurni koji im je protokol ako uhvate nekog tko pokušava pobjeći bez plaćanja kazne. 

No, naša nadanja ipak su se ostvarila. Nitko nas ništa nije pitao i bez problema smo ušli u Grčku! Bilo je  ugodno shvatiti da na granici ne dobivaš brdo nepotrebnih papira, nego samo žig u putovnicu. U prvom se gradu smještamo u prvi hotel. Čovjek bi očekivao s obzirom da si sad u Europi kako se s recepcionarkom možeš bar malo sporazumjeti. Ali, ne. To nije slučaj u Grčkoj. Ne zna engleski, ne zna njemački, ali zato zna - kuharica. Pa se s njom sporazumijevam na njemačkom i uzimamo sobu s doručkom. Kakav dan! Ukupno smo bili 16 sati na motorima, prošli smo 1055 km i nismo platili kazne!

Odlučili smo se naspavati, jer nam se nikamo ne žuri. To bi značilo da smo prije 8 bili budni i napola spremni za pokret. Grčkom možeš unedogled voziti autoputom i čekati da naletiš na benzinsku. Onda ti nakon nekog vremena sine da se skineš sa autoputa i natočiš u prvom gradu. Ionako se autoput ne plaća. Možda zato i nema benzinskih pored njega. S druge strane, treba dobro paziti kojeg dana voziš Grčkom, jer oni nedjeljom baš i ne rade! Kad je nestalo autoputa, malo smo se izgubili. No ubrzo smo našli pravi put. Treba samo pratiti table Yugoslavia. Mislim da je krajnje vrijeme da Grci prestanu živjeti u prošlosti i prihvate sadašnjost. Kako je lijepo kad te nitko ne davi na granici! Pogledaju putovnicu, bubnu žig i vozi dalje. Nikakve komplikacije. Bez problema ulazimo u Makedoniju i nastavljamo prema Ohridu. Jučer preko 1000 km, a sad smo napravili upola manje i ne mogu više. Možda bih i mogao, da imam udobniji motor.

Stižemo u Ohrid. Po preporuci, tražimo Lazu. Znamo i ulicu, no nitko  ne zna po nazivu ulice. Ali zato kad veliš Lazo....aaa, Lazo!!! Da, da. Vozi dalje i na trećem semaforu čovjek na biciklu. Mislio bi da se šale, ali ne. Prođeš tako par semafora i nađeš jednog na biciklu, ali to nije taj. No svejedno, on zna Lazu kojeg ti trebaš. Odlazi po njega i napokon dolazi Lazo.  Kad si u Ohridu, ne treba ti ništa drugo, osim da kažeš da tražiš Lazu i ne možeš fulati. Zanimljivost: dućani rade do 21 ili 22, ali alkohol se prodaje samo do 19. Pa ako mislite popiti pivo u stanu, treba se opskrbiti prije 19 sati. I napokon - prava hrana. Punomasna. Jer od silnih juhica već sam izgubio nekoliko kilograma.

12. dan: Makedonija – Albanija – Crna Gora – Hrvatska

Od Ohrida do Albanije si začas.  Na granici nikakvih problema niti pitanja. Krećemo prema Tirani, pa na sjever prema Crnoj Gori. Ne bi čovjek vjerovao koliko je teško naći komad hlada uz cestu u Albaniji. Svaki hlad zauzele su policijske patrole. Neki patroliraju, dok se neki samo odmaraju na motoru. Jedina solucija je benzinska. Uz sve to, još se i djeca stalno prošetavaju cestom, a kad si napokon izašao iz prigradskog područja, onda iza zavoja naletiš na babu koja šeće svoju kravu sredinom ceste. Mislim, nije to jedina baba s kravom. Bilo ih je  putem dosta, ali ovo je jedina baba s kravom nasred ceste! E, da sam tu kravu (životinju, ne babu) pokupio, mislim da bih se osjetilo malo jače nego ona grlica od prije neki dan. 

Sad znam i kuda odlaze apsolutno svi mercedesi stariji od 20 godina. Kaj, di? U Albaniju! Svaki drugi auto je mercedes, ma čak i više. Albaniju prolazimo bez problema i dolazimo do granice s Crnom Gorom. Pih, koliko država i granica u jednom danu! Razgovaramo  s Crnogorcima, slikamo se, ispituju nas kako je bilo,u kojem časopisu će čitati o tome. Čak ih nije trebalo niti moliti da se slikamo sa njima. Od granice vozimo rutu Ulcinj-Bar-Budva-Tivat, gdje upadamo na trajekt i skraćujemo vožnju za više od pola sata. Vožnja trajektom traje 10 minuta i košta 1euro. 

Počela je  padati lagana kišica, no kad smo prispjeli na drugu obalu, sve je bilo suho. Nastavljamo prema Dubrovniku. A ona kišica koju smo ostavili brzinom trajekta, e, ta nas je sad uhvatila. Dobro, možda ne ta, neka druga. Ali ova je bila u obliku pljuska. Ma odlično. Pljusak za dobrodošlicu. Ovo je definitivno dan u kojem smo prošli najviše graničnih prijelaza. Ukupno njih pet. Jer,  oš je na putu onaj komadić BiH zemlje, ali svejedno. I to su prijelazi. Ukupno, ovaj dan je puno dulje trajao nego što smo mislili. Dok smo se dovukli do Trogira, već se počelo mračiti, a domaćini koji su nas čekali već su počeli lagano umirati od gladi. OK, nismo ni mi bili daleko od toga. Roštilj i pivo! Nitko sretniji od nas.

13. dan: Povratak u Jasku

Danas nam je ostala samo kratka posljednja dionica. Bez ikakvog živciranja i žurbe, krećemo oko podneva. Toliko laganim tempom, da se već zabrinjavam da mi pokazivač benzina u rezervoaru ne radi dobro. Dolazimo do Slunja, gdje je dogovor da se nalazimo sa ekipom iz MK Jastreb. Impozantnoj listi stvari koje su mi se dogodile  prvi put na motoru mogu sad dodati i ovu: prvi sam put vozio u koloni motora (više od dva). Jeeejj.

Napokon! Doma smo! Dolazimo u Marittimo, gdje nas dočekuju roditelji, prijatelji, cure, žene, braća, sestre....ma cijeli simpozij. Ugodan razgovor, prepričavanje dogodovština i ono najvažnije "Kamo idemo iduće godine?!!.